Priča o Leonardu Palčiću kao „radioaktivnom ozračitelju“ iz Novigrada krenula je spontano, kroz zezanciju na račun etiketa njegovih vina na kojima se kičasto kočoperi znak za opasnost od radijacije. Sve je divno i krasno kad Leonardo počne objašnjavati da logo vinarije simbolizira četiri elementa – vodu, vatru, zemlju i zrak te da se unutar kruga nalazi obrnuti trokut žarko crvene boje koji, pak, simbolizira Istru i zemlju crvenicu, ali – ne ide. Čak ni kad promijeni vizual te „radioaktivni crveni trokut“ pocrni, što je premijerno prikazao ljubiteljima svojih vina na neki dan održanom Vinart Grand Tastingu u zagrebačkoj Laubi, asocijacija na Krško ili Fukushimu ne blijedi. Štoviše, jednom ozračen, vazda ozračen!

Koliko god se trudio, „radijaciju“, izgleda, neću moći zaobići! Mislim da sam se s time pomirio pa u novom vizualu nisam ni htio maknuti taj famozni trokut koji je „ozračio“ sve one koji su došli u kontakt s buteljama mojih malvazija i merlota. Dakle, ostavio sam tu oznaku za „područje radijacije“, taj čudesni naopaki trokut, i sve daljnje interpretacije ostavit ću na slobodu izražavanja onima koji se budu time bavili. S druge strane, što je za mene prva i jedina strana cijele priče, vizualom i dalje nastojim prikazati četiri elementa koja moraju biti u ravnoteži. U svakoj vinskoj priči ta četiri elementa su slatko, slano, gorko i kiselo i njihovim uravnoteživanjem težimo dobiti vina koja su optimalna za piti, pojašnjava Leonardo Palčić.

U odnosu na prethodnu etiketu, koja je izazivala mnoga proturječja, Leonardo je na novim pakovinama svojih vina ostavio onaj „privjesak“ kojeg, ako ti se vino svidi i poželiš nešto više saznati o njemu, možeš otrgnuti. Poput onih etiketa na majicama koje stoje s unutarnje strane i na kojima sve piše o materijalu od kojeg je majica napravljena, na kojoj temperaturi je prati u perilici, kako peglati… Netko je jednom napisao da, ako je logo, možda i nespretno, postao dostatan povod za šalu, Leonardovi „privjesci“ zaslužuju sve pohvale za najoriginalniju vinsku pakovinu u Hrvatskoj. Leonardo voli reći da je za njega vinska etiketa u doslovnom smislu te riječi – etiketa, koju možeš, ako ti se svidi, otrgnuti.

Ono po čemu se Leonardova vina u novom vizualu razlikuju od drugih dizajnerskih rješenja je otisnut na etiketi arkod čestice na kojoj se nalaze njegovi vinogradi.

Ili, prema Leonardovom tumačenju, „nakon što ukucaš matični broj gospodarstva na arkod pregledniku, dobit ćeš područje na kojem imam vinograde. E, to smo pretvorili u topografsku kartu koja se gotovo reljefnim ispisom poput paukove mreže razlila po etiketi!“

S takvom etiketom, smatra Leonardo, postaje jednostavno svakome koga zanima objasniti da se njegovi vinogradi malvazije nalazi manje od 100 metara od mora, gdje je sadašnji podrum, a gdje su merlot i novi podrum.

Moja etiketa svakome tko ju zna iščitavati može odgovoriti i na pitanje na kojoj nadmorskoj visini su moji vinogradi. Ma, puno toga sam tom jednom kartom objasnio, objašnjava Leonardo.

Njega ne treba pitati zašto ga nema u nekoj značajnoj mjeri u ponudi hrvatskih restorana i vinoteka, jer odgovor se zna – Leonardo ogromnu većinu svojih vina prodaje u Italiji i Austriji.

Kad ga upitate bilo što o vinu, Leonardo će vam reći da što je više u tom poslu, sve manje zna o vinu.

To vam je živa istina, koliko god zvučalo apsurdno, jer je zapravo nevjerojatno kako se taj vinski svijet, poglavito svijet enologije i enoloških sredstava, nevjerojatno širi. Svake godine su novi trendovi, mijenjaju se potrošači, okusi, tehnologije i postupci proizvodnje vina…, svake godine se otvara nova stranica vinarstva koja se mora pratiti i učiti. Bilo mi je fascinantno čuti od Talijana, koji su vrhunski enolozi, da oni kaskaju za Francuzima 20 godina! Gdje smo onda mi?

Priča o Leonardu Palčiću objavljena u knjizi Vinske priče:

“Giovanni Cernogoraz, olimpijski pobjednik i rekorder iz Londona, u svom rodnom Novigradu po povratku s olimpijskih igara najveći životni uspjeh proslavljao je uz – frizzante Giovanni! Jedini je to hrvatski frizzante, a napravio ga je Giovannijev sugrađanin, beskrajno samozatajni Leonardo Palčić. Velikom hrvatskom strijelcu vjerojatno je godilo što je sa svojim prijateljima i članovima obitelji mogao nazdravljati nečim što se zove Giovanni. Premda ni njemu niti bilo kome drugom u tom trenutku uopće nije bilo važno što je Leonardo Palčić lagano pjenušavo vino nazvao po svom djedu, a ne po Giovanniju Cernogorcu. I to dvije godine ranije nego što je zlato za pogođene glinene golubove iz Londona došlo u Novigrad…
Frizzante ili lagano pjenušavo vino Giovanni u stvari je ‘tipično istarsko vino’. To je kupaža terana vinificiranog kao bijelo vino i malvazije. Obožavaju ga Talijani, stalno ga piju uz ribu. S tim vinom sam našao neku sredinu između klasičnog pjenušca i laganog ljetnog vina, priča Leonardo Palčić.
Pokojni Boško Petrović, velikan hrvatskog i svjetskog jazza, tijekom svojeg posljednjeg boravka u Novigradu bio je maneken Leonardovih vina. Posebno Giovannija. Novigrađani su se čovjeku koji je u njihov grad doveo Danu Gillespie, Leeja Browna ili Temptations odužili posvećujući mu pjacetu unutar starogradskih zidina uz Mandrač. Leonardova zahvalnost Bošku Petroviću toliko je, pak, velika da bi, kad bi bio u mogućnosti, Novigrad najradije preimenovao u – Boškograd! Jer, Boško Petrović je bio taj koji je prvi prepoznao Leonardova vina te ih prvi prodavao u svom zagrebačkom B.P. Clubu.
Boško je uvijek htio pomagati, pogotovo mladima! Kad sam napravio svoje prvo vino, Boško je taman bio u mojoj vinariji. Sjedio je na terasi, u hladovini, na svojem kasnijem stalnom mjestu odakle je mogao nadzirati svačiji dolazak i prolazak, i zatražio upoznati se s onim tko je napravio to vino. Brzo su dotrčali do mene, a ja sam sav zbunjen i preplašen polagano vukao noge na susret sa čovjekom kojeg smo svi obožavali. Došao sam na terasu, pozdravio ga, a on mi kaže da sjednem. Nije mi bilo svejedno, strepio sam od onoga što ću čuti. Dugo me netremice gledao skrivajući bilo kakvu emociju. Kad je procijenio da me dovoljno dugo izmučio, podignuo je čašu mojega vino i rekao: ‘Ovo je odlično’!, priča Leonardo Palčić.
Te Boškove riječi Leonardo nikada neće zaboraviti. Po vlastitom priznanju, “nakon očeve smrti 1999. godine našao se na vjetrometini, nije htio zapostaviti vinograd, ništa nije znao o proizvodnji vina, ali – bio je ponosan taman toliko da nastavi obiteljsku tradiciju”! Razgovarao je s prijateljima koji se razumiju u vino, dobio je bezbroj savjeta, a najviše je zapamtio: “Neprestano kušaj vino i konstantno prati što se događa u bačvama”!
Vinograd je bio gotovo povijesna vrijednost. Talijanski proizvođač loznih cijepova Rauscedo je upravo iz njegovog vinograda svojedobno uzimao plemke malvazije. Vinograd je, inače, bio posađen tako što je prvo bila stavljena podloga divlje loze, a tek godinu kasnije “cijepljena” malvazija. Bili su to prvi nasadi malvazije u Novigradu, a vinograd, karakteristično za taj kraj, bio je skoro na obali, more ga je doslovno zapljuskivalo pri malo većem neverinu.
Taman kad se obučio biti vigneron, dogodila mu se i druga tragedija. Majka mu se razboljela te je posljednjih pet godina, praktički, boravio više po bolnicama nego po sajmovima i festivalima. Na Vinistri ga nije bilo od 2009. godine, kad je trijumfirao s roséom i merlotom.
Život mi je posljednjih desetak godina uistinu bio pun osobnih tragedija. Valjda je sad konačno došlo vrijeme da i ja nešto pokažem, priča Leonardo Palčić.
Ako je suditi po njegovim malvazijama i čudesnom merlotu, Leonardo Palčić itekako ima što za reći na hrvatskoj, a i šire, vinskoj sceni. U Hrvatskoj se, vjerovali ili ne, njegova vina mogu kušati samo na jednom mjestu!!! Restoran Marina u Novigradu, doduše, mjesto je za poželjeti, pogotovo kad te vlasnici Marina Gaši i Davor Buršić, prepoznaju i postave kao “vino kuće”. No, nevjerojatno je da Leonardova vina možete piti po tršćanskim kafićima i kupovati u tamošnjim vinotekama, ali ne i izvan njegova podruma u Dajli i restorana Marina!!! Kad se, primjerice, iznad Trsta pri spa centru otvarao restoran Avalon, na svečanosti je bilo nazočno više desetaka vinara koji su osobno predstavljali svoja vina koja će se moći piti u tom ugostiteljskom objektu. Bili su tu i Joško Gravner, Aleš Krištančić, Edi Kante…, ali najveća jagma uglavnom mlade publike bila je za Leonardovim merlotom.
Ni sam ne znam pravi razlog zašto je tomu bilo tako. Vjerojatno zato što je taj merlot, koji je četiri godine odležavao u različitim bačvama uistinu unikatan. On je suh, a u ustima izgleda kao da je sladak. U mirisima dominira vanilija, čokolada, koža… Predivne su mu hlapive kiseline, rađen je na izuzetno niskim sumporima, ima ga samo 2.000 boca. Nisam siguran da bi prošao ijednu ozbiljnu i dubinsku analizu, ali uvjeren sam da je savršen, priča Leonardo Palčić.
Za malvazije traži da imaju punoću u ustima, drži ih na kvascima do ožujka – bez pretakanja! Najpopularniju istarsku bijelu sortu opisuje kao “crno vino obučeno u bijelo”!
Sve više se pokazuje, a i ja se trudim osobnim primjerom to dokazati, da malvazija nije vino samo za jednu godinu, priča Leonardo Palčić.
U šali prijatelji mu govore da proizvodi – radioaktivna vina. Sve zbog kičastog loga vinarije koji podsjeća na znak za opasnost od radijacije!!! Naime, logo vinarije, tvrdi Leonardo, simbolizira četiri elementa – vodu, vatru, zemlju i zrak. Unutar toga kruga nalazi se obrnuti trokut žarko crvene boje koji, pak, simbolizira Istru i zemlju crvenicu.
Ako je logo, možda i nespretno, postao dostatan povod za šalu, onda je etiketa zaslužila sve pohvale za najoriginalniju vinsku pakovinu u Hrvatskoj.
Etiketu na bocama sam doslovno shvatio kao – etiketu koju, ako ti se svidi, možeš otrgnuti. Etiketa je, opet, odijelo koje nosi boca, dok je etiketa s podacima privjesak, odnosno vizitka koju možeš otrgnuti. Poput onih etiketa na majicama koje stoje s unutarnje strane i na njima se može pročitati sve o materijalu od kojeg je majica. Jer sadrži sve potrebne podatke koji će ti pomoći dati odgovor za vino koje ti se svidjelo i zbog kojeg si otrgnuo etiketu, objašnjava Leonardo Palčić.
Nedavno je došao u posjed novih vinograda te se njegovi nasadi sada prostiru na 14 hektara. Ne hvali se izgledom podruma, ali ni stanjem vinograda. Kaže, sve će doći na svoje. Dosad svojim najvećim uspjehom smatra što je preživio posljednjih pet godina i vratio kredit.”