Za Hrvoja Mežnarića, vinara iz Gornjeg Kneginca nedaleko Varaždina, već neko vrijeme se u javnosti provlači priča da je strastveni filmofil. Njemu to ne smeta, uostalom svoju filmsku zanesenost je i sam svima poturio pod nos nedavnim redizajnom svojih vinskih pakovina za koje je uistinu sjajne ilustracije napravio Sarajlija sa zagrebačkom adresom Vedran Klemens. Supertalentirani Vedran je svoje crtačke igrarije naslovio “Wine-loving menažerija”, a na svakoj od šest etiketa pudlica, žaba, svinja, jelen, labudica, sova ili hobotnica trude se na svoj način držati čašu u ruci, pipcima ili na rogovlju te uživati u dobrom vinu. Jelen je prerušen u francuskog dvorjanina, divlja svinja gimnasticira, sova je čarobnjak, žabac podsjeća na junaka nijemog filma Charlie Chaplina, labudica je balerina, pudla snima “selfie”…
Hrvoje priznaje da je superatraktivna reklamna kampanja mogla vrlo lako otići u drugom smjeru.
Stvaranje ovih etiketa traje već četiri godine. Prvo su bila imena, citati, a onda je na kraju došao i ovaj vizualni identitet kojeg je potpisao Vedran Klemens. Berba 2015. godine je bila izvanredna i odlučili smo s tim u skladu malo i etikete dovesti na višu razinu. Kad smo počeli raditi na novom dizajnu, sva ova imena na koja smo se kasnije odlučili tada nisu uopće bila ni u primisli. Htjeli smo stavljati neka autohtona imena u moderno dizajniranom ruhu. Onda smo shvatili da su svi ti zagorski pridjevi manje-više nekakvi germanizmi, a tih lokalnih izraza opet nismo ni imali toliko da bi ih mogli uglazbiti u neku cjelinu. Pa, kad je već tome tako, odlučili smo cijelu priču internacionalizirati engleskim nazivima. Sva imena za vina za koja smo se na kraju odlučili imaju neku poveznicu, nisu s brda dola, idu u nekom prepoznatljivom smjeru…, priča Hrvoje Mežnarić.
Tako je chardonnay postao Charm, muškat žuti Precious, pinot crni Marvel Noir, sauvignon Stellar Blanc, silvanac zeleni Savant, a rose – Rosy. A na kontraetiketama zapisani su prigodni citati koji, prema Hrvojevim riječima, ponajbolje otkrivaju karakter vinara.
Tako Robert de Niro alias Sam Ace Rothstein iz filma Casino poručuje uz Charm: “There’s three ways to do things, the right way, the wrong way and the way that I do it…” Rečenica Chris McCandless iz filma U divljini – “Happiness is only real when shared…”, ugravirana je na Precious, dok Roger Sterling u filmu Mad Men te na etiketi za Savant poručuje: “My generation, we drink because it’s good, because it feels better than unbuttoning your collar, because we deserve it”.
Tyrell (Joe Turkel) u Blade Runneru te na etiketi za Stellar kaže: “The light that burns twice as bright burns half as long – and you have burned so very, very brightly, Roy”, a Mia Wallace (Uma Thurman) u Pulp Fictionu te na etiketi za Rosy: “That’s when you know you’ve found somebody special when you can just shut the f**k up for a minute and comfortably enjoy the silence”. Joker, odnosno Heath Ledger u filmu Vitez tame te na etiketi za Marvel Noir kaže: “If you’re good at something, never do it for free…”.
Svi ti filmski citati su – ja! Ako sam već nešto morao staviti na vinsku etiketu čime bih i sebe pokazao, onda je bilo najlogičnije posegnuti u filmski svijet. Volim ja i glazbu, ali film uredno konzumiram već desetljećima, nešto znam o tome, tu se najbolje nalazim. S druge strane, nisam se uopće uplitao Vedranu Klemensu u njegov umjetnički izričaj, dogovorili smo se oko nekoliko životinja koje ćemo imati na etiketama i za svaku smo dali neko ime i što će biti na njima posebno naglašeno. Jedini zahtjev u njegovom smjeru je bio da crta u noir stilu.
Mislim da sam u Decanteru svojedobno pročitao kako je celuloidni svijet vina, u kojem ima izvanrednih dokumentaraca, ali i romantičnih komedija te istinskih drama, kompleksan poput dobre čaše pinota crnog. Autor je, nabrajajući najuspješnije filmske uratke, na kraju utvrdio da više ne postoji razlog samo za pijenje vina, sad ga se može i – gledati.
Naravno, velika većina smrtnika i inače može samo gledati vina poput Chateau Latour iz 1945. godine, što Mr Creosote u Značenju života Monty Pythona, kojeg tumači Terry Jones, dovodi do apsurda naručujući samo uz predjelo šest boca tog vina te golemi šestlitarski šampanjac…
Hrvoje Mežnarić, pak, vina čini dostupnim svima koje zaintrigiraju njegove etikete, a takvih je sve više.
Reakcije su izvanredne, a marketing je, valjda, danas jedini bitan. Svi se zadrže pored boca i čitaju pa i oni kojima se možda to i ne sviđa. Zanimljivo im je, potroše i do 15 minuta na proučavanje etikete i zapamte ono što vide!
Osobno ne mogu odoljeti prispodobi na koju me nagnala gimnastička prasica s etikete za Rosy. Naime, kad već Hrvoje “provocira” s filmofilijom, ta “vitka sportašica” prizvala je u sjećanje film Mimi metalac, kojeg sam gledao još kao klinac, a u kojem nesretnog Giancarla Gianninija prilježnica doslovno preplavljuje svojim guzicama koje, po ideji kadra kojeg je zamislila redateljica Lina Wertmuller, prekrivaju cijeli ekran…
Zanimljivo je da Hrvoje Mežnarić sa svijetom filma, osim strasti, nema nikakvih poveznica. Nikada nije snimio nijedan film, nije bio niti naturščik u nekom filmu, a nisam siguran je li se ikada upoznao s nekim od filmskih velikana koji bi mu samo zacementirali film kao trajno opredjeljenje ne samo u slobodno vrijeme.
Inače, ja imam i neki svoj biznis od kojeg živim, imam trgovinu građevinskog materijala, vino mi nije primarna stvar. Vinarija je nešto što se polako događalo godinama, pa sve više i više da bi zadnjih par godina kulminiralo. Zaljubio sam se do ibera u vino! I to je to! Trgovinu neću napustiti zbog vina, a vinarija će uvijek biti nešto što će biti zabavno i u čemu ću uživati. Ako bi to otišlo u smjeru biznisa, onda bi to bio posao kao i svaki drugi.
Hrvoje tvrdi da je u svoju vinsku priču krenuo prije 10 godina. Do tada glavnu i jedinu riječ u kućnoj proizvodnji vina imao je otac Franjo.
Otac se time bavio, imali smo neku malu klet, 400-500 trsova od kojih bi dobili 1.000 litara vina i bilo je super. Onda je otac sredinom 1990-ih godina počeo proširivati vinograd kupujući okolne parcele. Sada imamo oko jedan hektar vinograda kojeg smo dobili od 16 parcela. Ostatak grožđa za proizvodnju oko 20.000 butelja, koliko smo imali iz berbe 2015. godine, otkupljujemo od drugih vinogradara. Inače, za one koji ne poznaju ovaj kraj, vinarija je tri kilometra od Varaždinskih Toplica, između Jalžabeta i Varaždinskih Toplica, i to je – Zagorje.
Poslije polaganog ulaska u svijet vina i izgradnje nove vinarije, kaže, “vino ga je skroz preuzelo”! Tada ovaj strojar po struci odlučuje, na preporuku prijatelja i “svojeg Varaždinca” Saše Špiranca, angažira za enologa savjetnika Lea Gracina, a izbor Vedrana Klemensa za ilustratora sada već prepoznatljivih etiketa, nametao se sam po sebi. Jer, objašnjava, “ako već moram nekoga angažirati, onda je logično da uzmem najboljeg, neću nekog lošijeg od sebe”.
Meni je, zapravo, nevjerojatno, ali i jako žao da ja, kao neki poluozbiljni tip, postanem u kratkom vremenu perjanica proizvodnje vina u županiji u kojoj se godišnje proizvede 20 milijuna litara i u kojoj, opet nevjerojatno, osim mene i nema nekog drugog vinara koji buteljira svoje vino!!! Kad ljudima kažem taj podatak, svi se začude. Pa, ovdje svaki breg, hiža, klet sebi napravi barem 1.000 litara vina. I sve se to uredno popije, a ništa se ne prodaje!
Iz široke lepeze vina koja proizvodi najviše se voli igrati sa chardonnayom, a perjanicama vinarije smatra pinot crni i sauvignon blanc.
Krajnji cilj mi je dosegnuti proizvodnju 30.000 boca, a to je i maksimalni kapacitet podruma. U tom slučaju bi cijela priča bila zaokružena i od svega bih mogao napraviti financijsku nulu, pokriti sve troškove i uživati u vinu. Inače, financijski učinak je nikakav. Ovdje, u Zagorju i Međimurju, prodati nekome vino u boci je teže nego Eskimu frižider – pa svatko ima doma 1.000 litara rinfuze!
