IVICA RADUNIĆ: A gdje ćete pronaći korijen zinfandela nego u vinogradu junaka Divljeg zapada, Billyja The KIDA!?

Ne tako daleko vatrogasne sirene su uporno zavijale, nisu prestajale nekoliko minuta. Ivica Radunić, profesionalni vatrogasac, nije se dao smesti. I on je bio uporan u namjeri da završi radove koje si je taj dan zacrtao za odraditi u vinogradu na predjelu Budožić u Kaštel Štafiliću. Tek je na trenutak zastao, pogledao u smjeru odakle su dolazili zvuci sirena i nasmijao se:

Ma, ništa ne brinite, to su se moji kolege iz Zračne luke Split malo razletjeli pistom i sirenama tjeraju galebove koji su se tamo pojavili. I to vam je uobičajena praksa prije slijetanja ili polijetanja aviona, kad se uoče ptice koje mogu biti velika opasnost. U njihovom tjeranju s piste nekad se znaju rabiti i pištolji plašljivci. Dakle, ovo je rutinska akcija mojih kolega… Međutim, bilo je situacija kad me nisu dale smesti u radovima u vinogradu ni puno ozbiljnije situacije s pravim požarima na području Kaštela. Znao bih frezati, a imao bih radio stanicu sa sobom u zadnjem džepu. Kad bih vidio dim, znao sam iz vinograda zapovijedati akcijom gašenja. Mnogi su mislili da sam ja već na mjestu intervencije i to samo na temelju mojih savjeta koje bih im dijelio usmjeravajući ih gdje i kako prići vozilom i koju vrstu vozila koristiti za intervenciju, priča Ivica, “najbolji vinar među vatrogascima i najbolji vatrogasac među vinarima”, ogromna ljudina od 130 kilograma kojem se i danas njegovi prijatelji obraćaju nadimkom kojeg je “zaradio” u djetinjstvu – Kid.

Mene svi u Kaštelima znaju kao Kida, malo tko me zna kao Radunića. Kad smo se kao djeca igrali kauboja i indijanaca, ja sam uvijek bio Billy the Kid, ložili smo vatru, nadimljavali se pa gasili, to su ujedno bili počeci mojih vatrogasnih dana…

A Ivičini prvi ozbiljniji vatrogasni koraci bili su 1971. godine, kad je kao pripadnik lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Kaštela sudjelovao na državnom natjecanju vatrogasaca u Kraljevu u Srbiji i sa svojom momčadi osvojio prvo mjesto. Ivica se voli pohvaliti da je njegovo dobrovoljno vatrogasno društvo godinama bilo prvo na republičkim i državnim natjecanjima, a “ostat će zabilježeno da su kaštelanski vatrogasci bili posljednji prvaci bivše države, i to na natjecanju u Zrenjaninu 1988. godine”. Godinu kasnije u Poljskoj je na vatrogasnoj olimpijadi osvojio zlato, bio je u vatrogasnoj momčadi koja je 1992. godine bila prvi državni prvak Hrvatske, dok se 1993. godine izborio za prvi nastup na vatrogasnoj olimpijadi pod hrvatskom zastavom (nastup su izborile čak dvije momčadi iz Kaštela, op.a.) i – zlatnu medalju na tom natjecanju! Njegova srčanost i humanost pokazuju se i činjenicom da je čak 49 puta dragovoljno dao krv, a takav životni stav prenijeo je i na obitelj – stariji sin je 19 puta dao krvi, nevjesta osam puta, a nedavno je njegov mlađi sin to napravio prvi put.

U vatrogascima sam od daleke 1970. godine, kad se dragovoljno upisao u Vatrogasno društvo Donja Kaštela – Kaštel Stari. Nisam imao tada ni 10 godina. Znači, u vatrogascima sam 47 godina, a od toga 30 godina apsolutni dobrovoljac. To je jedna velika ljubav, odricanje, želja za spašavanjem drugih… Nema otoka u Dalmaciji na kojem nisam sudjelovao u nekoj velikoj akciji gašenja, kao ni mjesta od Dubrovnika do Biograda na Moru, gdje smo išli kao ispomoć drugim županijama. Od osamostaljenja Republike Hrvatske imam preko 4.500 intervencija, godišnje više od 150, hvali se Ivica.

Gasio je on i vinograde u plamenu, premda, tvrdi, “ako je vinograd obrađen onda neće tek tako gorjeti – vinograd gori tek kad je zapušten i prepušten vlastitom korovu”.

Zato ja prakticiram čistiti i vinograd koji je zapušten pored mojega vinograda, jer tako najbolje preventivno djelujem protiv uvijek moguće ljetne vatrene stihije.

Ivica za sebe voli reći da je iz obitelji koju je odgojila loza, “živjelo se i odraslo od loze”. Uostalom, kaže, kao i svi Kaštelani koji su oduvijek bili vezani uz polje, vinograd i vino.

Krajem 1970-ih godina došla su neka druga vremena kad se baš i nisam vidio biti u vinogradu poput mojega oca. Međutim, splet okolnosti je bio takav da se jesam zaposlio u firmi, radio sam i živio od plaće, ali sam svako slobodno vrijeme bio u vinogradu i pomagao ocu i tako, praktički, sve u vezi s grožđem i vinom naučio od njega. Godine su prolazile, došla je 1991. godina, firma u kojoj sam radio i koja je bila kooperant splitskom škveru otišla je u stečaj zbog nemogućnosti da naplati svoja potraživanja. Početkom 1991. godine dobio sam i treće dijete, drugog sina, on se rodio 7. ožujka, a ja sam pet dana kasnije dobio radnu knjižicu u ruke. Tada sam se još više posvetio polju, vinograd i loza su me izvukli iz situacije u koju sam upao gubitkom posla. Nekoliko godina kasnije već sam počeo proširivati vinograd novim nasadima maraštine i plavca malog. Kad sam to radio, mnogi iz Kaštela su mi rekli da nisam normalan, kao – “svi krče lozu iz Kaštelanskog polja, to se ne isplati raditi”. Prešutio sam te komentare, jer jednostavno ništa drugo nisam ni znao raditi. Trebao sam, možda, ići nešto drugo učiti, podići plastenike za proizvodnju salate, ali o tome nisam imao pojma. Imali smo vinograde, konobu i obiteljsku tradiciju, jer krajem 1960-ih godina samo je Dalmacijavino od nas otkupljivalo 20.000 litara vina preko lokalne poljoprivredne zadruge. Što se tiče moga rada u vinogradu, odlučio sam se za – manje, ali slađe. Smanjio sam količine, došla je mehanizacija, više nije bilo konja i rala. Dignuo sam kvalitetu, a onda sam normalno mogao dignuti i cijenu. Manje, a slađe se u mom slučaju uistinu obistinilo.

Ivica se može pohvaliti da je u starom dijelu njegovih vinograda pronađeno 8-9 trsova za koje se DNK analizom utvrdilo da su istovjetni legendarnom američkom zinfandelu. Eno ih i danas pored one smiješne antene nalik otrovnoj gljivi muhari koja je nekad odašiljala signale avionima koji slijeću na obližnji aerodrom.

A gdje ćete pronaći korijen zinfandela nego u vinogradu junaka Divljeg zapada, Billyja The KIDA!? To je za film snimiti, pazite – Amerikanci otkrili korijen svojeg zinfandela kod junaka Divljeg zapada!!! Inače, profesore Agronomskog fakulteta iz Zagreba, Edija Maletića i Ivana Pejića, u moj vinograd je poslao Ante Vuletin, direktor poljoprivredne zadruge Kaštela-coop. On se već otprije znao s njima. Bilo je to 1999. godine, kad su bili prvi put u mom vinogradu, ali ih je prijeteća oluja spriječila u uzimanju uzoraka. Potom su opet došli u proljeće 2000. godine, uzeli su uzorke, pa su opet došli na jesen. Pa opet na proljeće 2001. godine i opet su uzeli uzorke sa 50-ak trsova starih nasada. Odmah su rekli da su među njima i uzorci koje su tražili te su kompletan materijal s podacima do kojih su došli proslijedili profesorici Carole Meredith sa Sveučilišta California u Davisu, koja je svjetski poznata genetičarka. Ona je bila ta koja ja prva javila da su u lozama koje su analizirane iz mog vinograda pronašli zinfandel. Bilo je to početkom rujna 2001. godine, upravo na rođendan Edija Maletića. Samo je javila da se piše nova povijest, jer je pronađen korijen zinfandela! U tom vinogradu moj otac je odmah navrnuo još nekoliko redova tako da sad tamo imam 250-300 loza crljenka kaštelanskog ili zinfandela ili tribidraga, kako vam je volja, dok sam u predjelu Bijači posadio potpuno novi vinograd s tom lozom, star četiri godine.

Unatoč senzacionalnom otkriću do kojeg se došlo analizom trsova iz njegova vinograda, Ivica Radunić zvani Kid zahvaljujući tom podatku još nije dobio nijednog novog kupca. U stvari, Ivica je tek nedavno prvi put buteljirao svoj uistinu sjajni crljenak kaštelanski i plasirao ga na tržište u gotovo simboličnih 500 butelja!

Još 2000. godine smo sami tiskali neku priručnu etiketu na kućnom printeru, sve smo sami lijepili, ali to nije bilo službeno. Ovo je sad moja prva službena etiketa za crljenak kaštelanski iz 2015. godine. Doduše, i prije sam prodavao svoje vino, ali rinfuzno, jer tako najbrže, najlakše i najjednostavnije povratim sredstva. Ja nemam količine pa se tako i ne vidim i ne zamišljam u supermarketima niti bilo gdje drugdje. Dati svoje vino i kasnije čekati po nekoliko godina da mi se to isplati, to se meni neće dogoditi. Tko god hoće kupiti moje vino, kod mene vrijedi samo jedno pravilo – cash and carry. Ja vino, ti meni pare na ruke! Samo živjeti od polja teško bi bilo za opstati, a oni koji se odluče za veće količine kasnije imaju problem s plasmanom. Zato ja i dalje radim u vatrogascima i tu vam je odgovor zašto sam tek sad na tržište pustio svoje prvo buteljirano vino.

Bez obzira na nikakav marketing, Ivica u kaštelanskom kraju uživa veliki ugled, a posebno mu je draga nagrada koju je zaslužio za najuzorniji novosagrađeni vinograd. U vrijeme kad se analizom utvrdilo da je DNK zinfandela istovjetan crljenku kaštelanskom iz Ivicinog vinograda, u Kaliforniji se zinfandel uzgajao na više od 20.000 hektara, dok je crljenak kaštelanski bio na izdisaju, u svim vinogradima Kaštela moglo ga se izbrojati na prste dvije ruke. Kao što je zinfandel u Ameriku donesen iz Carskog državnog rasadnika u Beču 1820. godine, tako je ponovno rođenje njegovog pretka, crljenka kaštelanskog, kojeg Kaštelani odbijaju nazvati tribidrag, započelo u Ivicinom vinogradu na Budožiću. Ivica je cijelu tu priču pretočio na prelijepu etiketu svog crljenka kaštelanskog…

Ta ideja se najprije svidjela mojoj nevjesti, a ona je našla dizajnericu, poznanicu, koja je počela na tome raditi. Stavila je u dlanove sedam plavih bobica kao sedam Kaštela, dolje je Vinogorje Kaštela-Trogir, s vinograda se vidi malo more, Čiovo, Marjan… Mala simbolika, da ne bude kao uvijek – bačva, grozd, tovar i tako neke stvari. Prsti su u prvoj verziji bili malo tanji i duži, pa su ih smanjili i podebljali da više podsjećaju na moje ruke. To je sad preslika mojih ruku, a ujedno i ruku mog ćaće i dida i svih koji su se u Radunića bavili vinogradom. Kaštelani su od pamtivijeka bili od polja, ne od mora, i ova etiketa to pokazuje, kao što ukazuje koliko je i ovo vino ručni rad.