Mate Pestić iz Zadra, suvlasnik garažne Vinarije Degarra, za sebe kaže da je građevinar koji ima proizvodne pogone grijaćih tijela i da se za svoju vinsku priču s prijateljem Danom Šulentićem i njegovom suprugom Draganom Šulentić odlučio „iz pukog egoizma“. Ili, svemu je kumovalo poznanstvo s Draganom, a iz tog nevjerojatnog susreta, tvrdi, odluka o Degarri bila je potpuno logičan korak…
Mate i Dragana su se, sjeća se, upoznali sasvim slučajno. Bilo je to prije četiri godine, nakon Matinog boravka na Fruškoj gori na kojoj je upoznao tamošnjeg vinara Miroslava Kovačevića i sprijateljio se s njim.
- Bilo je to neposredno prije Miroslavova iskoraka u vinske magnate i njegove kupnje Iriških podruma, kad je, preko noći, s proizvodnje od 300.000 litara prešao na nevjerojatnih 2,5 milijuna litara vina godišnje. Uživao sam u tim njegovim chardonnayima i nisam skrivao oduševljenje tim vinom. I onda, u moju firmu u Zadru dođu Dane i Dragana kupiti neki sustav centralnog grijanja za svoju kuću na selu. Sve smo brzo dogovorili, a kad sam im došao isporučiti kupljeno začudio sam se buteljama Kovačevićevih vina koje sam tamo vidio. Odmah sam to naglas prokomentirao, jer se nisam mogao začuditi što vidim vina u kojima sam nekoliko dana ranije uživao na Fruškoj gori. Dragana me vrlo pozorno slušala, nije skrivala zadovoljstvo slušajući sve te pohvale koje sam neštedimice dijelio na račun chardonnaya. Pozorno je slušala i kad sam bljuvao vatru po Kovačevićevom najpoznatijem crnom vinu, kupaži Aurelius, za koje sam utvrdio da ništa ne valja i da mi nije jasno zašto se Kovačević uopće bavi crnim vinima. Kad sam izgovorio što sam mislio reći, predstavila mi se da je do prije četiri mjeseca radila u Vinariji Kovačević kao glavna enologinja te da su sva vina o kojima sam pričao njezino djelo!!! Pocrvenio sam, htio sam u zemlju propasti, a ona mi kaže da je u redu reći kako nešto nije dobro i da ti ne paše, ali i da iza svakog vina, pa i lošeg, krije se veliki trud, predanost i ljubav i da ne mora značiti da je za sve kriv vinar, postoji puno faktora koji to mogu skriviti. I onda, nakon što uložiš toliku energiju, netko ti sve degradira paušalnim ocjenjivanjem – to nije lako slušati. No, rekla mi je da sam joj se svidio i da zračim nekom energijom i posavjetovala me da se prema vinima uvijek moram odnositi korektno, prisjeća se Mate svojih početaka.
Priča, međutim, nije ostala samo na komentiranju Kovačevićevih vina. Mate objašnjava da je Dragana u njemu na sam spomen vina primjetila veliku strast i želju, a, s druge strane, ona je tek došla u rodni kraj svojih roditelja, zaljubila se, odlučila ostati živjeti u Ravnim kotarima i glasno ga je upitala bi li volio da zajedno uđu u vinsku priču. Njegov odgovor je bio potvrdan. Kaže, „sve je bilo dogovoreno doslovno u pet minuta, a poslije toga se sve prirodno kotrljalo na kotačima zanosa i dobre vibre“!
- Vinariju smo u startu nazvali Degarra, što već u imenu ukazuje da je riječ o maloj, predanoj i vrhunskoj proizvodnji – Vin de Garage, i kao takvi, garažni vinari, htjeli smo se pozicionirati. Rekli smo da ćemo proizvoditi limitiranu količinu i da se ne smijemo dovesti u situaciju proizvoditi grožđe na količinu. Mi smo ljudi dosta krhki, a kad kažem krhki ne mislim samo na fizičke osobine, nego i na psihičke i emocionalne osobine. Ne treba čovjeku puno da ga neka energije povuče negdje gdje ne bi htio ići. Zato sam namjerno vinariju nazvao Degarra, jer sam i imenom htio spriječiti da me novac i povećana proizvodnja povuku tamo gdje ne želim ići. Tada bih i ime vinarije okaljao. Dane i Dragana su se odmah složili s time, odmah smo se dogovorili da nam to nikada neće biti biznis nego samo i jedino životna strast u kojoj ćemo uživati.
Sukladno dogovorenim načelima rada Vinarija Degarra je dobila svoju prepoznatljivu etiketu na kojoj se nalaze samo tri kruga koja, prema Matinim riječima, predstavljaju životni ciklus – “sve što počne i završi u krugu”! Ili, pojašnjava, “kako posiješ tako ćeš i požnjati”!
- Tim krugovima koji sve opisuju htjeli smo našem eventualnom kupcu ispričati cijelu našu priču, jer mi tvrdimo da vino nije samo tekućina nego i živo biće koje stalno radi i s njim treba živjeti, priča Mate.
A na krugovima piše: “Degarra, Vinarija Zadar, Fina vina, Limitirane serije”, “Kontrolirano zemljopisno podrijetlo, Primorska Hrvatska, Zadar” te, na najužem, unutarnjem krugu “strast, želja, predanost, rad, divljenje, užitak, ekstaza”.
- Vinarija se pokazala našim savršenim bijegom od svakodnevice, u njoj tražimo svoj mir, s vinarijom živimo, a svu dobivenu energiju pokazujemo i dijelimo s našim vinskim prijateljima. Jednostavno, pokušavamo živjeti u skladu s onim što naša etiketa predstavlja unutar kruga života, a sve se na kraju svodi na to da se dobro vino dobrim čovjekom vraća, pomalo filozofski objašnjava Mate.
Međutim, Degarra nije samo životna filozofija, nego i ozbiljan posao, koliko god Mate bježao od vina kao biznisa kao vrag od tamjana. Jer, kad su prve godine rasprodali svih 8.000 butelja, misleći da su time dosegli vrh svijeta, druge godine su se dobrano “poljuljali” sa svojim uvjerenjima – unatoč nevjerici planulo je svih 18.000 butelja. Kad je treće godine rasprodano 30.000 butelja, zarekli su se da na toj količini ostaju do daljnjega, barem dok ne naprave novi podrum u kojem bi se objedinile postojeće tri lokacije na kojima trenutno djeluju, od Bokanjca do Lišana Tinjskih, i kada bi, za vijek vjekova, proizvodnja Degarre bila zacementirana na 50.000 butelja.
- I ove godine smo proizveli 30.000 butelja vrhunskog vina, mi jednostavno živimo uz naše vino, jer drukčije i ne znamo. I nakon ove četiri berbe smo još dodatno očvrsnuli u našoj ideji vodilji da samo mala i kontrolirana proizvodnja može davati najbolje rezultate. Vino je produljena osobnost vinara, u ovom slučaju mene i Dane. S vinom moraš živjeti, a to je nemoguće ako pređemo u industriju!
Pokretanje Vinarije Degarra za Matu je, tvrdi, bilo samo pitanje kad će se dogoditi, jer, još od vremena kad ga je kao dijete time zarazio djed vodeći ga u vinograd, tražio se samo „onaj zadnji klik“. A taj poticaj, okidač, bila je Dragana, koju su u vrijeme povratka u roditeljski zavičaj također mazile sretne okolnosti. Osim što je odluci da ostane u Dalmaciji kumovala ljubav, veliku ulogu odigrao je i Duško Jokić, vinar iz Lišana Tinjskih, koji je upravo u to vrijeme pokretao svoju vinariju i nasušno mu je trebao enolog. Tako se, eto, Dragana udala za Danu, postala direktorica proizvodnje u Vinariji Jokić, a slučajni susret s Matom Pestićem izrodio se u još jednu sjajnu vinsku priču iz Zadra.
- Od djeda smo naslijedili taj neki vinograd, no nekako smo ga bili zapustili, previše smo bili u poslu, živjeli samo za bankovni račun, moć, snagu, auto, zaposlenike, a premalo smo se bavili sobom! A, s druge strane, tata mi je neprestano znao govoriti da bih trebao vidjeti sjaj u mojim očima kad započnemo priču o hrani i vinu, kao da sam bio predodređen živjeti život bonkulovića. Moj kum, Frane Žuvela, poznati hvarski ugostitelj koji je, nažalost, prije nekoliko tjedana poginuo u prometnoj nesreći, znao je reći, dolazeći kod mene, da dolazi u – hram ugostiteljstva! Jer, ja sam sve radio, i kuhao i spremao i zabavljao goste. Za Franu mogu reći da je bio moj drugi brat. Upoznali smo se na faksu, međusobno smo se kliknuli, a nakon toga smo sve prolazili zajedno. On je čovjek koji se bavio i ribom, imao je svoje otkupne stanice i 200 ljudi zaposlenih u toj industriji. Jednom smo se tako rugali u mojoj konobi, jeli i pili, a on donio dva šanpjera po dva kilograma. Dok smo raspravljali hoćemo li ih staviti na gradele ili lešati, kao što bi, valjda, svi učinili, pustio sam ih da pričaju i potajice radio po svome ne želeći poslušati nijedan od tih prijedloga. Odlučio sam staviti šanpjere pod peku. Krumpir sam zapekao da bude dobro hrskav, a onda samo na deset minuta šanpjere stavio na njih… Dok su oni tako pričali, ja sam lijepo sve spremio, stavio i montirao na način koji sam osmislio, a oni su mislili da ja pripremam prilog za ribu. Kad su na kraju shvatili što sam donio na stol pali su na guzicu! Frane je samo upitao: „Jesam li dostojan uzdići se u tvoj hram ugostiteljstva?“ A ja mu odgovorim: Je li to moguće da mene predsjednik ceha ugostitelja grada Hvara, jednog od najturističkijih mjesta u Hrvatskoj, tako nešto može pitati! Bilo kako bilo, to jelo je Frane unio u svoju ponudu, a preslikali su ga i drugi hvarski ugostitelji… Na Vincekovo smo Frane i ja trebali biti kod barba Vlade Krauthakera i Mihalja, a poslije toga ići na Frušku goru kod naših prijatelja u Vinariji Kovačević. To što mu se, nažalost, dogodilo, pripisat ću sudbini, sve drugo je puno teže za progutati.
U svojoj lepezi vina, u kojoj su Pošip, Rose od plavine, Bonterra (kupaža merlota, cabernet sauvignona i syraha), pjenušci Degarra Primo (od pošipa!) i Degarra brut rose (od plavine!), posebno se ističe Bomary, aromatizirana kupaža Bonterre i vina od maraske, koju je Falkensteiner iz Zadra prepoznao kao strateški proizvod u svojoj ponudi. Bomary je u stvari akronim za BOnterru, MArasku i Yoy, što bi trebalo biti s J, ali, „tražili smo da u nazivu vina bude i radost, Joy, pa smo malo promijenili slova, a, opet, da zvuči nekako poput Madame Bovary,,,“
- Mi uistinu svu svoju energiju pretačemo u vino koje je za nas prava radost života, zaključuje Mate.
