Ima 90 godina, povez preko desnog oka, ali toliko je vitalan da i tako vremešan ne odustaje u ožujku doći u Lumbardu pripremiti svoju drvenu jedrilicu za ljetnu plovidbu Jadranom. Riječ je o Uweu Kitzingeru, velikom prijatelju Hrvatske, koji je javnosti u Engleskoj, u koju je došao kao izbjeglica iz Njemačke 1939. godine, poznat kao prvi britanski ekonomist u Vijeću Europe u Strasbourgu, gdje je bio imenovan davne 1951. godine na mjesto tajnika Ekonomskog vijeća. Uweov životopis je prebogat, od gostujućeg profesora na katedri Međunarodnih odnosa na Sveučilištu West Indies, savjetnika u Fundaciji Rockefeller na obuci diplomata i ekonomisa za preuzimanje dužnosti u novoosnovanim karipskim zemljama, gostujućeg profesora na Harvardu, gdje je od Henryja Kissingera preuzeo seminar o Europskoj politici, osnivača Templeton Collegea u Oxfordu… Osnovao je, i bio prvi predsjednik, udrugu koja je predvodila prikupljanje sredstava za velike projekte poput tunela ispod Le Mancha, a sa suprugom Sheilom, koja je preminula prošle godine i bila je ponajveća svjetska aktivista u borbi žena da se same izbore za pravo poroda u vlastitom domu, 1991. godine je pokrenuo kampanju “Lentils for Dubrovnik” kojom se prikupljala i slala humanitarna pomoć izbjeglicama u Hrvatskoj.
E, ta velika zaljubljenost u Hrvatsku posljedica je dramatične noći prije 35 godina, kad je Uweova neiskusna posada uzrokovala nasukavanje njegove jedrilice koja je potom potonula na 40 metara duboko dno Jadrana nedaleko otočića Bisače u blizini Lumbarde. Uwea je spasio Branimir Cebalo, tada još uvijek zaposlenik lokalne pošte na Korčuli, koji se, stjecajem dramatičnih okolnosti, našao u blizini i odustao od vađenja svojih mreža…
Išao sam s ocem na ribe, podići mreže, jer spremalo se olujno jugo. Trebalo je izbjeći nevrijeme i spasiti mreže. No, kad smo iza otočića Bisače vidjeli jedan jarbol kako stoji nakrivljeno, a ne uspravno, sve nam je već na prvu bilo jasno. Samo smo se pogledali i bez riječi tamo zaputili, jedrilica je bila s vanjske strane, na otvorenom, gdje šiloko vrlo jako puše. O mrežama i ribi nismo ni sekundu razmišljali, trebalo je djelovati žurno, poglavito kad smo se približili i vidjeli da na razbijenoj te na grote nasukunoj jedrilici stoji nekoliko ljudi. I moja sestra, koja je malo prije mene krenula vaditi mreže, također je vidjela isto što i mi, odmah je krenula tražiti pomoć, prisjeća se Branimir događaja koji je od Uwea stvorio velikog promotora lumbarajske sorte grk na svijetu.
Branimir se s ocem žurno uputio prema trajektu, koji prometuje između Korčule i Pelješca, tražeći od njegove posade da isplovi i pokušaju izvući jedrilicu prije dolaska oluje. Naravno, posada ga je poslušala i odmah su se trajektom zaputili u akciju spašavanja. Nažalost, zbog prevelike rupe na trupu, jedrilica je, nakon što su je izvukli sa grota, potonula na dno mora.
Uwe je sve to bio promatrao s trajekta, tada se još nismo upoznali. No, kad je na trajektu čuo za nas, pozvao me da tu večer dođem u restoran Adio Mare u Korčuli, kako bi mi se zahvalio za sve što smo učinili u namjeri da spasimo njega, njegovu posadu i jedrilicu. Kasnije nam je ispričao da je imao uistinu lošu posadu, neznalice, koja je bila jedini i isključivi krivac za havariju koju su prošli. Motor im nije radio pa su jedrili, uputili su se po noći s Mljeta na Korčulu. Međutim, došli su u ovaj arhipelag Korčulanskog otočja, za koji nisu znali kako izgleda, i odlučili su jedriti dok ne svane i ne vide gdje će ući prateći svjetionike Sestrice i Ražnjić. U svakom slučaju, brod im je završio na dnu, mi smo navečer završili u Adio Mare i on mi je rekao da su mu ovi iz Mediteranske plovidbe rekli da tu više nema što tražiti, da može poći doma i eventualno od osiguranja pokupiti neki novac. Ja sam mu rekao da to ne dolazi u obzir i da ne može ići doma i tek tako ovdje ostaviti brod, makar i na dnu mora, jer je na brodu nafta, treba legalno završiti priču, a nije da je nemoguće izvući brod i na kraju ga popraviti. Uglavnom, on se začudio, ali dao mi je za pravo to što sam mu rekao. Krenuo sam odmah u ostvarenje te ideje, našao dvojicu lokalnih ronioca profesionalaca, napravili smo plan izvlačenja broda, oni su ga pripremili za dizanje, a ja sam uzeo dva tjedna godišnjeg odmora i angažirao trajekt Mediteranske plovidbe. Uz dosta muke smo brod podigli s dna mora i uz pomoć trajekta oteglili u škver u Inkobrod na Korčuli gdje smo ga popravili. I dan danas je u plovidbenom stanju!
Branimir danas tvrdi da je sve što se tada, prije 35 godina, dogodilo u spašavanju jedrilice, dovelo do njihovog velikog zbližavanja, a marina u Lumbardi je postala Uweova matična luka iz koje svake godine neizostavno kreće na krstarenja Jadranom. Branimir i Uwe postali su veliki prijatelji!
Uwe nešto predstavlja u Engleskoj u tamošnjem i političkom i gospodarskom establišmentu. On je među nekolicinom ljudi koji su Englesku doveli u Europsku Uniju, a sad je, zbog svega što se dogodilo s Brexitom, vjerojatno među najtužnijim Englezima. Jednom prilikom sam ga pitao kako je dospio u politiku, na što mi je odgovorio da je završio ekonomiju i uvidio da političari ne slušaju ekonomiste te da je svojim primjerom htio promijeniti situaciju i politici dati neko ekonomsko znanje. Uglavnom, bio je svugdje vrlo uvažen. Ja sam njemu još 1980-ih godina rekao što će se dogoditi kod nas, a on nije mogao u to vjerovati. Dogodilo se, nažalost, ono što sam predvidio da će se dogoditi. Kad je počeo rat, bio sam toliko slobodan, kad su ovdje smještene izbjeglice, svi hoteli su bili puni, nedostajalo je hrane, nazvati ga i upitati može li nešto učiniti za sve te ljude i nekako pomoći. Rekao mi je da mi puno duguje, da može puno učiniti i da je to najmanje što može učiniti za mene. Uglavnom, sa svojom ženom Sheilom, s kojom ima pet kćeri, poslao je pet tisuća tona hrane, medicinske pomoći i svega što nam je trebalo. I postao je veliki zaljubljenik u naš grk i promotor tog vina diljem svijeta! Meni je uvijek govorio da voli crna vina, ali da mu je prije svih crnih vina – grk. Kad dođe ovdje, najradije pije grk.
Priča o Uweu Kitzingeru, koliko god imala dramatičan početak, Branimiru dobro dođe za opisati koliko je u to vrijeme, a bilo je to sredinom 1980-ih godina, bilo teško pokrenuti privatnu vinsku priču u tadašnjoj Jugoslaviji.
Nakon svega što sam prošao, bez imalo razmišljanja, tvrdim da je bilo lakše izvaditi Uweovu jedrilicu s dna mora nego proizvesti vino s vlastitom etiketom! Čak pet godina mi je trebalo ploviti kroz papirologiju i administraciju da bih samo napravio elaborat koji se danas zgotovi za mjesec dana. Prvo vino u butelji sam tako napravio tek 1991. godine. To je bilo pet godina maltretiranja, a procedura je bila takva da se, praktički, inzistiranjem na sitnim detaljima samo odbije pojedinca od odlaska u privatni posao. Ni sam ne znam koliko je komisija i komisija dolazilo i pratilo razvoj elaborata koji mi je trebao zasvijetliti zelenim svjetlom i učiniti me, tako, prvim vinarom južno od Zagreba koji je napravio vino sa svojom etiketom.
Branimir je završio za električara, u Kanadi je boravio šest godina, gdje se bavio poslom u svojoj struci, da bi se po povratku u Hrvatsku zaposlio u pošti i tamo 20 godina radio kao monter. U vinsku priču je uplovio neposredno prije isteka radnog vijeka. Kaže, otac mu je bio na izmaku snaga, a nije htio pristati bit taj “koji će zbog nekog posla u pošti, koliko god taj posao bio dobar i dobro plaćen, prekinuti obiteljsku tradiciju”.
Moj otac je bio među većim proizvođačima grožđa, koji je u svoje vrijeme Poljoprivrednoj zadruzi Blato predlagao da uzmu grk i tu sortu dignu na jednu veću razinu, jer privatnici to tada nisu mogli napraviti. Od njega sam naslijedio jedan hektar vinograda kojeg imam i danas! Ja se nisam širio, radio sam više na podizanju kvalitete, a ne na povećanju vinograda. Djeca su bila mala, ja sam bio sam i nisam se htio zamarati, jer nisam znao kako će sve proći.
Premda je Branimir bio pionir u obnovi proizvodnje grka te samim tim i sinonim za tu sortu, zvuči zapravo nevjerojatno da se u cijeloj Lumbardi nigdje ne može pronaći putokaz za njegovu vinariju.
Pošto sam prvi počeo proizvodnju grka, a stara poslovica kaže da se nitko u svom selu nije proslavio, tako je to bilo i s mojim grkom. Počeo sam prvi nuditi buteljirani grk, naivno vjerujući da će ljudi biti oduševljeni što u svom mjestu imaju vino, a ispalo je drukčije – u Lumbardi i na cijelom otoku uopće nije bilo zanimanja za mojim grkom. Onda sam morao ići dalje, u Split i Dubrovnik, gdje sam vino prodao bez problema. Toliko je dobro išlo da su ljudi pitali imam li ga još. I te stare mušterije imam i dan danas, otresao sam se neplatiša, imam iste distributere od prvoga dana. I to vam je to. Moje vino je, dakle, uglavnom unaprijed prodano i nemam potrebe za postavljanjem putokaza, jer ljudima nemam što ni prodati na kućnom pragu. I druga stvar, kušaonica mi oduzima puno vremena, i s njom samo gubim vrijeme, ništa ne dobivam. Zato ja nemam putokaz niti bilo kakvu oznaku koja ukazuje da se ovdje pravi vino.
Do njegove vinarije dolazi se skretanjem s glavne ceste, pored nadstrešnice za čekanje lokalnih autobusa) uskom uličicom prema Crkvi svetog Roka (prva kuća s lijeve strane!) ili, ako volite šetnju, kroz polje, prolazeći ispod prekrasne korte koju je njegov prijatelj, umjetnik Krešo Skozret, nazvao “svečanim ulazom u svijet vina”. Ta korta, koja dominira na etiketama za grk, opolo i plavac Vinarije Cebalo, vjerojatno je jedina građevina na imanju koju Branimir nije osobno izgradio.
I ove kolone u kućnom vrtu, koje mnoge asociraju, netočno, na Grčku, moj su rad, a ponosan sam na cvijetića i listove koje sam na njima isklesao. I inače se volim igrati s kamenom. Znate, Lumbarda je poznata kao kamenoklesarsko mjesto, odavde je kamen išao svugdje po svijetu.
Kad je Branimir s ocem išao podići mreže, a onda su morali spašavati ljude i jedrilicu Uwe Kitzingera, bio je tada strastveni ribolovac. Ronio je na dah, ali i s bocama, “cijelu svoju mladost”, a najveći “trofej” bila mu je golema kirnja od 40 kilograma!
Nikada nije bilo straha, ribe je bilo u izobilju. Sad mi više nije to neka fora. Danas se s osmijehom ponekad prisjetim takvog načina života.
Nakon jednog takvog izrona Branimir je odlučio provesti u praksu ideju koju je njegov otac poput tantre godinama ponavljao odgovornima u Poljoprivrednoj zadruzi Blato, koja je otkupljivala sav grk s otoka.
Dugo sam razmišljao o očevim riječima, Poljoprivredna zadruga Blato uistinu nikada ništa nije poduzimala na podizanju kvalitete sorte za koju smo bili uvjereni da može biti naš ponos. Štoviše, njima je grk služio samo da bi s njime podigli svoja lošija vina od drugih sorata. S druge strane, nije štimalo ni plaćenje, davali bi nam novac nakon dvije godine, možete zamisliti koliko je to u konačnici bilo s onom inflacijom koja je bila u tisućama postotaka. Netko se jednom bio pohvalio da je za cijelu svoju intradu nakon dvije godine dobio toliko da je mogao kupiti tek kutiju duhana!!! Rekao sam da tako više neće ići. Nije sve to imalo smisla i odlučio sam sam pokrenuti vlastitu vinsku priču, unaprijediti kvalitetu grka i svima dokazati da je ta sorta bezrazložno bila potcijenjena sve te godine. Da nije bilo očeve vizije u koju sam čvrsto vjerovao, tko zna bi li uopće izdržao sve te godine u borbi za kompletnu papirologiju koja je bila preduvjet za ulazak u svijet privatnog vinarstva. Ne zaboravite, bio sam među tek nekolicinom koji su u bivšoj državi privatno krenuli u vinarstvo.
Branimir je izdržao, pribavio je sve papire i svojim trudom priskrbio rodnoj Lumbardi titulu prijestolnice grka, sorte koja je u kratkom razdoblju postala jedna od najvećih prepoznatljivosti Korčule i cijele Dalmacije.
