Ako netko kod nas hoće pojesti ćevape, bojim se da će se gladan vratiti kući. Jer, mi se ne želimo natjecati s Leskovčanima i drugim majstorima roštilja, koji su u ćevapima i pljeskavicama neprikosnoveni. I Novi Sad ih je pun! Zato mi ćevape jednostavno ne pravimo. Kao ni pizzu! Naš koncept kuhinje je potpuno drukčiji i zato smo uspjeli od jednog bezimenog salaša napraviti vrhunsku ugostiteljsku priču, ispričao mi je prije nekoliko tjedana Aleksandar Saša Samardžija, fetivi Splićanin, ponosno govoreći o svojoj životnoj uspješnici – Salašu 137. Pili smo izvanredan i rijetko dobar bijeli pinot, barem na ovim prostorima, iz nove banoštorske vinarije Quet.
- Salaš 137 nije nastao preko noći. Štoviše, kad sam se s prijateljima Rinom Romanellijem i Srećkom Galovićem odlučio 1995. godine upustiti u ovu pustolovinu, mnogi su nam govorili da smo ludi. Jer, svi su napuštali sela, a mi odlazimo u selo. I to na salaš koji nije imao nikakvu prepoznatljivost niti je, za razliku od drugih, u nazivu nosio nečije ime. Brojka 137 bila je poštanski broj salaša zaostao još iz doba Austro-Ugarske! Starici koja je ovdje živjela ponudili smo u Novom Sadu zamjenski stan za njezinih četiri hektara zemljišta i kućicu koja je bila u derutnom stanju. Tako je počelo. Uskoro smo postali prvi uopće salaš u Vojvodini koji je komercijalizirao svoje usluge, priča Saša Samardžija kojeg u Novom Sadu nazivaju jednostavno – Splićo.
On je svoj rodni grad napustio u prosincu 1991. godine, zajedno s ocem Petrom, poznatim novinarom Slobodne Dalmacije i danas urednikom hedonističkog časopisa Svet pića, te majkom Dunjom, profesoricom engleskog jezika. Saša je, možda, fizički napustio Split, no nikada nije prestao biti – Splićanin. Prije pola godine, za blagdan Svetog Duje, zaštitnika Splita, Saša je u društvu Severine na Salašu 137 proslavio uspjeh RNK Split i plasman splitskog nogometnog kluba u Europu.
U Novom Sadu se u početku počeo snalaziti osnivajući agenciju koja je posredovala u izdavanju viza za 10 njemačkih maraka. Posao mu je cvjetao, jer su Srbi masovno htjeli napustiti zemlju. Nakon nekoliko godina Saša se posvetio novoj sinekuri – kupovini i prodaji sirove kože.
- Gledajući unatrag, Salaš 137 je u stvari i nastao od kravlje kože. Tog posla se nisam odrekao ni kad smo kupili Salaš 137. Nikad neću zaboraviti da smo čak osam godina radili praktički samo za prijatelje i prijatelje prijatelja. Volim reći da smo kao restoran radili “na mala vrata”. Imali smo konjički klub, a restoran je bio – klupska kantina. Ugostiteljsko iskustvo nam je bilo nikakvo pa nismo žurili. Dok se nismo otvorili široj javnosti, dnevna ponuda svodila se tek na jedno jelo. Doduše, svaki dan je bilo drugo jelo. No, postigli smo očekivano – svi naši prijatelji su se uvjerili da se kod jede samo svježa hrana, prisjeća se Splićo početaka Salaša 137.
Govoreći o počecima, Splićo voli reći da je godinama imao tek jednog konobara i jednog kuhara, a u konjičkom klubu je imao četiri konja. Danas, na Salašu 137 Splićo zapošljava 45 ljudi, a u ergeli drži 26 konja. Od dunja i krušaka viljamovki, zasađenih na dva hektara zemlje, Salaš 137 proizvodi vlastite rakije. A u pansionskom dijelu salaša postoji 15 soba uređeni u Alt Deutsch stilu. Igrajući se brojevima može se reći da se Salaš 137 s početnih četiri hektara proširio na 11 hektara prostora na kojemu se može raditi skoro pa sve što se zamisli – od jahanja konja, vožnje fijakerom, igranja malog nogometa, odbojke i badmintona, učenja golfa, gađanja lukom i strijelom…
- Kad smo 2005. godine otvorili kapije salaša svima koji žele doći, uveli smo i à la carte ponudu. S jednom napomenom – ovdje svake hrane može nestati i ne jamčimo da će sve što piše na meniju biti i dostupno. Mi nikakvu hranu ne zamrzavamo i ne držimo u hladnjacima preko noći. Kad me danas pitaju za tajnu uspjeha, svima odgovaram da se nikad ne smije odustati od željene koncepcije. A mi smo Salaš 137 zamislili i ostvarili kao vojvođanski salaš na kojem se jede uglavnom vojvođanska hrana, priča Splićo.
Stoga i ne čudi što se baš na Salašu 137 prije nekoliko godina okupilo društvo od 30-ak zaljubljenika u hranu, kontaktiralo središnjicu Slow Food pokreta u Italiji i osnovalo podružnicu ljubitelja spore hrane “Convivium Vojvodina”. Salaš 137 je u potpunosti uspio u praksi zaživjeti ono ozračje koje Lale nazivaju idilom i divotom. Njihova “popaj salata” od svježeg sirovog špinata, sirovih šampinjona, crvenog luka, dvopeka, bijelog papra, majoneze i vrhnja dosegla je toliku popularnost da su obožavatelji tog jela na fejsbuku osnovali “Klub ljubitelja popaj salate”. Ništa manje popularan nije ni “čekić” – suhe šljive punjene komadićem domaćeg sira, umotane u slaninu i kratko zapečene na roštilju.
Preobrazba derutnog imanja u omiljeno izletište, prije svih, Beograđana, privuklo je i brojne uglednike iz svijeta sporta, glazbe, politike i gospodarstva. Wim Wenders, poznati njemački filmski redatelj, tijekom svojeg gostovanja na beogradskom FEST-u došao je jedno poslijepodne na Salaš 137 i – ostao spavati. U Beogradu je nastala uzbuna, jer nitko nije znao gdje je Wenders nestao. Rade Šerbedžija svaki put spava na Salašu 137 kad boravi u Vojvodini. Darko Rundek je na Salašu 137 snimio dva spota za svoje pjesme, Đorđe Balašević je za film “Kao rani mraz” sve kavanske scene snimio na Salašu 137…
To su bila jedina dva tjedna tijekom kojih Salaš 137 nije bio otvoren za javnost, priča Splićo koji se pohvalio i da je na Salašu 137 svojedobno Zdravko Čolić proveo šest dana u potpunoj tajnosti u vrijeme kad se oženio Osječankom Jasminkom Ištuk.
Za one koji nisu bili na Salašu 137 možda je najbolje reći da je to golemo imanje jedno veliko “skladište” starina. Splićo narastanje svojeg salaša u, praktički, “muzej na otvorenom” voli nazvati organizmom koji je sam izrastao.
- Evo, onaj bicikl naslonjen na ogradu netko je davno dovukao i tu ostavio. Rumunjski veleposlanik je, pak, donio starinski radio. Ma, svi su se natjecali tko će nešto donijeti, tako da danas za većinu stvari uopće ne znam odakle su pristigle. Kad sam krenuo u ovu priču, onako svjež i tek pristigao iz Dalmacije, sve mi je izgledalo super, oronuli salaš mi je izgledao idilično, mirno, idealno za posao i uživanje. Salaš 137 smo uspjeli preporoditi, ali smo obnovili i zanimanje Vojvođana za salaše i salašarenje, zaključuje Splićo.
