IVAN ENJINGI: Genije!

Konačno, 12 godina nakon berbe i šest godina poslije prvog predstavljanja na proslavi Vincekova, Venje iz 2006. godine je u prodaji! Ovo uistinu spektakularno vino, o kojem su se pisali hvalospjevi na temelju nekoliko kapljica utočenih iz golemog tanka ugrađenog u zid u sredini vinarije u Hrnjevcu, izašlo je iz ilegale i postalo je dostupno po cijeni od 15 eura.

• Venje 2006. je toliko dobro vino da uistinu zaslužuje biti predstavljeno svima koji vole vina. Ovo je najbolje što sam dosad napravio i zasigurno je za stepenicu bolje od onoga šampionskog Venja iz 1998. godine s kojim sam osvojio titulu svjetskog prvaka na Decanterovom ocjenjivanju vina 2004. godine u Londonu, priča Ivan Enjingi, vinski Baltazar, čarobnjak iz Hrnjevca koji je svoje ponajbolje vino dugo skrivao od očiju javnosti jer – “toliko je dobro da mu je nemoguće odrediti cijenu”!

Ivan će pritom, dokazujući i u 78. godini života svoju vitalnost i nevjerojatnu fokusiranost na posao u kojem je postao legenda, po tko zna koji put ponoviti da, “premda to mnogi priželjkuju – još nisam sazrio da me se baci u smeće”. Doduše, Ivan to ne mora ni izgovoriti, dovoljno je samo navratiti u Hrnjevac, nenajavljeno, i morat ćete čekati dok se on vrati iz vinograda, kojeg je nazvao Venje 3, i na kojem tek postavlja novih 10 hektara nasada!!!

Venje, kupaža čak pet sorata – graševina, rajnski rizling, sauvignon blanc, traminac i pinot sivi, najljepša je hrvatska vinska priča. I nastala je slučajno od, doslovno, grožđa iz prve berbe vinograda kojeg je uredio na vulkanskoj stijeni razbijajući kamene gromade, čisteći korov i trnje i nanoseći zemlju na nekim dijelovima čak i 15 metara u dubinu te, naposljetku, vraćajući humusni sloj kojeg je na početku radova stavio sa strane.

• Ukratko, morao sam stvoriti uvjete da kroz vinograd može prolaziti visokoproduktivna mehanizacija. Na Venju sam radio prvo lasersko sađenje gustog sklopa sa 8.600 trsova po hektaru. Već drugu godinu sam imao izvanredan urod – bilo je po 4-5 bačava sivog pinota, rajnskog rizlinga, sauvignona, traminca i graševine. Iskreno, mislio sam ih odvojeno puniti, ali imao sam premale količine. Zato sam došao na ideju sve zajedno smiješati, kao što se nekada radilo u ovom selu sa 5 ili 50 sorti, ovisno koliko je tko imao u vinogradu, i od svega napraviti jedno vino. Kad sam sve to izmiješao, nije mi se nimalo sviđalo. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, vino je postajalo sve bolje. S obzirom na količine, zarekao sam se da ću taj cuvée točiti samo prijateljima u podrumu.

Početkom 2004. godine, nakon što je bezuspješno nagovarao Vladu Krauthakera i Zlatana Plenkovića, tadašnji savjetnik Dubrovačkih podruma, Ivo Ivaniš, uspio je uvjeriti Ivana u potrebu sudjelovanja na Decanterovom ocjenjivanju vina.

• Kad sam nagovarao Enjingija, ali i ostale hrvatske vinske velikane, da sudjeluju na Decanterovom natjecanju, nisam ni znao za Venje! Računao sam na njegovu Graševinu kasnu berbu 2002., vjerovao sam u to vino i, na kraju, upravo ta graševina je osvojila zlatnu medalju i regionalni trofej. No, moja uloga u cijeloj priči je uistinu zanemariva. Najveće zasluge ima, naravno, Ivan Enjingi. U njega i u njegova vina duboko vjerujem i smatram da su njegove graševine koplje iznad svih drugih u Hrvatskoj. A on je Decanterovom nagradom za svoje Venje 1998. pokrenuo veliku hrvatsku vinsku priču! On je apsolutni vinski genij i vrh hrvatske vinske scene, priča Ivo Ivaniš.

Trijumf Venja iz 1998. godine Decanter je bio obilježio velikim naslovom: Thank God for Croatian Whites! (Hvala Bogu za hrvatska bijela vina). No, to vino su mogli kušati samo sretnici koji bi došli u Ivanov podrum u Hrnjevcu. Ivan je održao riječ –
Venje 1998. uistinu nikada nije dao u prodaju!

Na tržištu su se kasnije pojavila Venja iz 2002., 2003., 2004., 2007. i 2008. godine, no Venje iz 2006. godine mogli su kušati tek rijetki. I to vino je bilo, po svemu sudeći, predodređeno “samo za prijatelje, nipošto za prodaju”!

Prvo Venje, ono iz 1998. godine, za koje Ivan smatra da je znatno siromašnije od svih kasnijih Venja, postalo je svjetski prvak sa šest godina! Kad ga je moj vinski prijatelj i priznati vinski ocjenjivač Ivo Kozarčanin kušao na posebnom predstavljanju svih Venja na 11. festivalu Vino.com u zagrebačkoj Esplanadi 2016. godine, nakon nekoliko gutljaja, nehotice, izletjelo mu je: “Jebeno dobro!”

• Ništa nema na brzinu i ispod pet godina ne može se ništa očekivati. Venje 2006. vino je za budućnost i moći će se piti i za 15, 20 godina, priča Ivan Enjingi.

Venje iz 2006. godine je posebno i zbog činjenice da je to vjerojatno jedina ikad napravljena kupaža pet izbornih berbi. Ivan je i pojedinačno te sorte napunio u male buteljice od 0,375 litara i svaka od njih je – čudo. Oduševljen Venjem, ali i posebno proizvedenim vinima iz te godine, Ivan će slavodobitno retorički zapitati:

• Recite mi tko je na svijetu s prirodnim kvascima dobio traminac sa 19,2 posto alkohola?!

Ne znam nikoga, ali baš nikoga tko nije oduševljen izašao iz Ivanova podruma. I ne znam nikoga tko je bio tamo posljednjih 6-7 godina, a da se nije zapitao: “Što čeka s tim Venjem iz 2006. godine?!” Svi su počeli vjerovati da će Venje iz 2006. godine, pored Venja iz 1998., te prvih berbi zweigelta i pinota crnog, postati četvrto vino koje Ivan Enjingi nije htio dati u prodaju…

Među takvima je bio i Davor Bobić, ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri i jedan od najizvođenijih hrvatskih skladatelja, koji je u svibnju 2013. godine na pozornici varaždinskog HNK s tamburaškom filharmonijom izveo – Vinsku simfoniju Enjingi! Orkestrom Hrvatske radiotelevizije, pojačanim za udaraljkašku i puhačku sekciju, dirigirao je maestro Siniša Leopold.

• To je prva takva simfonija u Hrvatskoj, a mislim da ni u svijetu dosad nitko nije nešto slično napravio, rekao je Davor Bobić obrazlažući da je premijera bila u Varaždinu budući da je i on iz toga grada, a Ivan Enjingi godinama je sponzor Baroknih večeri koje podupire svojim vinima.

Simfoniju je nazvao ‘vinskom’, jer ga je, priznaje,  svojim vinima na to djelo nadahnuo legendarni hrvatski vinar. A i onim što najbolje zna, a to je glazba, htio se odužiti Ivanu Enjingiju za veliko prijateljstvo koje njeguju već godinama.

Vinska simfonija Enjingi, koju je Davor Bobić na svojoj službenoj internetskoj stranici već uvrstio u popis djela, među skladbe rađene za tamburaški orkestar, ima četiri stavka, a svaki je nazvan po jednom od Ivanovih vina. Prvi stavak je Vinski podrum – rajnski rizling, a u njemu Bobić opisuje svoj prvi dolazak Enjingiju u Hrnjevac nedaleko Kutjeva. Drugi stavak zove se Vinski valcer – graševina, a za njega Bobić već najavljuje da će biti veliki hit u klasičnoj glazbi. Treći stavak je Arhiva Slavonica, a inspiriran je Enjingijevom vinskom bankom u koju su pohranjena vrlo vrijedna vina što ih je veliki vinar dobivao od brojnih prijatelja. Četvrti i posljednji stavak Vinske simfonije Enjingi Bobić je nazvao Finale – Venje, a posvećen je Venju iz 2006. godine. U Vinskoj simfoniji Enjingi svira se i na čašama, bačvama i bocama…

• Ponosan sam na simfoniju koju mi je posvetio prijatelj Davor Bobić. A kome to ne bi bilo drago? Ima već neko vrijeme kako mi je svaki put kad bi se vidjeli pričao o skladbi koju radi meni u čast. Pričao mi je i da se puno bolje osjeća otkako pije moja vina, priča Ivan.

Inače, Ivana Enjingija doživljavao sam uvijek kao velikog zaljubljenika u tamburašku glazbu. Nekoliko sam puta bio na njegovim veselicama u restoranu ukopanom u vulkansku stijenu na Venju. I svaki bi put tamburaši za glazbeni vrhunac večeri izveli skladbu koju su svojedobno prvi odsvirali i otpjevali Gazde:

„S jeseni je lipo,
U Požegi biti,
I kod Ive Enjingija piti.
Piti il’ ne piti,
Pitanje je sad.
Dočekati stotu
Il’ otići mlad.
Jer onaj koji pije,
Umrit će,
Koji ne pije,
Taj će i prije.
Požega te zove,
I zlatna dolina,
Bit će pisme, tambure i vina.
Svi bećari znaju
Za izreku divnu,
Istina je baćo moj u vinu.“

Samo neupućenima, međutim, može biti nejasna poveznica koju ovaj vinski genij iz Hrnjevca već nekoliko desetljeća ima s tamburaškom glazbom. Kao što je i potpuno logično da su mu se tamburaši odužili spominjanjem njegova imena u jednoj od najpopularnijih tamburaških skladbi posljednjih desetak godina.

• Prije pedeset godina svako selo u Slavoniji imalo je tamburaški band, a u nekima je bilo i više njih. Međutim, tamburica je ubrzo nakon Drugog svjetskog rata skoro nestala, svirati taj instrument gotovo se smatralo sramotom! Kad smo mi vinari i vinogradari Zlatne doline ponovo pokretali Požeški festival 1984. godine, u Hrvatskoj su bila samo dva prava tamburaška banda – Staro Petrovo Selo i Slavonski bećari. Želja mi je bila vratiti tamburicu na hrvatsku scenu. Živio sam za to i uspio i zato sam neizmjerno sretan.

Da nije vrlo rano ostao bez oca i strica, pa prekinuo školovanje, jer je nakon djedove smrti morao nadničariti da bi preživio, moglo se dogoditi da život u vinogradima i podrumima zamalo zamijeni kavanama u kojima bi svirao bas! Uostalom, nikada u svojim sjećanjima na djetinjstvo Ivan Enjingi nije bježao od zaljubljenosti u tamburicu.

• Moja obiteljska kuća bila je obrtnička ili majstorska, kako bi rekli, u kojoj se sve pravilo od drveta i željeza. Tako su se pravile i tamburice svih vrsta, od prima do begeša i violina. Kao dječak od dvije, tri godine, kad bi se zasviralo na tek napravljenoj tamburici, uzimao sam u ruke neki instrument koji je u tom trenutku bio slobodan i ‘čvrkao’ po njemu. Jednom prilikom, sjećam se, bio je slobodan bas, a isprobavali su se novi instrumenti. Kad su me čuli da ‘čvrkam’ po basu, netko od njih je dobacio: ‘Vidi ovog malog, dobro udara!’ Dali su mi stolčić – da više dokučim po basu, i rekli mi da s njima sviram i pomalo im kvarim pjesme, priča Ivan Enjingi.

Kad je porastao, poželio je sudjelovati u popravljanju i izradi tamburica. Kaže –  “vjerojatno su me na to tjerali geni pradjedova!” A kad ih je počeo popravljati i izrađivati, onda ih je počeo i – svirati!

• U mom selu bilo je dobrih tamburaša, mogao si tri, četiri banda napraviti od njih, ali samo najbolji i najspremniji mogao je svirati na zabavama. S obzirom da je u selu bilo dosta Čeha i Moravaca, sviralo se i pjevalo dosta češke glazbe! Upravo zbog mnoštva nacionalnosti kojih je bilo u selu, bilo je i puno instrumenata koje su ljudi donosili sa sobom doseljavajući se ovamo. Tako je iz Like stigla samica, Bosanci su donijeli šargiju, a dosta Čeha koji su živjeli u selu imali su završene muzičke škole. Nikad neću zaboraviti staru Irakovu i zvuk njezine violine koju je kao djevojka naučila svirati u muzičkoj školi u Pragu. Čak sam u nekoliko navrata imao čast pratiti na tamburici njezin violinski nastup.

Radeći u radionici napravio je, tvrdi, desetak tamburica od različitih vrsta drveta. S druge strane, skoro dvadeset godina  svirao je bas na različitim priredbama, od privatnih druženja do svadbi.

• Uvijek to govorim mladima, lijepo je zabaviti se, ali ujutro rano treba ustati i teško raditi u vinogradu! Nije bezvezna ona uzrečica: ‘Da je bećar biti lako, tad bi bećar bio sva’ko!’ Tamburica nikome u to doba nije bila profesionalni poziv, svirali smo iz zabave i ljubavi, a živjeli od drugih poslova, priča Enjingi.

Krajem 1960-ih godina prošloga stoljeća pokrenut je Požeški festival. Ivan Enjingi već kao mladac postao je etablirani vinar i piti njegova vina i družiti se s njim bila je stvar prestiža. Opet, ni Ivanu nije bilo mrsko družiti se s organizatorima festivala i brojnim estradnim zvijezdama koje su tamo izvodile svoje pjesme.

• Želio sam biti prisutan tamo gdje se stvaraju nove pjesme i sviraju dobri glazbenici. Nisam mogao prežaliti kad je Požeški festival nakon deset godina, 1979. godine, prestao s postojanjem! Poslije je Udruga vinara, kojoj sam bio na čelu, dobila Gradski podrum, ali i obvezu da ga obnovimo i revitaliziramo. Svi smo volontirali u tom poslu, štoviše svatko od nas vinogradara i vinara je dao po tisuću maraka za opremanje, a ja sam sa svojim kamionom još dodatno razvozio smeće i donosio građevinski materijal. Svaki vikend posao smo završavali s vinom, klopom i – pjesmom. Bilo je jako dobrih pjevača među vinarima i vinogradarima, a od živućih uvjerljivo je najbolji Vlado Bauer, naš današnji vinski kardinal. Nas vinogradara bilo je sto četrdeset članova i to je bila jedna snaga koja je digla kulturu vina i stola. Tako sam im jednom, nakon što smo cijeli dan radili i završili neko betoniranje, predložio da obnovimo Požeški festival. Bilo mi je tužno da se uvijek pjevaju iste pjesme, da se ne čuju nove. Kad smo organizirali otvorenje Gradskog podruma 1984. godine, među brojnim kulturnim aktivnostima koje smo organizirali, bio je i nastup najboljih hrvatskih tamburaša – Starog Petrovog Sela i Slavonskih bećara, a program je vodio Vojo Šiljak. Na središnjem požeškom trgu ispekli smo i dva vola na ražnju, ručno smo ih okretali, prisjeća se Ivan Enjingi ponovnog rođenja Požeškog festivala i velike uloge koju su u tome odigrali upravo vinari i vinogradari Zlatne doline.

Mnoge svoje poslovne susrete Ivan je organizirao baš u svom podrumu u Hrnjevcu u kojem, rijetki to znaju, postoji vinska banka u kojoj ljubitelji vina bezbrižno mogu ostaviti svoje vrijedne boce vina. I to besplatno! Jedini uvjet da svoje bogatstvo pohrane u paučinom prekrivenu vinsku banku četiri i pol metra dubokog podruma na obroncima Krndije u selu Hrnjevac jest da – vole vino. I da Ivana Enjingija u to i uvjere!

• Ne volim vam ja taj izraz vinska banka. To je arhiv, a u njemu ljudi iz cijeloga svijeta trenutno pohranjuju više od osam tisuća boca vina, priča Ivan Enjingi, ne ustručavajući se sve te korisnike njegove vinske banke nazivati prijateljima.

Skoro svaki mjesec on se u svojoj vinskoj banci nalazi sa svojim prijateljima, “pomiješaju vina i kušaju ih naslijepo”.

• Zanimljivo je pratiti kako se pojedina vina razvijaju kroz godine, kako se ponašaju neki čepovi… Tako ujedno i kontroliramo određene sorte vina! Takva druženja nemaju cijenu, a pravim vinoljupcima bio bi grijeh naplatiti čuvanje njihovih boca, kazuje vinski genij ponosno naglašavajući da su u njegovom arhivu mjesto našla i vina koja su vrijedila i više od petsto eura.

No, Ivan Enjingi svojim pritajenim favoritom smatra muškat ružu iz 1961. godine, koju mu je, kao mladom vinskom zanesenjaku tek pristiglom iz JNA, darivao Ivan Jambrović, tadašnji direktor Kutjeva d.d. i, prema Enjingijevim riječima, “najveći vinar bivše Jugoslavije”. Druga boca koju Enjingi ponosno pokazuje izborna je berba prosušenih bobica bijeloga pinota, koju mu je 1991. godine u Beču, predvodeći humanitarnu akciju “SOS za Osijek“, darovao tadašnji austrijski ministar vanjski poslova Alois Mock.

• Ne mogu vam opisati kako se Francuzi, koji obiđu moj arhiv, iznenade kad vide koja njihova ekološka vina posjedujem. A da ne trošim riječi na njihov šok kad dobiju mogućnost i kušati ih! Znate, ta vina jesu vrijedna, ali ljudski život je vrjedniji i prekratak i grijeh je, kad se već nađeš u takvoj situaciji, ne popiti staro dobro vino.

Početkom 21. stoljeća Ivana Enjingija spominjalo se uvijek u kontekstu događaja koje on nije inicirao. Tako je, reagirajući na Vladin zakon o nula promila, čak tri godine i devet mjeseci bio “štrajkao žeđu” i pio isključivo vodu. Pored prebogate vinske banke i pedeset i pet hektara vlastitih vinograda! A svojim prijateljima je tada, među ostalim, nudio na prosudbu  i “Sanaderovo vino O promila s kontroliranim političkim podrijetlom, specijalno punjeno za Ivana Enjingija“. U plastičnoj boci s podugačkom rukom pisanom etiketom bila je – voda!

• Doveli su me u situaciju da proklinjem sam sebe i sve ovo što radim! Nemam više živaca za birokraciju”, priča Ivan koji je u svojoj najranijoj dobi morao napustiti osnovnu školu i kao nadničar raditi na tuđim vinogradima.
• Nedostatak obrazovanja nadoknadio sam radom. Najveća škola bila mi je JNA i u tih nekoliko godina sam, kad još ovdje nije ni bilo struje, sve naučio o električnoj energiji. Krvavo sam se namučio da bih sve ovo stvorio. Nisu mi nikad bili problem ni vinogradi ni podrumi ni traktori ni mehanizacija, nego birokratski nameti.

U posjet Ivanu Enjingiju često znam doći u društvu mladog kutjevačkog vinara Krunoslava Sontacchija, koji je inženjer građevine. I ne sjećam se nijednog boravka da nismo u njegovom vinarskom kompleksu otkrili nešto novo – građevinski nelogično!

I Krunoslav bi svaki put uzviknuo:

• Ovaj čovjek je čisti genije!

Ivan Enjingi je za njega i građevinski genijalac, čudak koji svojim rješenjima prkosi svakoj teoriji i čije izvedbe teško mogu proći statička testiranja.

• Kad bih ovo što vidim morao s nečim usporediti, onda bi Ivan Enjingi mogao biti čista hrvatska inačica Antonija Gaudija, koji je svoju Sagradu Familiju gradio na licu mjesta, bez nacrta i instinktivno. Gledam ova njegova rješenja, naročito u procesu vinifikacije, i ne mogu se načuditi koliko je taj čovjek genijalan um.

Mogao sam se samo s njim složiti, ali i dodati da je Enjingi, za razliku od Gaudija, kojeg je pregazio tramvaj, preživjeo nalet vlaka, onog smiješnog šinobusa koji prometuje od Velike preko Požege do Nove Kapele.

Kad smo jednom prilikom Krunoslav i ja došli na dogovoreni razgovor Ivan Enjingi je kasnio, morao je neplanirano otići u Požegu te nas je zamolio da ga sačekamo. Vrijeme smo iskoristili za obilazak njegovih vinograda na Venju, gdje je napravio čudo prometejski razbijajući vulkanske stijene te tako stvorivši ponajbolji hrvatski grand cru položaj. Kao uspomenu na taj rad ostavio je netaknutu stijenu da mu bude, praktički, zid u podrumskim prostorima golemog zdanja koje se koristi za svadbene svečanosti i legendarne Enjingijeve proslave svojih rođendana, Martinja i Svetog Vinka. No, kad tu zgradurinu promatrate u Kruninom društvu, onda se morate zagledati prema balkonu koji je, tvrdi Kruno, napravljen “protiv svih pravila”.

• Ovaj balkon stoji kontra svih pravila, nema minimalne statičke visine! Ali, balkon stoji i na sebi podnese i 200 ljudi! Ja sam bio na jednoj svadbi kad je i više od 200 ljudi pohrlilo na taj balkon gledati prigodni vatromet. Doduše, ja nisam htio kročiti nogom na njega, ali ništa se nije dogodilo. Za one koji se malo razumiju u građevinu, reći ću da je konzola balkona 2,5 metra, nešto što je na granici mogućeg! Nijedan statičar to ne bi potpisao, tvrdi Kruno.

Na Venje smo skoknuli pokušavajući vizualizirati koji vinograd je na većoj nadmorskoj visini – Venje, koje se nalazi na 385 metara, ili novih 10 hektara, koje je Enjingi nazvao Venje 3, koji se nalaze ponad njegove vinarije na Hrnjevcu. Enjingi nam je kasnije rekao da su njegovi novi nasadi cabernet sauvignona, cabernet franca i merlota, “njegovi najviši vinogradi”. I tu dolazimo do još jedne njegove ludosti – on je odlučio saditi toliko novih hektara koji će prvi rod dati tek za nekoliko godina, a u punoj snazi kad on bude imao – 90 godina!

U stražnjem dijelu vinarije, u dijelu natkrivenom betonskom pločom za koju Kruno nije siguran kako uopće stoji kao krov, nalazi se vinifikator kojeg je Ivan napravio od običnog inoks spremnika, a elektromotor od 7,5 kw, naravno – ručni rad, pokreće “puža” kojim se masulj vadi van.

• Ma, u samoj vinariji ćete pronaći na stotine mojih inovacija. I nisam ih radio zato što sam neki genijalac, nego sam se trudio biti praktičan u svijetu u kojem, kad su mi svojedobno trebale neke od tih stvari, nije ih bilo baš tako lako nabaviti. Ja sam vam jedan obični seljo beljo, a u inovacije te tjeraju teškoće, šali se Ivan.

Pritom će se pohvaliti da je trenutno “jedini vinar u Hrvatskoj koji za sebe može reći da je i bačvar” te da mu vino odležava, uglavnom, u bačvama koje je osobno napravio.

Kad se zađe u dubinu njegovog polukružnog podruma, u udubinama skrivenim od pogleda gostiju leže dvije ogromne cisterne od 25.000 litara, visoke tri metra, dugačke 10 metara, koje je prethodno vario u hodniku i koje je, kad ih je postavio na svoje mjesto, ogradio ciglama! U jednoj od njih leži, Venje iz 2006. godine, a u drugoj cisterni Crno Venje iz 2009. godine.

Ivan Enjingi vjerojatno jedini u Hrvatskoj svoj otvoreni sustav hlađenja u vinariji zasniva na crpljenju 12 stupnjeva hladne vode iz bunara.

Nije nikakva tajna da je Ivan Enjingi u posao s tim sakrivenim spremnicima doslovno “uvalio” Ambrožu Zadru iz Požege, koji mu je potom svojim inox cisternama opremio cijeli podrum. Isto tako se zna da je Ivan Enjingi odigrao aktivnu ulogu u kupnji prvog vinograda za velikog Vladu Krauthakera, kao što je pred svršen čin svojedobno stavio još jednog kutjevačkog velikana Antuna Adžića.

• Ma, do te 1994. godine mi smo samo prodavali grožđe. I tada sam nazvao Ivana rekavši mu da je bila odlična berba. Uzeo je grožđe i nakon nekoliko mjeseci me zovnuo u svoj podrum. Samo mi je rekao: “Vidiš ovaj spremnik od 10.000 litara graševine? E, to je sad tvoje vino. Samo ćemo još nabaviti boce i počinješ se baviti vinarstvom.” I nije stao samo na tome, nego mi je čak organizirao i distribuciju vina u neke restorane koje od tada neprekidno snabdjevam našom graševinom, ispričao nam je Antun Adžić.

Ivan Enjingi uistinu nikada nije izbjegavao pomoći kome god je trebalo, vjerojatno su rijetki u Zlatnoj dolini koji se nisu “okoristili”, barem, nekim njegovim savjetom. Saša Ćasić iz Donje Obriježi, gotovo u potpunosti je preuzeo Enjingijevu vinarsku filozofiju, a nedavno je od svog učitelja kupio i dvadesetak crvenih angusa.

Međutim, možete voljeti i kopirati Ivana Enjingija koliko god hoćete, ali neke njegove ideje je jednostavno nemoguće prenijeti u tuđu praksu.

Kad smo Krunoslav i ja drugi put došli u posjet Ivanu u Hrnjevac, opet mu je nešto bilo iskrslo pa nas je nazvao i rekao da se slobodno poslužimo njegovim vinima iz bačava koje stoje – na otvorenom, ispred ulaza u vinariju. Halo, pa tko bi se još usudio držati tako dostupnim i otvorenim skoro 100.000 litara vina, koliko smo onako odokativno izbrojali da je u tim vanjskim spremnicima!? I to ne bilo kakvih vina, tamo je njegov fantastični zweigelt iz 2011. godine, rajnski rizling iz 2015., graševina iz 2015. godine, ali i spremnik od 50.000 litara graševine iz 2013. godine u kojeg je, da bi bio pun, morao nadodati oko 1.500 litara Venja!

• Čika Ivo, obratio mu se Kruno, zar se ne plašite ljetnih temperatura koje bi vam uništile ovo blago?
• Ne, nema razloga za strah, unutar tih bačava temperatura još nijednom nije bila više od 18 stupnjeva.

Uživajući u najnovijim crnim Venjima, koja su, naravno, još u spremnicima, Ivan nam je ispričao koliko je muka imao dok konačno nije pronašao potrebnu ravnotežu među pinotom crnim, cabernet sauvignonom, zweigeltom i merlotom.

• Više od devet godina sam tražio rješenje i našao sam ga u – frankovci! U toj sorti sam dobio onu potrebnu kiselinu i odmah sam zasadio hektar i pol vinograda s frankovkom, priča Ivan.

 

 

Enjingijev trijumf 2004. godine na prvom Decanterovom svjetski najutjecajnijem ocjenjivanju vina, vinski mjesečnik Decanter je bio obilježio velikim naslovom: Thank God for Croatian Whites! (Hvala Bogu za hrvatska bijela vina). Hrvatski vinski kritičar (koji, navodno, stoji iza projekta vodiča kojeg su ispisali “vodeći hrvatski stručnjaci za restorane i vina”) u svojoj knjizi o najznačajnijim svjetskim vinarima, objavljenoj neposredno prije Enjingijeva tadašnjeg trijumfa u Londonu, napisao je bio traktat o svojim razlozima zašto ne voli Enjingija, ali je, vrlo brzo nakon Decanterove “presude” korigirao svoj stav i javno se ispričao vinaru iz Hrnjevca zbog svoje krive prosudbe. Nije predvidio, napisao je, da će Venje, kao mješavina rizlinga, sauvignona, traminca, sivog pinota i graševine, koja je postala vino ozbiljne međunarodne klase, “nastaviti dozrijevati u boci”!!!

Najveće iznenađenje u Enjingijevom podrumu je pojava dvije potpuno nove etikete, nespojive s njegovim prepoznatljivim vinskim rukopisom. Prvo, nevjerojatno, Ivan Enjingi je u bocu stavio graševinu iz berbe 2015. godine. Drugo, ta graševina ima tek 12,2 posto alkohola. Treće, boca je s navojnim čepom.

Ista priča je i s njegovim drugim najnovijim vinom, Ružicom, kupažom svih crvenih sorata koje ima.

Ljudi traže takva lagana vina uz ručak, kratko je pojasnio Enjingi drastičan zaokret u svojoj vinskoj filozofiji koja je mnogima izgledala tvrdoglavo nepopustljiva.

Otkrio nam je Enjingi još jednu veliku novost, do kraja godine konačno će završiti priču koju sanja već 10 godina – napravit će klaonicu na obližnjoj farmi na kojoj u slobodnoj paši uzgaja nekoliko stotina crvenih angusa.

Eto, sad će svi oni koji budu htjeli kupiti to superkvalitetno meso moći doći do mene. A potražnja za crvenim angusima je sve veća, hvali se Ivan Enjingi.