Nevjerojatan je Duško Jokić, fascinira lakoća kojom taj vjerojatno najsvježiji dalmatinski vinar izbacuje brojeve kad govori o bilo čemu. Pritom je nebitno je li u pitanju sjećanje na srednju školu i, pazi sad, osvojeno četvrto mjesto u utrci na 400 metara na nekom međuškolskom natjecanju ili peto mjesto u utrci na 800 metara. Govorimo o razdoblju od prije 30 godina! Koliko god pamti svaki svoj nastup u bilo čemu, uvijek se sve svodi na završni sud po kojem je on, ipak, uvijek bio pobjednik. Tako je u svim tim utrkama u kojima je on pružao golemi obol svojim nastupom njegova škola iz Benkovca, Ive Lole Ribara, uvijek pobjeđivala, čak i na najuglednijim i najpriznatijim krosevima poput Krosa Sportskih novosti u Zagrebu ili Krosu Politike u Beogradu.
Naša škola je nastupala i na klupskim atletskim natjecanjima te u svojoj konkurenciji bila ispred Mladosti iz Zagreba, Crvene zvezde i Partizana iz Beograda. Iz te moje generacije često sam znao susretati kasnijeg velikog atletičara srednjoprugaša Branka Zorka, kojeg je moj kum i pobjeđivao, dok je iz moje škole kasnije veliku karijeru napravio Borislav Dević, koji se i danas vodi kao atletičar koji je istrčao najbržu maratonsku utrku u povijesti Srbije, prisjeća se Duško sredine 1980-ih godina, kad je, kao srednjoškolac, često znao lakoćom preplivati dionicu od Biograda do Pašmana i natrag.
Kaže, i danas bi mogao plivati koliko god treba, a treba, jer ga zdravstveno stanje i problemi sa šećerom i visokim tlakom jednostavno prisiljavaju na sportski život i izbjegavanje stresnih situacija. Naš prvi pokušaj dogovaranja susreta propao je nakon što mu je pozlilo zbog visokog tlaka koji je bio ekstremno visok (205/125), a i dan prije drugog pokušaja dogovora opet je završio na hitnoj pomoći i medikamentima kojima su liječnici njegov visoki tlak vratili u gabarite normalnih tjelesnih funkcija.
Duško Jokić je u svijet vina došao kao superuspješni poslovni čovjek koji je netom prije toga prekrižio prethodni posao te s rođakom i poslovnim partnerom uspješno prodao dobro uhodanu kompaniju. Stoga se neminovno susreće s pitanjem o “recepturi potrebnoj za otkriti i voditi dobar posao”. Njegov odgovor je kratak i nedvosmislen: “Da bi uspio u poslu, moraš spavati s tim poslom!”
To je i odricanje cijele obitelji. Svaki posao kojeg radiš i donosi neki prihod moraš držati u rukama. Treba imati karizmu, uvijek postoji rizik, ali najbitnija je disciplina. E sad, postoji i druga strana takvog odnosa prema poslu, a to je narušeno zdravlje. Ja se protiv stresa trudim boriti svakodnevnom rekreacijom, ali i izbjegavanjem ranojutarnjih buđenja, koja su završavala kasnim dolascima kući – sve što sada radim nastojim da bude kontra gužve. Ne planiram vikendom ići u Dalmaciju i da me gužva čeka na Svetom Roku ili na autocesti. Zato se tamo upućujem sredinom tjedna, ne idem 1. i 15. u ljetnim mjesecima, ne idem uoči Božića ili između Nove godine i Tri kralja, kad je gužva – samo kontra!
Duško Jokić je poslovni čovjek iz Lišana Tinjskih nedaleko Benkovca. Tamo je i započeo svoju poslovnu priču otkrivši velik poslovni potencijal u preprodaji sirove kože i ljekovitog bilja. Bile su to četiri predratne godine snažnog uspona.
Sirovu kožu sam otkupljivao i prodavao velikim sustavima, poput Cibalije iz Vinkovaca i Almerije iz Zagreba, a ljekovito i aromatično bilje, najčešće kadulja, išlo je za AgrariaCop iz Zagreba. Išao je dobro taj posao. Tad je cijena kože bila, primjerice janjeća, 10-12 maraka, a teleća 7, da bi kasnije sve palo na jednu marku. Godišnje sam otkupljivao i prodavao po 400-500 tona kože. Od manjih mesara iz Dalmacije sam uzimao kože, kao i od Jakopeca iz Zlatar Bistrice, puno sam uzimao od njega. Bio sam kao most, trgovačka kuća, kupio bih, uskladištio i potom davao kože velikim sustavima na preradu. Od Jakopeca sam najviše uzimao juneću kožu, a po Dalmaciji teleću i janjeću. No, dogodilo se što se dogodilo, vrlo brzo sam došao u situaciju da sam morao otići u Italiju i voziti kamione da bih preživio…
U Italiji je živio u Veroni, nos za biznis ga je uskoro odveo u posao logistike, a ponudu rođaka i kasnijeg partnera za odlaskom u Beograd i osnivanjem kurirske službe City Express prihvatio je objeručke. To je već priča koja će se izučavati u školama menadžmenta…
Nikad se ne bih vratio u dostavni posao, City Express mi je dao šećer i masnoću i tlak. Radio sam taj posao pet godina, od 2002.-2007. godine. Neka ga sad netko drugi radi. Bili smo prvi na tržištu, kurirsku službu smo počeli raditi prije državne pošte. U trenutku kad smo prodavali kompaniju, imali smo 330 dostavnih vozila i 537 zaposlenika. Radili smo sa svojim vozilima dnevno u Srbiji 45.000 kilometara. Eto, taj posao mi je sad logistika za moju vinsku priču i ulaganje u rodni kraj, jer mi je omogućio uvjete da vinariju i vinograde razvijama bez bankarskih kredita.
Prodajem vlasničkog udjela u City Expressu Duško je tek nakratko “uzeo” jednogodišnji odmor. Nije mogao sjediti doma i ništa ne raditi, ponovo je otišao u Italiji i tamo pokrenuo logistički posao zbog kojeg sada, praktički, živi u trokutu – Beograd, Verona, Lišane Tinjske.
Treba čovjek, ali i cijela obitelj, ostati normalan. Možda si materijalno situiran, ali čovjek mora raditi dok je živ. Ne mora se mučiti i robovati, ali ne smije stati. Ne ostaje se na kauču, mora se stalno raditi. Meni je ta logistika koju sad radim dosta teška, dosta putujem, ali definitivno sam shvatio da ne smijem stati, moram ostati u kontaktima sa svima. To je stvarnost! U Italiji sam još uvijek vezan uz jedan mali logistički posao, nije to nešto veliko, ali donosi i nešto prihoda. Žao mi je što u Italiji prije nisam više živio, jer me klima dosta podsjeća na Dalmaciju. Ali, opet, Dalmacija je Dalmacija. Daj Bože da ću vremenom sve više boraviti u rodnom kraju u kojem sam sad pola godine, dok drugu polovinu godine boravim u Beogradu i Italiji. Nakon City Expressa bilo je možda godinu dana nekog lufta da se malo očisti organizam i idemo dalje. Moramo djecu uključiti i naviknuti da stvaraju. Znate, teško se stekne, a lako se prokocka! Moja obveza je na djecu prnijeti pravi odnos prema poslu i ne dopustiti da se povampire, moraju ostati normalni, uključiti se u posao i početi stvarati.
Nakon što su se Duškovi roditelji vratili u rodni kraj, počeo je i on sve češće dolaziti u njihov obilazak. Kaže, stekli su se uvjeti “da se sačuva djedovina i nešto obnovi”. Selo njegova djetinjstva, Lišane Tinjske, bilo je poznato po voćarstvu i kao jedno od boljih mjesta za uzgoj bresaka, koje su tamo bile i najzastupljenije u konkurenciji trešanja, stolnog grožđa i jagoda. Duško je u rodnom selu obnovio lokalnu crkvu, a gotovo simbolično, tada i ne znajući u što će se sve pretvoriti njegovi učestali dolasci u Dalmaciju, posadio je i prvi vinograd, bilo je to 2009. godine i bili su to nasadi muškata žutog.
Tada nisam imao ni u primisli ideju da će vinarstvo postati moje obilježje. Htio sam doslovno napuniti zemlju nekim sadržajem, da to tamo ne stoji zapušteno. Kupio sam komad zemlje i od susjeda, a onda, kad su i drugi čuli da sam kupio zemlju, svi su mi počeli nuditi svoje parcele na prodaju. Ja nisam nikome prišao i tražio otkup njegove zemlje! Hektar po hektar su se širili vinogradi i onda sam 2012. godine odlučio krenuti u vinarstvo. Došlo je do toga da je to sada malo veći nasad…
Duško ništa nije znao o muškatu žutom sadeći svoj prvi vinograd. Kaže, bile su to jedine sadnice do kojih je u tom trenutku mogao doći, ništa mu naziv sorte nije predstavljao. Imao je jednu jedinu računicu – vinograd mora njemu i njegovom radniku koji ga bude održavao osigurati plaću. Jedino što je znao bila je ekonomija, a ekonomska računica mu je govorila da će grožđe, kad dođe na rod, moći prodavati po jedan euro za kilogram.
No, Duškovi dolasci u Lišane Tinjske sadnjom prvog vinograda postali su sve češći, a poraslo je i njegovo zanimanje za vino. Dok su loze s muškatom žutim došle na rod, Duško je već odbacio mogućnost prodavati grožđe, novi cilj mu je postao izgradnja vinarije i vlastita vinska priča koja će u nazivu jasno upućivati da je sve što bude radio – organsko i ekološko.
Kad sam se na kraju odlučio pokrenuti vlastitu vinsku priču, koja, zbog velikih ulaganja, nije laka, prvo što sam učinio bilo je zaposliti stručnjake, jer ja učim od njih, nisam ja završio nikakvu školu za tehnologa ili vinogradara. I dalje tvrdim kao ekonomist da se u struku mora ulagati, ne mogu ja i prskati i kopati i proizvoditi vino, moje je da investiram i budem spreman sutra opravdati svoje investicije. Kad gledam priču s ekonomske strane, moram znati što hoću, a struka mora odraditi svoje. Poanta je, dakle, da se uzme i poštuje struka, i konsultant i tehnolog i sve ostalo, da se uloži u opremu, da se ima novca, pošto vinska priča traži višegodišnje ulaganje od najmanje 10-15 godina. Kad vratim film malo unatrag i pažljivo analiziram sve što sam napravio s vinarijom, tvrdim vam da nijednom nisam zažalio zbog ovoga u što sam ušao. Možda i zbog toga što nisam morao ulaziti u kredite. Ja uživam u projektu, a što se tiče materijalnog nadam se da će u tim plodovima uživati moja djeca. U vinskoj priči sam osam godina, još nisam počeo računati u kategoriji isplativosti. Ozbiljne su to investicije, treba se pozicionirati na tržištu, održavati na tržištu, puno je velikih obveza…
Drugim riječima, premda je po kapacitetima svoje vinarije, koja trenutno ima uvjete za proizvodnju 120.000 butelja, ponajveći vinar u zadarskom zaleđu, Duško ne staje tvrdeći da su njegove investicije došle tek na pola puta. Uskoro kreće s izgradnjom nove vinarije koja će imati kapacitet četiri puta veći od postojećih pogona.
Dakle, ide novo širenje, nema rikverc. Trenutno preprojektiram zgradu vinarije, idem na širenje nasada i stvaram uvjete za proizvodnju većih količina, dođe li potreba za toliko vina, priča Duško.
Lakše je na Zapadu prodati vino kad ima oznaku “organic”. Da imam veće količine, sve bih ih mogao prodati na Zapadu. Ima to i svoju cijenu. Iz berbe 2014. godine nismo dobili ni litru bijelog vina, 2015. je pošip podbacio 30 posto, jer kad dođe vlažno vrijeme, rosa, magla, kiša, ne smijemo ga tretiriati s pesticidima. Moje grožđe nije tretirano umjetnim gnojivom, nije prskano herbicidima, imamo ozbiljne nadzorne stanice koje mogu uvijek, kad god hoće, doći i uzeti uzorak zemlje ili lišća, posljednji nadzor je pred berbu, kad nema više nikakvih tretmana, nama je dopušteno samo šest kilograma plavog kamena na 4.000 sadnica i sumpor. Nađe li se bilo što drugo, izgubio bih certifikat!
Duškovu maraštinu stručnjaci već gledaju kao ponajbolji izdanak te sorte koju sjeverna Dalmacija smatra domicilnom na tom području. Dokazao je da pošip i u tom dijelu Dalmacije može dati dobre rezultate. Uskoro će na tržište pustiti svoj prvi pjenušac, dok mu je želja imati “neku količinu pravoga prošeka”.
Premda svakom rečenicom koju izgovori na temu svoje vinske priče ostavlja dojam čovjeka koji naprosto uživa u tome što radi, Duško se niti sekundu ne želi opustiti i uljuljkati u vlastitoj samodopadnosti.
Vinska priča, posebno u startu, dok je u kolijevci stvaranja koja traje 10-15 godina, ne smije biti primarni biznis. To je skup hobi!
