Dok smo stajali pored njegova vinograda na položaju Podi iznad Imotskog, Stipe Đuzel je prštao od ponosa. Kaže, “da sam posadio trnjak samo 20 metara dalje, iza one grede, ništa ne bi bilo od moje priče o najvišem vinogradu u Hrvatskoj”.
Ovako, odavde do Srbije, pa i dalje, sigurno nema ozbiljnog vinograda na 700 metara nadmorske visine! Mnogi su mi rekli da je ovaj položaj ekstreman i ograničavajući, ali svi ti kritičari su stubokom promijenili svoje mišljenje nakon što su dobili priliku kušati vina. Možete zamisliti njihovo iznenađenje, posebno što su neki bili govorili da nije moguće da ovdje sazrije grožđe. No, nisu naši stari budale, ja sam oduvijek na ovom položaju gledao vinograde, baš kao što 20 metara dalje je kraj i doslovno počinje druga klima, priča Stipe Đuzel, “najviši hrvatski vinar” koji je, među ostalim, uspio u sebi ujediniti nemoguće te sa istom strašću voli i ljubi i Pink Floyd i Brucea Sprinsteena i Thompsona, ali i Čađave krakune iz Grubina.
Nema mjesta čuđenju, pa Imotski je rokerski grad! I uvijek je bio. Ovdje su osnivani rokerski bendovi kad je rock’n’roll tek došao u Hrvatsku. Čađavi krakuni su poznata priča, kao što se možemo pohvaliti i The Daorsima, našim rokerima koji su se tako prozvali po ilirskom plemenu koje je ovamo obitavalo. A da im je glazbena filozofija ista kao i daleko poznatijem svjetskom bendu s kojim skoro pa dijele isto ime pokazali su i odabirom onih zašarafljenih slova kojima su ispisivali svoje ime, baš kao i The Doors. Dobro, slušaju se u Imotskom i Mate Bulić i Thompson, ali u Imotskom još nijedna cajka nije svirala! Nikad! Da na Crvenom jezeru svira Parni valjak, a na Plavom jezeru Thompson, otišao bih slušati Thompsona. Ali, da u isto vrijeme kad i Thompson na drugom mjestu u Imotskom svira Bruce Sprinsteen, onda bih išao na koncert Brucea Sprinsteena. Pasionirani sam roker i imam CD-ova na stotine, a da o gigabajtima glazbe i ne govorim. Inače, ne žalim novac za otići na dobar koncert. Pink Floyde sam gledao u Firenci 1990. godine na njihovoj A Momentary Lapse of Reason turneji. S jednom rokerskom ekipom iz Imotskog išao sam na koncert AC/DC u Beograd prije nekoliko godina. Bio sam na oba koncerta Rogera Watersa u Hrvatskoj, i u Areni i kasnije na Poljudu. Praktički sam skupio sve te “teškaše”, na Stonesima sam bio dva puta, želja mi je otići na Springsteena te na Green Day. Ne treba vas ovo čuditi, ipak sam ja kao klinac odrastao na Ramonesima, priča Stipe koji je svoj glazbeni ukus prenio na djecu.
Kćeri Ana i Antonija sviraju klavir i klarinet, dok najmlađi Bože (16), svira udaraljke i bas gitaru i često dođe uplakan kući, jer je, kao ignorant turbo folka, potpuno izoliran u razredu.
Kako će se sad s tim nositi, neka mu, nek se sam izbori. Omogućio sam mu temelje, mora se do kraja znati boriti za ono što voli. U tom glazbenom izričaju nikada se nisam uspio u praktičnom smislu realizirati, jer sam imao druge obveze – gradila se kuća! Sad moram odgovarati na pitanja je li moj vinograd na ovolikoj nadmorskoj visini miti ili stvarnost!? Naravno da je stvarnost, ali za tu stvarnost sam se sam izborio. Moja vinska priča je krenula iz čiste romantike, a inzistirao sam na lokalnoj sorti trnjak koju šira javnost tek sada počinje upoznavati, a znam za nju da je u najmanju ruku ravnopravna najrazvikanijim hrvatskim crnim sortama. Ona je potpuno autohtona, iz ovoga je područja, znanost je potvrdila da nema nikakvog srodnika, doslovno je jedinstvena i sadi se na području trokuta Imotski – Vrgorac – Ljubuški. Nažalost, 1950-ih godina, introdukcijom vranca, trnjak je bio potisnut, spao je na 100-200 trsova po vinogradu, ali, evo, jedan sam od ljudi koji je krenuo u spašavanje i revitalizaciju te sorte. Zabilježavali smo pupove u zriobi, obiljećavali loze, uzimali rozgu i slali u rasadnike. Sad već imamo dosta vinograda iznova sađenih i obnovljenih. Trnjak je još neznatna sorta po površini, arcode bilježi tek 16 hektara zasađenih trnjakom, nešto u Vrgorcu, nešto u Imotskom. Ali, sad imamo matični materijal i za trnjak više nema brige.
Sad kad je kuća izgrađena, Stipe se mogao bezrezervno upustiti u izazov sadnje vinograda prepunog ograničavajućih faktora. I ne zanima ga što drugi govore. Svoju logiku preporuča sinu…
Da slijedim logiku većine, vjerojatno nikada ne bih ni ušao u svoju vinsku priču, a zasigurno ne na 700 metara nadmorske visine. Ovako, ja sam odlučio ne samo zasaditi vinograd, nego u tom vinogradu posaditi loze od kojih su svi digli ruke. Naravno, riječ je o trnjaku kojeg prije 10 godina u Imotskom nije bilo više od pola hektara, ukupno. Isplatilo se biti uporan, jer sada imamo 50.000-60.000 loza s kojih se može uzimati daljnji genetski materijal. Trnjak je spašen! Trnjak je estremno kvalitetna sorta, a vino od trnjaka je muško, crno, dalmatinsko, punokrvno vino. Novo lice Dalmacije! Nijedna sorta osim trnjaka nema takav potencijal da na ovoj visini dozrije, a kamoli da baš ovdje dosegne svoj maksimum.
A kuća, zbog čije gradnje je propustio glazbenu karijeru, za Stipu je – kuća s pogledom od milijun dolara! Jer, tvrdi, “rijetko se možete susresti s mogućnošću da s jednog mjesta možete gledati čak četiri mitske hrvatske planine – Bijakovu, Zavelim, Vran i Čvrsnicu”! U dnevnom boravku je probio zid kako bi sa stola za objedovanje mogao “kad srce zaželi, krajičkom oka škicnuti Zavelim”, planinu koja je u imotskom kraju sinonim za vile i vilenjake.
Sadnjom matičnog nasada autohtonih sorti u Duilovu Goran Zdunić iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša me zamolio nekoliko sadnica trnjaka ili, kako se to u Imotskom kaže, rudežuše. Kad su te sadnice došle na rod u tom vinogradu, oduševili su se, shvatili su da je trnjak nešto fantastično. U projektu genetske analize autohtonih sorti, pokazalo se da je to genetski jedinstvena sorta bez ikakve veze s drugim sortama. To je nama bio veliki vjetar u leđa. Jer, da je to nekakva talijanska sorta ili francuska, onda bi pričali samo o njegovoj kvaliteti. Ovako ostaje priča o jedinstvenosti ovog trokuta s vilama i vilenjacima.
Nakon što je čuo oduševljenje stručnjaka i ponajvećeg autoriteta za dalmatinske sorte, Stipe nije gubio vrijeme nego je odmah krenuo u sadnju vinograda. Bilo je to 2000. godine. No, vino mu tada još nije postalo glavna zanimacija. Pedantan kakav jest, Stipe se zarekao da će izaći u javnost sa svojim vinima tek kad zaokruži priču i proširi je turističkim sadržajima. Čak je u međuvremenu radio i kao tehnolog u Meggleovoj mljekari u Bihaću…
Kad se sad osvrnem na te dane, mogu vam reći da je lakše raditi vino nego mlijeko. Vino je kreacija, a mlijeko je industrija u kojem nema i ne smije biti greške. Vi u vinu čak možete i popraviti eventualnu pogrešku.
No, otkako je posadio vinograde, u njemu je samo rasla želja za maksimalnim angažmanom u proizvodnji vina. Svoje prve butelje, oko 8.000, napunio je i rasprodao u nekoliko mjeseci tek 2016. godine…
To je u meni stalno tinjalo, da nisam to napravio, puko bi! Je li financijski to bio ispravan potez, ne znam, još uvijek sve što zaradim prosljeđujem u vinograd i vinariju koji su u fazi ulaganja. Sve mi je to zasad samo trošak. Ali, imam veliku dozu zadovoljstva.
Stipu nigdje nećete pronaći da se oglašava, nije čak niti na facebooku. Kaže, odlučio je “da ga nema dok sve ne završi – kad sve bude kompletirano, onda kreće i marketing. Dotad, samo usmena predaja!”
Sljedećih nekoliko godina ću se proširiti barem za još 3,5 hektara, što će u konačnici biti 5 hektara. Tad ću zastati. Puno nade polažem u turizam. Na ovoj širini je krajnja granica vinogradarstva na području Imotskog. Smatram da za dobru turističku ponudu nije dovoljno samo vino, treba objediniti sve prednosti, a nedostatke pretvoriti u prednost i turistu ponuditi jedan širi ugođaj.
A Stipe uistinu ima što za ispričati svojim gostima, jer je on godinama funkcionirao i kao strastveni speleolog koji se bez straha, sve dok nije ozlijedio leđa, uvlačio u mnoge jame u Imotskoj krajini.
Na kilometar promjera od mjesta na kojem sjedimo ima 10 jama. Spuštanje u jamu je strašan osjećaj, to je doslovno ulazak u neki novi svijet o kojem si dotad mogao samo slušati razne priče. Jame su preplitanje stvarnosti i mitova!
A među turističkim sadržajima koje Stipe kani ponuditi svojim gostima koji dođu obići najviši vinograd u Hrvatskoj bit će i jedinstveni botanički vrt prepun aromatičnog bilja u kojem već ima zasađeno oko 150 različitih vrsta crnogorica, ali i više od 30 vrsta perunika.
Znate li da je perunika hrvatski nacionalni cvijet? Nisu to ni velebitska degenija ni obična kockavica nego – perunika, koju je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti predložila 2000. godine za vrijeme trajanja svjetske izložbe cvijeća Japan Flora. Na priču o perunikama sam se odlučio razmišljajući što ponuditi svojim gostima kao autentično, a da toga nema u Imotskom. Tako sam se odlučio na prikupljanje različitih kultivara perunike, u tome su sudjelovali moji prijatelji, a perunike su dolazile s različitih lokacija. Dosad sam skupio više od 30 različitih perunika koje još nisu na cvatu, a bit će vrlo atraktivne. Kanim napraviti u jednom vrtu presjek svih vrsta perunike koje se mogu naći u Hrvatskoj.
