Talijani svoju brdovitu regiju na sjeveroistoku zemlje, poznatu po izvanrednim bijelim vinima, zovu jednostavno – Collio. Ili, prevedeno – Brda. U okolini Rovinja, pak, nema nekih velikih uzvisina, postoji, praktički, tek jedno brdo. Ali ne bilo kakvo, s njegova vrha visokog tek 100 metara pogled se proteže na Rovinj i rovinjske otoke, s jedne strane, dok se s druge strane uživa u pogledu na Brijune. Mladom vinaru Juraju Mastiloviću je i to bilo dostatno da se poigra s latinskim jezikom te svoju stanciju, kao i pripadajuću vinariju, nazove jednostavno – Collis. Brdo!
Naši vinogradi, kao i cijela stancija, nalaze se doslovno na najvišem brdu Rovinjštine i tu činjenicu smo samo pretočili u naziv vinarije. Inače, nije to neka visina, u usporedbi s vinogradima koji su na puno većim nadmorskim visinama gotovo da i nismo na brdu, ali ovo je samo 500 metara od mora, imate osjećaj da možete s brda skočiti u more i zato je sve ipak drukčije. Osjeti se miris mora, stalno nešto puše, nema puno vlage… A u vinogradima koristimo prirodan kompost od naših krava, ne dodajemo nikakva kupljena industrijska sredstva, sve radimo ručno, priča Juraj svoju vinsku priču koja je među najmlađima u Istri.
Naime, Juraj je sa svojom obitelji Stanciju Collis, nedaleko sela Kokuletovica, oko 300 metara “bijelim putem” udaljenu od glavne ceste koja spaja Rovinj i Bale, javnosti otvorio tek 1. srpnja 2016. godine, a prva vina – Cuvee, kupažu merlota i cabernet sauvignona iz berbe 2014., te teran i malvaziju iz 2015. godine, buteljirao je tek nedavno.
Ovo je tek naša prva turistička godina. Krenuli smo s malim količinama, ali vrhunske kvalitete. Zasad se distribuiramo samo na području Rovinja, a najviše prodajemo na kućnom pragu, jer nam na stanciju dolazi jako puno gostiju. Neki dođu samo zbog magarećeg mlijeka i onda se odluče za vino, drugi dođu zbog maslinova ulja pa se i oni odluče za vino koje ih zatekne, jer ga nisu očekivali. A tek kad vide životinje…
Juraj ne priča bezrazložno o životinjama koje, uostalom, prve upadaju u oči kad se približavate ulazu u Stanciju Collis. Ima tu magaraca, istarskih krava, bio je donedavno i boškarin, a ispred vas će neumorno i neprestano trčkarati troje jazavčara koji su glavni čuvari imanja. Jazavčari su Centa, Bela i Teddy i oni, prema Jurajevim riječima, “uzduž i poprijeko sve mlate na što naiđu na imanju”.
Najčešće se tuku s divljim svinjama koje dolaze u vinograd i onda počinju bitke. Jednog smo morali voditi kod veterinara, razderale su ga, bio je skroz krvav, drugi je, pak, ušao u rupu kod jazavca, trećeg je poskok ujeo, svašta se događalo. Pored njih ne trebamo nikakav alarm, jer oni cijelo vrijeme laju i dojavljuju svačije kretanje. Oni su nam kao članovi obitelji, oduvijek ih imamo, imali smo tri njihova legla po osam komada, cijeli Rovinj i Pula imaju naše jazavčare, priča Juraj.
U Stanciji Collis, u potpunosti ograđenoj istarskom grotom, ugođaj istarskog sela pretvorenog u Noinu arku upotpunjuju Tonka, Mara, Kika, Tina, Nina, Leo i Dalmatinac (“taj brusi sve u šesnaest”!), magarci koji imaju na raspolaganju cijeli hektar površine samo za sebe, a uskoro će se za njihove potrebe iskrčiti još jedan hektar šume. Tada će im društvo činiti Viola, Galiarda i Tele1, istarske krave, a da nedavno nije završio na tanjuru, repliku istarskog seoskog života prisnažio bi i boškarin Bionda… Na mjestu sadašnje štale za krave, pak, niknut će apartmani.
Tada će, osim nas, koji tu živimo, u ovom ambijentu dan i noć moći uživati i naši gosti!
Kad je Jurajev tata, Mirko Mastilović, poznati rovinjski odvjetnik, 1988. godine kupio zemljište današnje Stancije Collis, namjera mu je bila tek smanjiti stres i izmaknuti život iz grada na osamu, barem za vikend. Ni u primisli mu nije bila ideja da bi se jednog dana život cijele obitelji Mastilović u potpunosti preselio “na brdo”.
Da ne kažem kako se ni u najvećim sanjarenjima nije moglo zamisliti da bi se cijela površina mogla ovako kultivirati i oplemeniti sadržajima koji sad, kad vidim reakcije sve brojnijih posjetitelja i gostiju, uistinu djeluju impresivno. U početku je za bilo kakav boravak na imanju bio dotjeran i koliko toliko sređen samo jedan hektar zemljišta, sve drugo je bila šuma. Onda se prvo pristupilo izgradnji kuće, postupno smo se tu doselili i počeli živjeti, a onda je kutak po kutak stancija počela dobivati potpuno novi izgled. Ogroman je to posao, poglavito kad se sjetim da je oko kuće dvorište bilo veliko nevjerojatnih pet hektara. Danas tu imamo i više od 500 maslina, gostima nudimo magareće mlijeko, a kad uskoro dovršimo terasu na vrhu brda tamo ćemo organizirati degustacije vina i pogledom dosezati do Italije pa i Alpa!
Ali to nije sve, skriven među cvijećem, na putu do vrha Collisa leži stari, crveni Fićo, prastari Zastavin auto na kojem su Juraj i njegov brat učili stjecati vozačke vještine i kojeg je tata Mirko bio nabavio sa ciljem da se “bolje učiti na Fići nego na nekom motociklu”. Tako je i bilo, Juraj ga je počeo voziti već sa 12 godina, stvarajući zimi, kad nema prometa, velike i guste oblake prašine na okolnim bijelim putevima. Fićo nije odbačen, tek je sklonjen u zavjetrinu, možda obiteljska tradicija učenja vožnje u tom oldtimeru bude jednoga dana i nastavljena…
Juraj je strasno pristupio proizvodnji vina. Za Cuvee, u kojem je 75 posto merlot, a 25 posto cabernet sauvignon, pričat će da je odležavao u korištenim bačvicama od američkog srednje paljenog hrasta, a teran će ocijeniti kao “svjež i dosta voćan, ne taničan i visokih kiselina, kao što nije ni trpak – dosta je pitak, poslužujemo ga hladnijeg”. Za malvaziju, od koje “ne želi dobiti još jedan sauvignon blanc”, počet će koristiti prvi autohtoni istarski kvasac, a neskriveno je ponosan na Malvaziju rustiku, napravljenu tek oko 500 litara i koja uopće nije u prodaji. Malvazija rustika zasigurno će postati dragulj svakoga enofila koji dobije šansu kušati to vino!
Iskreno, Malvaziju rustiku rijetko pokazujem, odnosno dajem je na kušanje samo onima za koje procijenim da traže nešto više. To je malvazija koju smo kuhali na dropu, a na bobicama je ukupno bila 20 dana. Spontana fermentacija, sve je prirodno, iz berbe 2015. godine, starinski je rađena, ali punija i zaokruženija od ostalih malvazija. Malvazija kao što je nekad bila, tako je Malvaziju rustiku opisao Juraj.
Dodao bih da Malvazija rustika vjerojatno ne bi prošla imalo ozbiljnije vinsko ocjenjivanje, puna je hlapivih kiselina, miriše na Oho i Una ljepilo, ali – zarazna je! Hoće li priča s Malvazijom rustikom biti nastavljena ili je to bio tek Jurajev mladalački pokušaj prizivanja bolje prošlosti vinske Istre, vidjet će se vrlo brzo. Mislim da mu se svidjela ideja…
Juraj je strastveni nogometaš, igrao je za Rovinj, a sada je u dresu obližnjih Bala. Ovu činjenicu iz Jurajevog životopisa spominjem tek kao sporadičnu fusnotu Stancije Collis, jer tamo ne znaš o čemu bi prije razgovarao – o vinu, životinjama, autima, nogometu, maslinarstvu, magarećem mlijeku… Ili, možda, o kreditima u francima?! Jer, nije nepoznato, Jurajev otac Mirko, odvjetnik i bivši sudac, prvi je u Hrvatskoj koji je dočekao pravomoćnu presudu protiv neke banke i to zbog preplaćenih kamata po kreditu u švicarskim francima. Bilo je to u ljeto 2014. godine, nekako u isto vrijeme kad su se u njihovim vinogradima na Stanciji Collis obavljale posljednje pripreme za prvu berbu…
