Live Aid, humanitarni koncert kojeg je Bob Geldof paralelno organizirao u Londonu i Philadelphiji 13. srpnja 1985. godine, pratio sam na malenom tranzistoru u šatoru kojeg smo na nekoliko dana nas nekoliko prijatelja iz Ploča postavili na otočiću preko puta Sresera na Pelješcu. Sjećam se da tada nisam htio ni pomisliti na spavanje dok Ante Batinović, koji je na Radio Zagrebu komentirao cijeli spektakl, nije najavio Phila Collinsa na stadionu JFK i to nakon što je prethodno ovaj bubnjar i vokal bivše mega grupe Genesis, dvije pjesme Against All Odds (Take a Look at Me Now) te In the Air Tonight već bio odsvirao i otpjevao na Wembleyu nekoliko sati ranije. Htio sam se uvjeriti u brzinu Concordea kojim je Phil Collins trebao premostiti Atlantik i čitav niz vremenskih zona te pritom zadržati svježinu i osim solističkog nastupa, nastupiti još s Ericom Claptonom kao i s Led Zeppelinom u izvedbi za taj događaj himnične Stairway to Heaven.
Maleni otok preko puta Sresera poslužio je nekoliko dana za kratko ljetno bivakovanje, u susjedne Drače smo išli na kolače kod slaste koji nas je oduševio znanjem četiri strana jezika, a po sve drugo što bi nam zatrebalo uputili bi se pješice u Janjinu. Bili su to rajski dani! I idealno mjesto za maštanje o Collinsovom premošćivanju Londona i Philadelphije Concordeom, jer upravo iz Janjine potječe Ivan Bjelovučić, prvi hrvatski pilot, utemeljitelj peruanskog zrakoplovstva i čovjek koji je 1910. godine u Francuskoj, letom od Pariza do Bordeauxa, oborio dotad neviđen rekord u daljinskom letenju, a preletom preko Alpa postao je prvi pilot u povijesti koji je uspješno svladao Alpe i pritom dosegnuo visinu od 3.200 metara, što je tada bio novi visinski rekord.
Prezime Bjelovučić, odnosno njihove najpoznatije predstavnike, staru brodarsku kompaniju Rođaci Bjelovučić, nedavno je u sjećanje prizvao Ivo Šegović iz Janjine izranjajući na površinu boce i amfore s dna mora u Malostonskom zaljevu. Naime, Ivo i njegov dubrovački prijatelj Edi Bajurin odnedavno se mogu pohvaliti da imaju i prodaju najskuplje hrvatsko vino koje, u amforama, doseže cijenu oko 2.000 kuna. Riječ je o plavcu malom iz Janjine kojeg su se spretni prijatelji dosjetili čuvati na dnu mora na dubini od 20 metara. Stvarajući mističnu priču o buteljama i amforama izronjenim s dna mora nakon odležane dvije godine i obraslim u morsku floru i školjke, Ivo i Edi su svoje vino nazvali – Navis Mysterium (brodska tajna). Ovaj plavac, koji nije samo spretna marketinška priča i izvanredan suvenir, već na prvom pojavljivanju u javnosti na Sabatini u Tučepima osvojio je za svoju izvrsnost – srebrnu medalju. A na Vinocomu, najvećem hrvatskom vinskom festivalu u Esplanadi, plijenio je izgledom i mnoge je podsjetio na slavnu prošlost janjinskih kapetana. I baš kao što su jedrenjaci Rođaka Bjelovučić bili prvi brodovi koji su diljem svijeta počeli pronositi hrvatsku zastavu, tako su se Ivo i Edi prvi na svijetu dosjetili prigodno zaštititi svoj proizvod kao vlastiti patent na Zavodu za intelektualno vlasništvo.
Ono što posebno želimo naglasiti je da je Navis Mysterium u potpunosti hrvatski proizvod. Vino je plavac mali iz Janjine, amfora se peče od gline u Petrinji, “noge” u kojima se drži amfora su od kovanog željeza iz Siska, kutije se rade u Varaždinu, vino je odležavalo u našem Jadranskom moru…, priča Ivo Šegović.
Ivo u cijeloj priči s uspješnim krajem ima i dodatni razlog za zadovoljstvo, jer se nekako u isto vrijeme s uspjehom Navisa Mysteriuma dogodio i sretni svršetak njegove obiteljske drame i konačni, nakon četiri i pol godine, izlazak sina iz bolnice u kojoj je završio zbog komplikacija nakon cijepljenja.
Vinska priča dvojice prijatelja nije u svojim počecima tekla baš glatko niti je uopće išta obećavala.
Kad su prvi put 2011. godine polegli u kavezima boce u more, more je probilo čepove i propalo je vino u 200 boca.
Godinu kasnije čepove na bocama su obložili s dva sloja voska, no opet je nešto boca propalo zbog probijanja mora.
Tek u trećem pokušaju su boce zaštitili s dva sloja voska i gumom u tekućem stanju te ih stavili u amfore. Pritom su kombinirali i amfore rasporedili na više lokacija u Malostonskom zaljevu i Mljetskom kanalu.
Dok se zbog jakog strujanja mora u Mljetskom kanalu na amfore i boce nije ništa uhvatilo, u Malostonskom zaljevu su rezultati bili fascinantni. Vizualno, amfore i boce su izgledale kao da smo zaronili na mjesto brodoloma nekog jedrenjaka od prije nekoliko stotina godina, bile su prekrasno “obrasle” morskom florom i školjkama, priča Ivo Šegović.
Pravdajući visoku cijenu vina, Ivo, koji je inače strastveni ronilac, tvrdi da je zbog potrebe nadzora amfora i boca morao svakih 10 dana u posljednje dvije godine skočiti u more i zaroniti do kaveza u kojima je vino odležavalo na uvijek istoj temperaturi, zbog čega je takve uvjete i nazvao idealnim. Trebalo je tijekom tih zarona, dok se na boce i amfore ne uhvati morska vegetacija, skidati glib s boce kako bi koralji i školjke mogli napraviti svoje.
Opet, trebalo je svaki put otvarati i kušati vina te tako provjeravati je li došlo do prodiranja mora. Dok ne završi u prigodnoj darovnoj kutiji, svaku amforu i bocu u kavezu zaključanom katancem na dnu mora trebalo je dignuti barem pedeset puta, a to vam je isto toliko zarona. Skontajte koliko je to samo zarona dok boca ne odleži do kraja!? Više sam vremena provodio u moru nego na kopnu, priča Ivo dodajući da se ne može točno odrediti trajanje cijelog procesa, “jer sve ovisi o prirodi i lokalitetu na kojemu se drži vino”.
Naime, do pojave prvih kamenica na amforama i bocama potrebno je nekad devet mjeseci, a nekad i godinu dana. Prije uranjanja vino u amforama i bocama odležava tri mjeseca u podrumu. Opet, nakon vađenja iz mora treba proteći jedno razdoblje desalinizacije.
I nijedna amfora i boca nisu iste, sve su unikatna djela prirode, tvrdi Ivo.
Nakon plavca malog iz Janjine, Ivo i Edi udruženi u tvrtku Edivo kane u amfore stavljati Dingač i Postup od grožđa svojih kooperanata s tih položaja, a posao će proširiti i na maslinovo ulje.
Inače, Hrvatska se može pohvaliti i s pjenušcima koji su, prvi u svijetu, fermentirali na morskom dnu na dubini od 30 metara. Taj eksperiment je 2006. godine provela Poljoprivredna zadruga Vrbnik nekih pola milje od vrbničke obale, a rezultati su bili iznad očekivanja. Na stalnoj temperaturi od 12 stupnjeva, u polumraku, miru i tišini, te uz veći pritisak nego u podrumu, morski pjenušac, prigodno nazvan Valomet, bio je kudikamo bolji od onoga iz podruma. Valomet se radio isključivo od vrbničke žlahtine.
U cijelu ovu priču smo krenuli nakon što smo dugo i glasno razmišljali o mjestu za savršeno odležavanje vina, gdje je temperatura konstantna i vladaju tišina i polutama. Kako sam cijeli život ronilac, prvo sam pomislio da je pravo mjesto koje ispunjava sve te uvjete more na 20 metara dubine. Bacali su ljudi i prije boce u more, ali nitko nije vino ostavljao u amforama na dnu mora, hvali se Ivo.
Najvećim komplimentom za Navis Mysterium Ivo smatra mišljenje svog prijatelja Mate Violića Matuška koji je vino nazvao – “atomskom bombom”!
A ne smeta mu niti što neki tvrde da je prvi, nakon čuvenih janjinskih brodovlasnika koji su propali dolaskom parobroda, koji se iz Janjine nakon dugo vremena odlučio ponovo spustiti na more. Pa makar i u morske dubine iz kojih, izgledom svojih vinskih pakovina, priziva bolju janjinsku morsku prošlost.
