Ako vino već poistovjećuju s umjetnošću, a za Kostu Botunjca njegovi štovatelji vole reći da je najveći slikar među vinarima, onda je logično bilo prvo upitati ovoga velikog zaljubljenika u pinot crni iz Donje Zleginje je li u njegovoj priči – previše umjetnosti.
U mojoj vinskoj priči ima taman toliko umjetnosti koliko mislim da je treba biti. Za mene su slikarstvo i vinarstvo dvije paralele koje se nikada neće susresti zajedno, a obje su tu. Neprestano. Kad bih sve to pojednostavio, onda bih to ovako objasnio… Dajte čovjeku bijelo platno i boje, a drugome zemlju i čokot vinove loze. I čekajte vidjeti što će oni stvoriti. Slikar čeka čarobni trenutak kad će staviti neku boju i reći da je slika gotova. Vinogradar, pak, prati vrijeme, vegetaciju i čeka čarobni trenutak početka berbe. Zato govorim da su to paralele i zato sam ponosan što se bavim s obje umjetnosti, zapričao se Kosta.
Njegova umjetnost ipak ne prolazi paralelno pored njegovih vina, jer njegove slike nastaju upravo zahvaljujući njegovim vinima. Kosta je vinorelist, a slike mu nastaju iz – pinota crnog. Nakon Dražena Pačalata, slikara iz Splita koji je za slikarsku boju izabrao plavac mali, i Luke Maloče iz Feričanaca, koji papir oslikava frankovkom, Kosta Botunjac je treći vinorelist u Vinskim pričama koji se odlučio na ovu rijetku slikarsku tehniku.
Moje slikarstvo je moja pobuda koja je došla sama od sebe! I potpuno logično je da sam radim etikete svojih vina, priča Kosta ukazujući na još jednu poveznicu pinota crnog i umjetnosti – “u slikarstvu postoji burgundska boja”!
Kosta je čovjek koji mi se svidio doslovno na prvu izgovorenu riječ. Vjerujem u njegovo gotovo dječačko poimanje vinarstva. A obožavam njegovo štovanje predaka zbog kojih je i krenuo u svoju vinsku priču. Rijetko koja priča je tako pogodna za filmsku ekranizaciju kao što je Kostina. Dugo sam mislio da je Kostina priča o požutjeloj dopisnici iz njemačkog koncentracijskog logora, na kojoj njegov djed piše upute “kako savladati berbu i napraviti crno vino” za tržište koje je bio stvorio prije Drugog svjetskog rata, njegova umjetnička fikcija i pokušaj dodatnog mitologiziranja slavne vinske prošlosti svoje obitelji. Jer, njegov drugi djed, Dragoljub Marković, između dva svjetska rata bio je među najvećim vinarima na ovim prostorima, a 1932. godine dobio je diplomu “za najbolje vino na svetu”. No, Kostina priča o požutjeloj dopisnici nije fikcija i, nažalost, njegov djed je strijeljan u logoru. Kosta je to saznao tragajući za korijenima tek prije 15 godina! To je bila prekretnica, djedove upute je shvatio kao poslanje…
Kad čujete takvu priču i u neko doba uvjerite se u njezinu istinitost, onda je morate shvatiti kao obvezu. Pa, taj čovjek je pred svoju smrt razmišljao o lozi i vinu i kako nama olakšati posao!? Ja sam 30 godina radio u državnoj firmi i paralelno se bavio vinarstvom. Onda sam stao i pogledao se u zrcalo i rekao: Kosta, tvoj čukundjed, pradjed, djed po majci, djed po ocu…, svi su se bavili lozom, vrati se na svoj posjed u vinograd i radi ono što je iskonski u tebi, što je tvoja obitelj radila i što ti je Bog dao! Tako sam i napravio, priča Kosta.
Stoga i ne čudi što je Kosta u nazivlju svojih vinskih uradaka posegnuo za poviješću. Prokupac je nazvao Sveti gral, jer je u toj sorti pronašao vino koje je Isus pio. A svoje najbolje vino je nazvao Pinot svetih ratnika, iz berbe zaperka pinota crnog. Nešto slično je prije nekoliko dana prvi put krenuo raditi legendarni Andro Tomić iz berbe zaperaka cabernet sauvignona. Andro će tih 150-200 boca, koje će dobiti od pobranih tek 400 kilograma grožđa, nazvati Politak (Po litu ili Poslije ljeta – op.a.).
Pinot svetih ratnika se radi od grožđa druge generacije, sa zaperaka. Kad je lijepa i sunčana jesen, na zapercima, gore na vrhovima loze, sazriju oni mali grozdovi i, ako ja hoću i Bog pomogne, onda proizvedem 300-500 boca Pinota svetih ratnika. To je čisto ekološko vino koje je ime dobilo po mom čukundjedu i pradjedu, ocu i sinu, koji su zajedno poginuli u Prvom svjetskom ratu na Kajmakčalanu. I normalno je da posveta tim ljudima bude nešto najbolje što postoji u mom podrumu, priča Kosta.
Kada Kostu pitaju zašto je toliko opsjednut pinotom crnim, on spremno odgovara da je “htio izazov pa se baš zato odlučio za – najteže”!
Proizvodnja pinota crnog je najteži posao u svijetu vina. Ako uspijete, dobijete najbolje vino! Običavam reći da je vrag u boci. Dok god se vino ne popije, ono radi i pravi te mikroprocese u boci, a pinot crni radi najviše. A kad kažem da je vrag u boci, onda mislim na prevare kojima je vrag sklon da prevari čovjeka. Zato je moj slogan za pinot crni da je dobar za žene kad ga piju muškarci, kao što za rizling kažem da je dobar za muškarce kad ga piju žene.
Za vraga u boci ne mari, pušta ga da radi svoj posao. Kao što je odlučan ustrajati u svojoj vinskoj misiji, bez obzira na vraga i bez potrebe za kompromisom s vragom. Kaže, neće stavljati lik vraga na ulazu u vinariju “poput onih neimara koji su to napravili na ulazu u katedralu u Njemačkoj, a nakon što su godinama stvarali danju, a noću im vrag sve rušio”.
Legenda kaže da su se graditelji čuvene katedrale Fauenkirsche u Munchenu dosjetili reći vragu da ne prave crkvu, nego kavanu, te da im je vrag tada pružio ruku i rekao da nastave graditi. U čast te pogodbe stavili su vragovu bistu na ulazu u katedralu, priča Kosta.
Pričajući legendu o katedrali, Kosta u prenesenom smislu želi poručiti da on, kada su vina u pitanju, nije spreman na nikakve kompromise.
Vino je čast, a baviti se proizvodnjom vina je častan posao! Opet, način na koji radim je uistinu poseban i mislim da nitko tako ne pristupa proizvodnji vina na ovim prostorima. Od trenutka berbe i prerade, koja se radi odmah u vinogradu, nema pretakanja brzim pumpama, radi se gravitacijski i prirodno. Između vinograda i podruma je 50 metara razlike u nadmorskoj visini i tu se nalaze tri “vinske postaje” na kojima radim fermenataciju, maceraciju, taloženje, pretakanje, otakanje. Tek onda kad treba ići u boce, vino vidi neku pumpu, a i ta pumpa je spora, da mu ne razbije strukturu, priča Kosta.
Vinogradi su mu veliki tek 2,5 hektara, ne misli ih proširivati, kao što ne želi povećavati kapacitet svoje male obiteljske vinarije koja godišnje napravi 10-ak tisuća boca. Kaže, za njega vino nije biznis, “to je iznad svega ljubav i čast”!
Ponosan sam kad napravim sjajno vino. Jer, vina koja se stvaraju u mom i sličnim podrumima imaju jedan pečat ličnosti i onoga što radim. Kod mene vino spava i sluša glazbu 24 sata dnevno. Nedavno sam bio u Švicarskoj u Montreauxu na jednom predavanju organizacije Wine Mosaic, koja se bavi očuvanjem vinske raznolikosti, zaštitom i promocijom autentičnih mediteranskih sorata. Svoj govor sam započeo prepričavanjem razgovora sa suprugom koja mi je telefonski rekla “da vina mirno spavaju i da nam je kuća dobro”. Tad sam napravio malu stanku i dodao: “Djecu nije spominjala”! Kad je predavanje završeno, jedna Amerikanka maše i pita: “Jesu li vam djeca dobro?”, priča Kosta.
U Montreauxu je Kosta predstavio jagodu, sortu s juga Srbije koju jedino on uzgaja i skrbi o njezinoj opstojnosti. Kaže, baš je jagoda izazvala najveću pozornost okupljenih, a iz Wine Mosaica su mu se najavili doći na proljeće u vinograd uzeti uzorke loze i na temelju DNK analize “konačno i precizno utvrditi tko je jagodi majka, a tko otac”!
Jagoda je stara župska sorta koja je prije bila razmještena po svim vinogradima. Njezin veliki problem, zbog čega nije bila korištena za proizvodnju vina, je što je prelijepa za jelo! Zato je i dobila ime jagoda, stvarno ima okus jagode. Nikada jagoda nije bila komercijalna sorta, jer je stizala rano, a otkup grožđa u velikim sustavima je uvijek bio u rujnu ili listopadu. Zato se jagoda uvijek krala i krčili su se trsovi da bi ih se nadomjestilo komercijalnim sortama. Onda je u Župi došla moda tamjanike. Nisam htio biti kao ostali, htio sam nešto drugo, baciti im rukavicu izazova. Tako sam odlučio oživjeti jagodu i vratiti je na svoje mjesto koje i zaslužuje u povijesti Župe. Nakalemio sam 1.000 trsova jagode i 2011. godine sam dobio svoje prvo vino od te sorte. Tek nakon tri godine sam uspio dobiti ono što sam htio, a to je upravo jagoda koju sad dajem na tržište. Ovo je čarobno vino.
Kosta ne skriva ponos što je jedini proizvođač jagode u Srbiji i što je uskrsnuo sortu koja je bila pred izumiranjem.
