Taman kad sam pomislio što sam ovoliko dugo morao čekati, dogodilo se. Temperatura je konačno tri dana zaredom bila ispod -7 stupnjeva, bio je to znak da se isplatilo čekati. Ledena berba je mogla početi! Ovako je poznati kutjevački vinar Ivica Perak prokomentirao hladnoću koja je početkom tjedna zaledila kontinentalni dio Hrvatske. On je jedini od “malih” vinara na istoku Hrvatske odlučio na pola hektara atraktivnog vinograda na Mitrovcu tri mjeseca nakon uobičajne berbe čuvati neobrane trsove graševine i čekati zakonom propisane uvjete za ledenu berbu koju mnogi smatraju vrhuncem vinogradarske proizvodnje kojom se zaokružuje ponuda svake vinske kuće.
Njegov kolega i prijatelj Branko Mihalj nije se usudio toliko dugo čekati i grožđe je pobrao tjedan dana ranije, od njega će, zbog izuzetne koncentracije sladora, dobiti “tek” izbornu berbu prosušenih bobica. Ivan Enjingi, hrvatska vinarska legenda, nikad se nije htio, pak, ni okušati u ledenoj berbi, jer, tvrdi, “ona je za hladnije sjeverne krajeve gdje se u vinogradima ne može postići ni blizu koncentracija sladora koju mi imamo u našem grožđu. S druge strane, tko danas može za ledenu berbu ostaviti svoje najbolje grožđe i da mu do trenutka berbe propadne čak 90 posto grožđa!”
Hvala Bogu na ovakvim uvjetima. Dočekao sam ledenu berbu i za mene je ovo vrhunac. Grožđe se othrvalo pticama i toploj zimi i u odličnom je stanju sa sladorom koji prelazi 150 oechsla. Ovi uvjeti su vrlo slični ledenoj berbi koju sam imao prije tri godine, a od te berbe sam dobio vino koje je zaslužilo srebro na velikom Decanterovom ocjenjivanju vina u Londonu, priča Ivica Perak.
Na pola hektara, koliko je Ivica Perak ostavio neobranog grožđa za ledenu berbu, u okolnostima uobičajene berbe u rujnu ili listopadu mogao je napraviti oko 4.000 litara visokokvalitetne graševine. Ovako, riskirajući potpuno trulenje grožđa i strahujući od ptica kojima su slatke bobice delicija, Ivica Perak će biti prezadovoljan uspije li od bobica stvrdnutih poput špekula dobiti 500 litara slatkog nektara koji na tržištu dostiže cijenu i preko 1.000 kuna po litri. No, ledeno vino se prodaje u manjim bocama od 0,25 ili 0,375 litara i rijetko koji vinar će takva pakovanja prodavati za manje od 150 ili 200 kuna.
I po tome sam posebniji od drugih, jer moja butelja ledenog vina neće prelaziti 110 kuna. Znam da je imati ledeno vino pitanje prestiža, ali ja to vino ne želim držati u arhivu, hoću ga prodati! S druge strane, s obzirom da je ledena berba najzahtjevnija berba koju samo rijetki vinogradari imaju, mogu reći da sam uspio ostvariti i veliki izazov!
Ivica Perak je pionir ledenih berba na istoku Hrvatske, jer ih je, još dok je radio kao glavni enolog u gigantskih Kutjevačkih podruma, organizirao prvi put prije 20 godina.
Za pobrati oko dvije tona grožđa, Peraku je u ledenoj berbi pomagalo osmero berača koji su se po velikoj hladnoći i dubokom snijegu probijali od trsa do trsa cijeli dan. Inače, prve slatke kapljice vina iz ovogodišnje ledene berbe očekuju se tek krajem 2017. godine.
Prije četiri godine sam bio u ledenoj berbi kod Branka Mihalja, a te godine je on bio jedini koji se odvažio do veljače čekati i dočekati cjelodnevno smrzavanje na debelom minusu čime je mogao započeti proces proizvodnje ledenog vina, “krune predikatnih vina”. Otkako je bio čuo meteorološku prognozu koja je predviđala dolazak sibirske zime u Hrvatsku, Branko Mihalj je poput zaigranog školarca počeo pripreme za svoju drugu ledenu berbu za koku je davno namijenio tablu točno ispod vikendice u vinogradu na Mačevu brdu kojeg, inače, nadzire i kad radi u obližnjoj stomatološkoj ordinaciji.
Bit će dobro, glasno je bodrio sebe i nekolicinu radnika koji su mu pristigli u pomoć prije izlaska sunca, a termometar je tada pokazivao -10 Celzijusa.
Meni je bio namijenio ulogu mjerača sladora u bobicama. Prva bobica je pokazala 164 Oechsla, druga 158, treća 146, četvrta 178, peta 177, šesta 177…
Nađi bobicu sa 180 Oechsla i dobit ćeš nagradu, obećao mi je Mihalj ne prekidajući na leđima nositi ogromnu plastičnu kantu u koju su mu radnici istresali pljesnivi traminac.
Nije dugo trebalo čekati. Čim sam se malo ugrijao i vratio u vinograd, već prva bobica je imala vrlo visokih 182 Oechsla.
Pošteno, zaslužio si nagradu! Naime, euforičan sam kao dijete, jer za mene je ledena berba najveće moguće dostignuće za nekoga vinara. To su vam takvi aromati koji se svugdje na svijetu posebno cijene. Svoju prvu i jedinu ledenu berbu, prije dvije godine, gotovo u cjelini sam prodao u Englesku. I nije bilo jeftino – 500 kuna za buteljicu od 0,375 litara. Pobrao sam tada 270 trsova i dobio 100 litara traminca te 70 litara graševine. Ni od ove ledene berbe neću napraviti veću količinu ledenog vina, ni od ove ledene berbe neću se obogatiti, štoviše neću ništa zaraditi, ali – volim se igrati i igrom dokazati da se vrlo često na kraju može napraviti jako dobra stvar, priča Branko Mihalj.
Njegova euforija se nije stišavala cijeli dan, a zračio je ponosom kad su mu iz laboratorija Udruge Kutjevački vinari javili da je prosječni slador mošta 160 Oechsla za traminac i 158 Oechsla za graševinu.
S tim pokazateljima sam i definitivno ispunio sve uvjete da se moje vino može zvati ledeno vino. Tramincu su izmjerili kiselinu 3,1, a PH 4,13, dok je kiselina graševini 3,4 te PH 3,9, pričao mi je tada Branko Mihalj.
Krunoslav Bartolović, poznatiji po svojim izvanrednim crvenim vinima, također se prije nekoliko godina bio okušao u ledenoj berbi.
Moram napomenuti da sam se prvi put htio okušati u ledenoj berbi 2007. godine, ali priča je neslavno završila. Ptice su mi smlatile kompletan prinos na pola hektara mojeg vinograda na Kaptolu nanijevši mi štetu od 50.000 kuna! Bila je to graševina. Svoju uistinu prvu i zasad jedinu ledenu berbu imao sam 2009. godine na 1,5 hektara i 10.000 trsova. Tad sam, pak, zakupio vinograd zasađen rajnskim rizlingom, priča Krunoslav Bartolović.
Na ledenu berbu se odlučio, tvrdi, jer je godina bila kao stvorena za to. Drugi razlog za ledenu berbu bio je – izazov. A treće, nije dotad nikad imao predikatna vina i htio je eksperimentirati s unajmljenim vinogradom.
Brali smo na -13 stupnjeva Celzijusa i osjećao sam se kao na Himalaji. Žena mi je rekla da sam se u ledenu berbu uputio preozbiljno, jer sam namjeravao obrati čak 10.000 trsova! Zato ne čudi što sam dobio 1.400 litara ledene berbe. Stavio sam cijenu od 95 kuna za 0,375 litara, što nije jeftino, ali je za tu kategoriju vina izuzetno povoljna cijena, priča Krunoslav Bartolović.
I za baranjskog vinara Damira Josića ledena berba prije nekoliko godina bila je izazov. Prema njegovom mišljenju, svaki vinar se mora okušati u ledenoj berbi, ako za to postoje klimatski uvjeti.
Od moje prve i jedine ledene berbe graševine dobio sam više od 2.000 litara ledenog vina. I danas se sjećam, bilo je -18 stupnjeva Celzijusa, 21. prosinac 2009., snijeg, i do poslijepodneva smo pobrali grožđe na 6 hektara!, priča Damir Josić.
U ledenim berbama na istoku Hrvatske okušali su se još i baranjski vinari Ivan Gregurek i obitelj Mirković-Matijević iz vinarije Suza Vallis, te giganti poput Iločkih podruma, Erdutski vinogradi, Belje, Misna vina, Kutjevo d.d. i Feravino. Slavko Kalazić se, kaže, pokušao jednom okušati u ledenoj berbi, ali sve je završilo prilično neslavno.
Probao sam 2007. godine, ostavio sam za ledenu berbu čak četiri tone graševine na trsovima. Kad je pao snijeg i temperature, dakle, kad su se stvorili idealni uvjeti za ledenu berbu, odem u vinograd provjeriti situaciju prije nego dogovorim nadničare. I tamo vidim da je sve propalo. Gledam u snijeg i ne vidim ničiji trag. Onda pogledam malo bolje i vidim male tragove ptičica i shvatim da su ptice sve pojele. Bolje bi mi bilo da sam sve grožđe dao po 10 kuna, priča Slavko Kalazić.
I odlučio je – nikad više ni pomisliti na ledenu berbu! Tvrdi, ledena berba je samo za one koji imaju višak grožđa i mazohizma.
Od ledene berbe kod nas nitko nema nikakve koristi, osim što ta vina posluže na sajmovima za dobivanje dobrih ocjena i reklamiranje vinarije. Ledena berba je definitivno preskup posao na tržištu na kojem realno ne postoji zanimanje za takva vina, tvrdi Kalazić.
