DANKO KONČAR: Fernetići se možda ne nalaze ni na karti Istre, ali su na karti moga srca

Kad sam prvi put pisao o vinariji Capo, superbogatog vlasnika vinarije, Danka Končara, greškom sam nazvao – “kraljem bakra”. Bilo je to u vrijeme kad je Severina svakodnevno ispunjavala medijski prostor sa svojim tadašnjim dečkom Milanom Popovićem. Meni, iskreno, bakar i krom ne znače ništa pa sam ih pomiješao, a bakar mi je, zbog boje pinota sivog, čak i savršeno ušao u priču o

“kralju bakra” i njegovim “vinskim sazviježđima”, kako li se, već, nazvala linija njegovih premium vina koja nose nazive Libra, Gemini, Sagittarius, Virgo, Taurus i Aries.

Danka sam na štandu njegove vinarije na Vinistri 2018. podsjetio na taj svoj propust i duboko mu se ispričao zbog toga. Bilo mi je žao Elvisa Visintina, njegova čovjeka od najdubljeg povjerenja za vođenje vinarije i svega što se tamo dogodi, jer sam bio strahovao da možda on ne bude imao neugodnosti zbog mog propusta. No, moj strah je bio u potpunosti suvišan. Jer, niti Danka brinu gluposti koje, eto, povremeno netko krivo napiše, niti postoji teoretska šansa da Elvis Visintin na bilo koji način izgubi status kojeg je tamo izradio i održava već 10 godina!

–     Ruku na srce, s tim bakrom niste puno ni pogriješili, jer je bakar bio prva ruda s kojom sam uopće i počeo raditi. A i Milana Popovića sam upoznao, kupovao je baš bakar od mene, dobar dečko, raspričao mi se Danko uživajući u prekrasnom roséu “provansalskog štiha”, kao i u pjenušcu sa svojim potpisom.

U stvari, uživao je Danko u brojnim čestitarima koji su mu neprestano prilazili i pozdravljali ga, vidilo se iz aviona da mu je to godilo. S druge strane, pijuckajući svoja vina pokušavao je dogovoriti susret s pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem. Tek kad je Vinistra završila medije je poplavila vijest da je “poznato ime dobročinitelja koji je u zadnji čas napravio uslugu hrvatskom nogometu” i pomogao “Istri 1961 da izbjegne najcrnji scenarij” i “ispadne u Treću HNL – Zapad”.

–     Istra i Pula tijekom proteklih godina priuštili su mi niz poslovnih i osobnih zadovoljstava. Pomoć nogometnom klubu zbog toga za mene predstavlja ispunjenje moralne odgovornosti koju imam za ovu regiju i njezine ljude, jedino je što je Danko izjavio u medijima o svojoj “gesti dobre volje” koju je, eto, dogovorao ispred mene pričajući o vinima.

Godinama se Danku Končaru pokušava prebrojati njegovo bogatstvo i nitko to ni približno nije uspio dokučiti. Spominju se rudnici u Južnoj Africi, Burundiju, hotel Medena u Trogiru, vinarija Capo, milijuni četvornih metara zemljišta u Istri, na Cresu i drugim hrvatskim otocima.., a kad ga je netko, konačno, i upitao, Danko je odgovorio:

–     Ne brojim svoje novce!

Možda Danko uistinu i ne broji svoje novce, ali teško je i zamisliti da većina ljudi koji dolaze u kontakt s njim upravo u njemu i ne vidi ništa drugo nego milijune. Stoga, kad sam ga upitao kako je uopće došao na ideju pokrenuti proizvodnju vina s vlastitim potpisom, Danko je odgovorio:

–     Vjerojatno mi je netko bio dužan pa sam morao uzeti vinograd i vinariju pod zakup!

Jer, do kupnje imanja u selu Fernetići Dankovo iskustvo s vinom, “osim pijenja – bilo je nikakvo, nula!” O vinu je znao tek da se proizvodi od grožđa, ali za bilo koji drugi detalj – “bio sam potpuna tabula rasa”!!!

–     Ne znam kako je došlo do toga, ali u jednom trenutku su mi prišli i rekli da bi bilo dobro da kupim vinariju. U tom trenutku je cijena vinarije skočila sa 900.000, koliko je cijenu izvijesio vlasnik Bruno Fernetić, na dva milijuna i 700.000, koliko su ti preprodavači preko noći podigli cijenu. I onda, kupi dodatnu opremu, još jedan vinograd. No, ja se ne brinem, sva ta ulaganja ću vratiti. Po tom pitanju sam beskompromisan. Možda taj novac neću ja vratiti, ali vratit će ga moj unuk, jer nijedno ulaganje ne smije biti bacanje novca. Već smo došli do poslovanja oko pozitivne nule, izvozimo u Rusiju, Japan, Njemačku, mi smo mala vinarija…

Danko je, kao rođeni biznismen, reagirao instinktivno, na čelo tima koji će preko noći morati napraviti čudo postavio je Elvisa Visintina, čovjeka od povjerenja, ali, kad je proizvodnja vina u pitanju, bez nekog pretjeranog iskustva. Elvis je do tada, priznaje, u svojoj obiteljskoj kući imao tek skromnu proizvodnju vina i rakije, gotovo simboličnu. Onda je jednog dana, prije 15 godina, dok je imao offset tiskaru, dizajnirao vinsku pakovinu momjanskom mušketiru Rinu Prelcu. Ta etiketa s momjanskom kulom u prvom planu Rinu Prelcu donijela je niz zlatnih medalja, a Elvisa Visintina, kao u Kronikama iz Narnija, usisala u njemu potpuno novi vinski svijet. Elvis je tek tada upoznao ostale istarske vinare i odlučio upisati studij vinarstva u Poreču. Uskoro dobiva posao na Vinistri kao profesionalni tajnik, tamo je radio punih šest godina te je na tom mjestu iz Vinarije Capo prihvatio izazov života. Sve poslije toga je – legenda. Kako o strelovitom usponu Vinarije Capo, tako i o putu u zvijezde Elvisa Visintina.

Elvis je po Dankovom naputku preko noći iz ničega trebao napraviti čudo! Za dvadeset dana trebalo je od nadstrešnice napraviti zatvorenu vinariju, naručiti i instalirati vinifikatore i inoks tankove…

–     Kad sam se javio Letini i dao im popis svega što mi treba, oni su odgovorili: ‘To vam treba za sljedeću godinu?’ ‘Ne, to mi treba sada!’, rekao sam im. Nije bilo vremena, morao sam se okrenuti nekome tko proizvodi ozbiljnije količine i tko bi nam mogao odmah organizirati isporuku. Uzeli smo tankove Albrigi, visokokvalitetne, jest da koštaju više, ali nismo pogriješili, priča Elvis Visintin.

Imanje Brune Fernetića, prijašnjeg vlasnika, u Fernetićima nedaleko Brtonigle, bilo je u katastrofalnom stanju. Elvis voli reći da je morao paziti kako hoda po staroj kući, jer stati s dvije noge na jednu dasku bio je preveliki rizik. Kupili su jedan mali podrum, jednu malu nadstrešnicu i nešto veću, koja je služila kao garaža za poljoprivredne strojeve. I, što je najgore, Elvis je dobio nalog da se već te godine, u tim i takvim uvjetima obavi berba i pokrene proizvodnja od grožđa sa sedam i pol hektara kupljenog vinograda.

–     Danko je definitivno htio imati svoju vinariju. Kupila se kuća, mala štala, podrum, nadstrešnice, maslinik, vinogradi, još nešto poljoprivrednog zemljišta i šume. Vjerojatno su se gazdi već ranije sviđala vina prethodnog vlasnika kad je tako samouvjereno zatražio da krenemo snažno od početka. Dočekali su me samo betonska ploča, stupovi i krov. I vele ti – moraš napraviti berbu! Zatvaraj, stavljaj stiropor, nabavi četiri vinifikatora od 0,50 hl, novu prešu, novu muljaču, nešto pumpi za pretok, novih cijevi – dakle, nešto najosnovnije da bi se mogla kvalitetno odraditi prerada grožđa, priča Elvis Visintin.

Pritom se morao suočiti sa sortama s kojima se u životu prije toga nije susreo. A morao je napraviti najbolja vina, jer Danko ne želi osrednje rezultate. Neke od tih sorata, u stvari, potpuno su netipične za Istru i tek rijetki ih imaju u svojim vinogradima.

–     Koliko god cijela ova priča bila izazov, s druge strane postojala je i bojazan. Pazite, da je to bilo priča s malvazijom, chardonnayom, teranom ili nekim uobičajenim stvarima koje čovjek može odraditi, vjerojatno se ne bih nimalo uplašio. Ali, kad sam došao i vidio kakva je vinarija, a postavili su mi zadaću da vino mora biti odlično!!! A tek kad sam vidio sortiment! Pinot crni vidio sam prvi put u životu, a ništa bolje iskustvo s njim nema ni naš glavni savjetnik Mario Staver. Tu sortu tek rijetki imaju u Istri. I onda smo išli po udžbeniku. I onda shvatiš ono što piše u udžbeniku – pazi na njega u vinogradu, težak je u vinogradu, težak je u podrumu, a takav se i pokazao.

Da bi izazov bio maksimalan potrudilo se i vrijeme pa je Elvis drugu berbu morao raditi u uvjetima ekstremno kišne sezone, a sljedeće dvije u uvjetima ekstremne suše. Međutim, i to se preguralo.

–     Kad smo prevalili 2009., koja je bila zbrda-zdola, i 2010. godinu, koja je bila klimatski nepredvidljiva, dakle – ako ste prve dvije godine pod presingom, onda vam je sve poslije toga šala mala!

Vinarija u Fernetićima vrlo je brzo od ružnog pačeta prerasla u prelijepog labuda.

Danas Elvis s lakoćom prepričava anegdote o odrastanju Vinarije Capo premda mu prije nekoliko godina zasigurno nije bilo lako. Naučio je, tako, da svjetskom “kralju kroma”, koji je radio i s bakrom, priliči u njegovoj ponudi vina imati i pinot sivi. I to napravljen pod utjecajem talijanske regije Friuli. Onako “ramato”, bakrene boje.

Preko noći naučio je i sve horoskopske znakove, jer sva odležana vina iz Vinarije Capo dobila su imena po sazviježđima.

–     Malvazija se zove Virgo – djevica, po opisu kojeg je za tu sortu svojedobno na Vinistri izrekao Mario Staver: ‘Sramežljiva i uobražena ljepotica’! Može dati jako dobre rezultate, ali s njom se mora raditi oprezno i konstantno ju imati na oku. I svaki put joj prilaziti kao da joj pristupaš prvi put. Chardonnay smo nazvali Libra – vaga –  jer s tom sortom imamo iskustvo kao s vrlo uravnoteženom sortom koja vas, bez obzira na uvjete, nikada neće iznevjeriti. Chardonnay možete ostaviti u otvorenom badnju i zaboraviti na njega i ništa mu se neće dogoditi. Sauvignon blanc je Sagittarius – strijelac –  i to doslovno, jer te ta sorta ili pogodi poput ljubavne strijele ili ne. Pinot crni je Gemini – blizanac –  jer je to sorta koja ima dva lica, a cabernet franc Aries – ovan – strastven i neukrotiv. Klasičnu bordošku kupažu cabernet franca i cabernet sauvignona nazvali smo Taurus –  bik.

Pritom je toliko dobro ovladao astrologijom da s velikim uvjerenjem tvrdi da nijedno vino iz Vinarije Capo neće nositi imena nekih zodijačkih znakova, poput Aquariusa – vodenjaka –  ili riba –  Pisces.

Prijašnji vlasnik vinarije, Bruno Fernetich, postizao je dobre rezultate s cabernet francom pa Elvis nije smio napraviti ništa manje od toga. Štoviše, očekivalo se od njega da letvicu kvalitete vina od te sorte podigne na još veću visinu!

–     Mislim da smo uspjeli u tome! Kad govorim o cabernet francu, ne mogu ne spomenuti anegdotu s Dankom i njegovom suprugom, kad su drugi ili treći put bili u Vinariji Capo. Probali su oni tako bijela vina iz berbe 2009. godine ne skrivajući zadovoljstvo. No, u jednom trenutku obrati mi se Dankova gospođa pitanjem: ‘A gdje su dečki’? Tako ona, naime, naziva crvena vina. I onda smo izravno iz bačve kušali cabernet franc, a ona je već u toj fazi, kad je vino praktički tek bilo na pola puta svog odležavanja, rekla da će to biti izvanredno vino. I tako je i bilo!

U samo prve četiri godine Elvis je uspio u praksi pokazati da je Danko Končar bio u pravu kad je vinariju nazvao Capo, jer dosegnuta kvaliteta vina je postala – vrh vrhova!

S druge strane, Danko je ustrajavanjem na nazivu vinarije Capo, kojem su kumovali njegovi tadašnji partneri s kojima se burno razišao, pokazao tko je pravi – capo!

–     Vinarija se pojavila u vrijeme druženja s obitelji Cetinski, otuda i naziv vinarije koji je ujedno bio i naziv tadašnjeg albuma Tonija Cetinskog! Kad je sve puklo između nas, a bilo je to 2010. godine, mnogi su mi došli s prijedlogom o promjeni imena vinarije. Nisam htio ni čuti za te prijedloge, jer bi promjena imena vinarije sve vratila na početak i stvorila nove probleme, priča Danko.

Nevjerojatno je da u deset godina postojanja vinarije Capo, nitko, ali baš nitko Danka Končara nije nazvao – vinarom! Kad sam mu se obratio “kao vinaru”, prvo se začudio, a onda raznježio…

–     Još me nitko u ovih desetak godina nije tako nazvao, vi ste prvi!!! To ću shvatiti kao kompliment te da smatrate da su vina dobra! Evo, ovaj pinot sivi ramato je zbilja vrhunsko vino i ne mogu ga se ni u Francuskoj posramiti.

Opet, Danko je svjesno u prvi plan gurnuo Elvisa Visintina znajući da zbog obima svojih poslova ne može, sve i da hoće, biti toliko posvećen vinima koliko bi trebalo.

–     Zato imam Elvisa s kojim tjedno razgovaram nekoliko sati o svemu što je u vezi s vinarijom. On mi razjasni situaciju, a onda kroz analizu dođemo do zajedničkog zaključka.

Čak i u počecima, nultoj godini, kad je iz ruševina trebalo poteći prvo vino, Danko nije niti pomislio da će Vinarija Capo biti nešto drugo nego – vrhunska vinska priča!

–     Gledajte, meni je bilo jasno, da bih došao natrag do novca kojeg sam uložio morao sam proizvesti kvalitetno vino. Pretpostavka koju sam trebao osigurati bili su kvalitetni vinogradi i sjajni uvjeti za proizvodnju vrhunskih vina. Eto, niti nekoliko godina nakon toga došli smo do razine da su nam vina uistinu odlična, a, vjerojatno će zazvučati lokalpatriotski, neki brendovi su najbolji na svijetu! Dakle, Elvis radi odličan posao!

Od ne tako davnog vinskog analfabete, Danko se kroz svoja vina zaljubio u vina. I s neskrivenim ponosom naglašava kako su njegovi poslovni partneri u Londonu “ludi za malvazijom”, dok su “u Provansi iščuđavaju pinotom sivim ramato”.

–     Zato mi nije teško najaviti nova ulaganja, jer mnogi planovi su ispred nas, tek smo na početku! Na mjestu postojeće graditi ćemo potpuno novu vinariju, u postojećem kompleksu izgradit ćemo zimski bazen, nekoliko luksuznih apartmana… Vinarija Capo neće nikada težiti biti gigantska vinarija, kod nas će imperativ biti samo vina svjetske kvalitete.

Kad je kupovao imanje u Fernetićima, za to malo mjesto nedaleko od Brtonigle, koje se gotovo ne može pronaći ni na karti Istre, Danko nije niti čuo. Danas Fernetići kod njega zauzimaju ključno mjesto.

–       Fernetići se možda ne nalaze ni na karti Istre, ali su na karti moga srca.