Lajoš Brindza, glava poduzetne obitelji iz Bačke Topole, strastveni je lovac “otkako se rodio”. Na salašu u susjedstvu čuvenog, naravno, lovačkog restorana Capriolo, Lajoš je cijelu jednu prostoriju opremio trofejima, a među njima su i “kapitalci” iz Namibije. Međutim, svojim najdražim ulovom ne smatra ništa iz svoje lovačke kolekcije. Osmijeh mu se raširi od uha do uha kad se nekome treba pohvaliti – svojom malvazijom. I to istarskom malvazijom iz vinograda zasađenih 2008. godine u Gornjoj Rogatici na Telečkoj visoravni nedaleko Bačke Topole.
Svi koji kušaju našu malaziju polude za tim vinom! Nažalost, malvazije nemamo puno, a i tih nekoliko stotina litara koje proizvedemo svake godine uvijek imaju – jednog kupca! To je naš obiteljski prijatelj koji je i inače zaljubljenik u istarsku malvaziju. No, otkako smo mi krenuli s proizvodnjom, on već u veljači, dok je vino još u tankovima, otkupi gotovo cijelu količinu, buteljira i prebaci u svoj podrum na dodatno odležavanje. Mi uspijemo tek sakriti nekoliko desetaka boca za našu arhivu, priča Lajoš Brindza.
Vinarija Brindza jedna je od najmlađih i najzanimljivijih vinskih priča susjedne nam Srbije. Osim istarske malvazije, posebna je i po tome što poduzetna obitelj Brindza nema imperativ popunjavanja polica velikih trgovačkih centara svojim vinima. Njima je vinarija posljednja karika u, sada zatvorenom, krugu ponude koja se počela razvijati na temeljima lovnog turizma. Naime, obitelj Brindza u vlasništvu je salaša Capriolo kojeg više od trideset godina daju u najam lovcima. Capriolo je i naziv superuspješne tvornice bicikala kojom od osnutka, 1996. godine, upravlja Lajošev sin Lajoš, a u kojoj tijekom sezone, kad “izbacuju” na tržište petsto bicikala dnevno, zapošljavaju i dvjesto pedeset ljudi. Naravno, tvornica je dobila ime Capriolo po talijanskom nazivu za – srndaća! A s obzirom na vrlo sustavan pristup cijeloj priči, može se slobodno reći da Brindza svoja vina proizvode bez buke, polako – na pedale!
Neka djeca rade! Znaju oni za moju ljubav prema malvaziji, vjerojatno su zato i posadili tu sortu. Naši veliki prijatelji proizvođači su malvazije iz Motovuna, obitelj Tomaz, i ponosni smo kad na njihovim licima vidimo prvo iznenađenje, a potom i zadovoljstvo nakon kušanja naše malvazije, priča Lajoš Brindza.
Sreten Kolarić, glavni enolog Vinarije Brindza ne skriva oduševljenje što sudjeluje u vinskoj priči svojih prijatelja kojima beskonačno vjeruje. Premda je, prisjeća se, početak bio vrlo turbulentan. Bila je to 2011. godina. I, praktički, bio je to prvi pravi urod loza posađenih 2008. godine na pet i pol hektara te isto toliko loza posađenih godinu kasnije na istoj površini.
Nikad neću zaboraviti kad mi je u kolovozu prišao Ferenc Brindza, Lajošev sin koji upravlja cijelom ovom pričom, i upitao me mogu li za mjesec dana napraviti, opremiti i pripremiti vinariju za berbu!? Zamolio sam tri dana predaha za odgovor. Grozničavo sam zvao sve koji bi trebali sudjelovati u opremanju vinarije i shvatio da ponuđeni izazov mogu ostvariti, priča Sreten Kolarić. Bilo je to mjesec dana prije berbe, dodaje.
Područje Telečke visoravni prije Drugog svjetskog rata bilo je poznato vinogorje, tamo su se nalazili vinogradi na čak tristo hektara. Poslije Drugog svjetskog rata netko je odlučio da je Telečka visoravan idealna za ratarske kulture. Vinograde se moralo iskrčiti. A danas se samo najstariji mještani naselja Krivaja na ulasku u selo Gornja Rogatica sjećaju da je u njihovom susjedstvu svojedobno rasla loza.
U odnosu na to razdoblje i klima se dosta promijenila te u Vinariji Brindza nisu ništa htjeli prepustiti slučaju – svjesno su posadili sorte o kojima se prije nije mogli ni razgovarati u Vojvodini.
Ono što smo posadili kao eksperiment, da vidimo što će uspjeti, pokazalo se kao naša prepoznatljivost. Jer, ono što imaju svi – imaju svi, i to nama, za vinariju koja tek počinje svoj put, nije bilo zanimljivo. Uvijek treba biti neka sitnica koja će zaintrigirati i potrošače i kupce i posjetitelje da dođu vidjeti kako to izgleda, pogotovo ako to “nešto” nema nigdje drugdje, priča Sreten Kolarić.
Prema Sretenovim riječima na području sjevera Bačke do prije dvadesetak godina bilo je nazamislivo i pomisliti posaditi merlot, a pogotovo cabernet sauvignon. No, danas je klima drukčija. Vojvođanska istarska malvazija možda ima malo sauvignonski štih, ali Sreten Kolarić objašnjava da je to zbog uvjeta u kojima je uzgojena.
Već nekoliko godina ovdje temperature budu preko četrdeset stupnjeva, a to su temperature koje su prije bile normalne u Istri, Primorju, Dalmaciji, Hercegovini… Sad smo i mi u Vojvodini dobili te vrućine. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, pokazatelji malvazije, posebno iz berbe 2011. godine, kad smo sa šesto trsova dobili oko tisuću litara vina, jako su zadovoljavajući. Šećer je bio između dvadeset jedan i dvadeset tri i pol grama, kiseline vrlo dobre, alkohol oko dvanaest i pol posto – dobili smo malvaziju kojom se možemo svim ljubiteljima te sorte pohvaliti. Nešto je lakša nego što je uobičajeno, vrlo intenzivnog mirisa. Ne kaže se bezveze da je loza otac, zemlja mati, a klima sudbina! Kad bismo ju usporedili s malvazijom našeg prijatelja Klaudija Tomca, naša je malvazija jača na mirisu, a njegova ima jače tijelo. Kad bismo spojili te dvije malvazije dobili bismo nešto idealno, priča Sreten Kolarić.
Nije istarska malvazija sve što sja u podrumu Vinarije Brindza. Ponosni su na svoj traminac, koji je u nekim restoranima postao njihova najveća uspješnica, te polusuhi rosé od merlota i pinota crnog. Kupaža bijelih sorata, koju su nazvali Lovačko vino, omiljeno je vino njihovih gostiju lovaca. A Lajoš zna što vole lovci.
I lovci puno popiju, kaže Lajoš Brindza.
Za svoje poslodavce Sreten Kolarić kaže da Vinarija Brindza nije nastala iz nekog pomodarstva nego – “ljudi jednostavno vole vino, došli su na ideju pokrenuti vinariju, imali su mogućnost tu ideju ostvariti i – napravili su svoje vino”!
