U tehnološkom smislu imam sve da se mogu igrati s grkom, rekao mi je prije nekoliko godina u Lumbardi radišni i samozatajni Frano Milina Bire. Proizvod te prve njegove ozbiljnije igre konačno je izašao na vidjelo dana. Kad bih se našalio, rekao bih – nije amfora nego Defora! Tako je, naime, po istoimenom položaju ponad Lumbarde, kojeg je nakon nekoliko desetljeća potpune zapuštenosti uskrsnuo i kultivirao do razine legendarnog Bucavca, Frano nazvao svoju najnoviju i raritetnu inačicu grka. Jedinu u drvetu. I jedinu na vlastitim kvascima. Što bi hrvatski jezični čistunci rekli, Frano je prvi koji je s Deforom napravio grk sur lie!
Prezadovoljan sam s drvetom! Zašto se nitko ranije nije okušao raditi grk u drvetu? Pa, to je malo skupa varijanta koja daje vrlo kompleksno vino koje ili voliš ili ne voliš, priča Frano.
Zahvaljujući Defori Frano je konačno dobio potvrdu onoga u što je dugo vremena vjerovao – grk nije samo za svježu, ljetnu izvedbu, velik je potencijal te sorte, a hrastove bačvice su samo ukazale na taj put. Franina prva Defora, koja još nije službeno u prodaji, iz berbe je 2013., ima oko 14 posto alkohola i osam mjeseci je bila u drvenim bačvama od 1.000 litara na vlastitom kvascu.
Defore sam napravio oko 3.000 litara, no dvije trećine sam ipak pomiješao sa svježim grkom, dok će pod tim imenom biti tek oko 1.000 litara. Defora će biti moja ekskluziva, tiha rijeka koja će brda valjati, ne kanim je davati na velika zvona, hvali se Frano.
Kad se s Franom malo više uđe u priču o Defori, ovaj fanatični vlasnik prvog ekološkog vinograda na Korčuli samo što ne iskoči iz vlastite kože od zadovoljstva zbog tih terasastih vinograda koje je obnovio. Čak i u najgoroj vinogradarskoj godini, kao što je bila ova, vinogradi na položaju Defora dali su izvanredno grožđe. A koliko je ova godina bila teška Frano potkrepljuje podatkom da je nevjerojatnih 90 posto pošipa na cijeloj Korčuli – propalo!
Da sam prezimenu dodao još i Pilos, mogao bih se prodavati kao Španjolac!
Milina-Lovrić, Cebalo-Popić, Batistić-Fidulić, Šain-Marelić… Hm, u korčulanskom vinskom miljeu prezime Milina-Bire djeluje gotovo smirujuće. I izgovorljivo! I pamtljivo! Ali ne i za Franu Milinu-Biru, vrsnog ‘lumbarajskog’ vinara čiji je grk postao ponajbolji predstavnik te rijetke sorte koja svoje najbolje osobine iskazuje na pješčanom tlu između plaža Bilin žal i Pržina u Lumbardi.
Meni je na staroj etiketi grka bila čuvena lumbarajanska psefizma, kao najstariji pisani dokument nađen u cijeloj jugoistočnoj Europi, a koja govori o podjeli zemlje između Ilira i Grka koji su u 4. stoljeću prije Krista došli na Korčulu i ovdje napravili koloniju. Kako svoje dosadašnje iskustvo smatram neprestanim usavršavanjem i učenjem, tako sam shvatio da imati na etiketi i psefizmu i Franko i Milina i Bire i Pilos, kako sam tada, po ilirskom poglavici koji je dočekao Grke, nazivao svoj grk, izgleda nekako – španjolski! Ajd ponovite Franko Milina Bire Pilos, je li da zvuči španjolski?, priča Frano Milina-Bire.
Obratio se dizajneru, iznio mu svoj problem i zatražio da na novoj etiketi od teksta u vidnom polju budu istaknuti samo Grk i Bire. I ništa više! Izostavljena je slika psefizme, a u pozadini pakovine ostavo je konturu teksta toga povijesnog dokumenta u grčkom alfabetu, odnosno njegov početak: “Neka vam sa srećom…”. Potom je za grk probrao crnu ambalažu i time svjesno u drugi plan gurnuo svoj izvanredni plavac mali, kojeg je, pak, potpuno netipično, napunio u prozirne konusne boce.
Možda sam u vizualnom smislu bio nepravedan prema plavcu, kojeg sam počeo kasnije raditi i koji sada u svojem nastupu prati grk. No, za nas osmero konzervativnih i sentimentalnih vinara koji na Korčuli proizvodimo grk i time se na neki način smatramo čuvarima tradicije, grk je poput najrođenijeg djeteta, priča Frano Milina-Bire.
Ovaj marljivi i za dalmatinske prilike vrlo inovativan vinar izgleda da je sve odlučio okrenuti naopačke. Po struci elektroničar, nakon završetka školovanja u Zagrebu vratio se u rodnu Lumbardu. Bilo je to 1985. godine. Premda je njegova obitelj i prije živjela od vinogradarstva, odlaskom oca u Njemačku 1960-ih godina, vinograde se do Franine odluke o aktivnijem angažmanu doslovno samo održavalo na životu. Prvotna ideja bila mu je “na starini” organizirati proizvodnju vina, maslinova ulja, likera, pršuta, kapara… Posadio je petnaest tisuća loza, a za svoj projekt “zelenog poduzetništva”, odnosno obradu sorata koje izumiru, ekološku proizvodnju i revitalizaciju terasa, kao prvi u Hrvatskoj dobio je kredit od UNDP-a.
Vremenom sam shvatio da se ne treba previše širiti, fokusirao sam se na vino i sad mi je osnovna proizvodnja vina. A u početku je bilo drukčije. Prvo je sve bilo podređeno agroturizmu, a sad agroturizam promovira vino, priča.
Od osam lumbardskih vinara, jedino se grk Frane Miline-Bire i Branimira Cebala može kupiti izvan Korčule. Od njih osmorice, pak, četvorica buteljiraju svoj grk za širu prodaju, a četvorica, pak, samo za potrebe svojih restorana. Količinski, ukupna proizvodnja grka na cijeloj Korčuli ne prelazi četrdeset tisuća boca!
Grk je u suštini jedan brand, jedna lokalna priča koja je otvorena za vanjski svijet! Pokušavali su ljudi posaditi grk i negdje drugdje, u Konavlima i po Elafitima i Pelješcu, ali rezultati nisu bili kao u Lumbardi. On je sorta predodređena na ovu mikrolokaciju. Na Lumbardskom polju, koje je veliko nekih četrdesetak hektara, možda ima iskorištenih 25 hektara vinograda, a takvih ima još dva polja po tzrideset hektara. Znači, samo na poljima oko Lumbarde ima nekih 110 hektara potencijala za širenje sorte. Međutim, polje između Korčule i Lumbarde potpuno je zapušteno, a potencijalno je to vrhunski položaj za grka, priča Frano.
Na južnim padinama otoka Korčule, za nešto više od milijun kuna kreditnih sredstava revitalizirao je tradicionalne terasaste vinograde i dokazao da za grk nije toliko presudno pjeskovito tlo nego – mikrolokacija! Inače, njegovi terasasti vinogradi nalikuju legendarnom primoštenskom Bucavcu, samo s malo većim terasama. Započinjući radove na svom novom vinogradu u kamenu, dosjetio se unutar terasa razbijati kamen, mljeti ga i miješati sa zemljom i tako praktički unutar terasa meliorirati tlo.
Nakon što je pokazao i dokazao da grk ne mora nužno biti težak, često i prealkoholiziran, već da može biti lepršavo, voćno, svježe, ugodno i pitko vino, Frano Milina-Bire ide i korak dalje. Nabavio je drvene bačve i bit će prvi koji će grk raditi u drvu.
Grk je sorta koja ima veliki potencijal. S njim se može još dosta napredovati. Evo, ove godine nabavljam drvene bačve od tisuću litara i u njima ću raditi trideaset posto ukupne količine toga vina. Ostatak će biti svježa varijanta za ljeto. No, bolje sirovine će ići u drvo, duže odležavati na vlastitim kvascima i tek onda u bocu u kojoj će moći dugo trajati. Dosad nitko grk nije davao odležavati i tu je ogroman manevarski prostor. U tehnološkom smislu imam sve da se mogu igrati s grkom, zadovoljno će Bire.
Izuzetno je ponosan što su mu glavni vinopije Francuzi, koji na njegovo imanje, napravljeno u tradicionalnom stilu, dolaze na preporuku vodiča. Tvrdi, “oni su veliki poznavatelji vina i kad dođu kupuju vino odmah na kartone”! Skoro 40 posto ukupne proizvodnje vina proda na kućnom pragu i to ga čini financijski neovisnijim i otvara mu velike mogućnosti za “igru” s vinima.
Tako će plavac mali svoja buduća odležavanja prolaziti u bačvama od 500 i 2.000 litara umjesto dosadašnjih barika. Objašnjava, “takve bačve daju puno manje agresive drva na vinu, vina su s puno manje vanilije, nježnije su note i tanini i vino je harmoničnije nego u malim bačvama”! Za svoj plavac mali, kojeg uzgaja na vrtačama na crvenici, tvrdi da je barem jednako dobar kao i na Pelješcu.