Kad je u listopadu 2010. godine na rivu pored starog Masleničkog mosta slovenski vinar Ivan Simonič iz podmorja Novigradskog ždrila izvadio pet čeličnih kaveza u kojima je dozrijevalo 830 boca pjenušca Semiška penina, njegov domaćin i veliki prijatelj, Martin Baričević, načelnik Općine Jasenice, prigodno je bio predložio da prvi slovenski pjenušac iz mora dobije hrvatsko ime Masleničke ralje. Za Martina je to bila zgodna marketinška igra riječi koja, osim što asocira na morskog psa, imenom podsjeća i na Novigradsko ždrilo u kojem je pjenušac šest mjeseci bio eksperimentalno potopljen na 30 metara dubine.
Ivan Simonič je pjenušac napravio od chardonnaya, traminca i kernera, a tako proizvedena Semiška penina na splitskom festivalu GAST osvojila je titulu šampiona kvalitete.
Nekoliko godina kasnije, Martin i Ivan su zamijenili uloge, Martin se okušao u svijetu vina, odlučio je napraviti pjenušac koji je dijelom odležavao u Ivanovom podrumu u Sloveniji, na Sabatini, tradicionalnom okupljanju dalmatinskih vinara, osvojio je, naravno, titulu šampiona kvalitete za inovativni proizvod, a ono po čemu se Martin razlikuje od svih drugih vinara u Hrvatskoj jest da je svoj pjenušac napravio od – meda! Martin kaže da je na tu ideju naišao guglajući po Internetu gdje je pronašao “da je u domovini šampanjaca vrlo česta pojavnost i pjenušac od meda te da je kultura pijenja takvog pjenušca raširena te da ima gospodarsko opravdanje”…
Znate, kad ste me nazvali i predstavili se da pišete vinske priče, prekinuo sam vas protupitanjem: “Pa, što ja imam raditi u vinskim pričama, ja nisam vinar?!” Ja uistinu i dalje tako mislim, premda, bit ću iskren, teško je živjeti i raditi u kraju koji daje izvrsna vina, a vi osobno, zbog posebne mikroklime mjesta u kojem živite, osuđeni ste na nemogućnost uzgoja grožđa. No, tako je u Jasenicama od pamtivijeka. Zato ovdje čovjek mora biti malo domišljatiji i osluškivati tuđa iskustva. Na Internetu sam izguglao potvrdu onoga što mi je prijatelj Ivan Simonič više puta spominjao i čime se, uostalom, i on bavi u Sloveniji. Moja obitelj se generacijama bavi pčelarstvom i potpuno je bilo logično da baš na temelju onoga po čemu smo prepoznatljivi, a to je med, napravim i pjenušac, priča Martin koga sam zatekao u užurbanoj pripremi za politički skup na obližnjem starom Masleničkom mostu, gdje se obilježavalo 20 godina obnove tog metalnog ljepotana.
A od ranoga jutra Martin je bio sa svojim pčelama s kojima provodi gotovo svaki trenutak kad nije u – politici. Naime, Martin je zasigurno među najdugovječnijim hrvatskim političarima koji u kontinuitetu obavljaju istu dužnost. On je na isteku svojeg već petog mandata na mjestu načelnika Općine Jasenice, a uvjeren je i da će na skorim lokalnim izborima ponovo potvrditi svoj neprikosnoveni ugled kojeg uživa u toj maloj sredini s tek nešto više od 1.200 stanovnika.
Politika je za mene strast i u politiku nisam ušao iz računice, imao sam osjećaj da radim veliku stvar, pojašnjava Martin razloge koji ga vode prema neprestanim izbornim dokazivanjima svoje lokalne moći.
Za sebe voli reći da je “antirevolucionar od rođenja”, kao i da je politički djelatan od 1989. godine, kad je u Jasenicama, “jedinom mjestom u prijeratnoj Općini Obrovac sa čisto hrvatskim stanovništvom osnovao inicijativni odbor Hrvatske demokratske zajednice”. Tada je imao 21 godinu.
Kad je počeo rat otišao sam kao dragovoljac u specijalne postrojbe, u Oluji sam bio zapovjednik granične postaje Donji Lapac, brinuo sam o 153 km državne granice. Onda nas je naglo dohvatila demokracija i dobio sam otkaz u policiji, no to je već stara i klasična hrvatska priča – kad voliš domovinu osuđen si da te svi j…
Tako je Martin u inat svima krenuo u lokalnu politiku, iz koje, kako stvari stoje, nikada neće ni izaći, kao što je paralelno s tim odlučio posvetiti se i pčelarstvu te održavanjem tradicije zahvaliti se svojim precima koji su živjeli i odrastali uz i od meda.
Mi ovdje držimo da je med s Velebita najbolji mogući koji postoji, dosta je endemskih vrsta koje rastu samo na toj planini. Med je najbolji od vriska, koji najizdašnije daje, dok od svih drugih ima malo ovoga, malo onoga… Znači, ja sam iz područja koje je u Domovinskom ratu bilo okupirano i u kojem je tradicija pčelarstva duga više generacija. Moji preci, tu pod Velebitom, nisu imali grožđa, nisu imali vina, jedini alkohol kojeg su proizvodili bila je medovina koju su lokalno zvali po turskom – šerbet. Uz peć bi stavili kantu s medom i vodom i čekali nekoliko mjeseci dok ne fementira. I da ne bude zabune, medovina nije vino od meda, medovina je jedinstvena i na ovim prostorima puno starije piće od vina, a obožavali su ga i hrvatski i bosanski kraljevi! Moja misija je postala obnoviti tu obiteljsku tradiciju. Pjenušac od meda samo je posljednji iz lepeze proizvoda koje sam počeo raditi od meda, tu su još medovina, rakija medica sa šest vrsta ljekovitih trava, med i propolis…
Martina svi pitaju zašto se odlučio na proizvodnju nečega o čemu ništa prije nije znao, a jedva da je o tome i mogao naći nekog sugovornika. Zato i ne čudi kad se njegov odgovor na takvo pitanje svede na protupitanje: “To je kao da Zvonimira Bobana pitate kako je dao gol iz slobodnog udarca sa 20 metara udaljenosti!? Tako mu je došlo, a tako je i meni došlo, je li u redu!”
Imam 50 zajednica pčela, trenutno proizvodim oko 2.000 boca, a namjeravam dosegnuti proizvodnju od 10.000 boca pjenušca. Nazvao sam ga Tulo, jer moje pčele većinu godine borave na Tulovim gredama ili, kako mi to lokalno zovemo, na Tulu. To vam je onaj greben strmih kukova iznad tunela Sveti Rok. I za one sumnjivce koji na sve gledaju sa skepsom, pjenušac od meda je lakše proizvesti nego od grožđa, jer je mjerljiva količina sladora. A pjenušac od meda, bez obzira što sirovina sugerira na slatko, uopće ne mora biti sladak, sve se regulira fermentacijom, medni slador se pretvara u alkohol, a vrenje se potiče vinskim kvascima.
Martin je proizvodnju pjenušaca od meda započeo 2011. godine, a prve boce bile su spremne za tržište krajem 2016. godine. Ivan mu je bio i ostao najveća potpora u tom projektu, premda nije poslušao Martinov prijedlog i svoj podmorski pjenušac nazvao Masleničke ralje. Ivan je svoju Semišku peninu nazvao jednostavno – Poseidon.
