Ognjen je toliko fin dečko da sam se puno puta zapitao što je u glavi nekoga tko se rodio na asfaltu i završio građevinski fakultet u roku da ga toliko motivira da petkom poslije posla, kad njemu slični kreću u pohode po zagrebačkim kafićima i klubovima, on sjeda u auto i juri 350 kilometara do Erduta i tamo do kasno u noć bude u vinogradu i podrumu. Na kraju sam se morao prestati propitkivati, jer je bilo razvidno da se takvo odricanje ne može prakticirati toliko dugo bez izuzetno snažne volje i želje. Tako poznati enolog Saša Štula priča o svom prijatelju, ali i poslovnom partneru Ognjenu Jakovcu, koji zajedno s bratom Ozrenom, upravlja ambiciozonom Vinarijom Jakovac iz Aljmaša.
Ovo što radim i način na koji trenutno funkcioniram, razapet između Zagreba i Erduta, nazivam – kapljicom sretnog užitka! Nudiš nešto čemu se ljudi vesele i u čemu uživaju. I dokle god na njihovim licima vidim zadovoljstvo kad im ponudim svoje vino, zašto bih se žalio zbog kilometraže?! Budem li morao zbog vina prestati s građevinarstvom, bojim se da neću imati ništa protiv toga, objašnjava, pak, Ognjen tu svoju strast prema vinima koja mu se, tvrdi, ukazala već prvim dolaskom u vinograd “pored stare mađarske škole” 1998. godine.
Tada je, sjeća se Ognjen, koji je u to vrijeme imao tek 10 godina, njegov otac Draženko Jakovac, poznati “građevinac” i direktor Hidroelektre Inženjering, odlučio prvi put nakon okončanja rata i početka mirne reintegracije istoka Hrvatske u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske posjetiti djedovinu svoje supruge podrijetlom iz Dalja. Ognjen je tada prvi put uopće vidio frezu, i to onu staru marke Tomo Vinković, koja je na njegovo zgražanje zauzela stražnja sjedala BMW “kockice” kojom su putovali “tamo daleko”, gdje Ognjen prije toga nikada nije bio.
Ništa mi je nije bilo jasno, freza u autu, kamo putujemo, otkuda ta daljina, gdje smo došli… Kad smo stigli i izašli iz auta, otac nam je rekao – ovo su vaši vinogradi! Bacio mi je tada bubicu u uho, počeo sam shvaćati vrijednost nečega što se naraštajima razvija i čuva, od malenih nogu u podrumu se navikavaš kušati vino i onda vidiš da si i ti neki proizvođač grožđa i vina. I sve te to počne veseliti. Onda se vratiš u Zagreb u školu, u koju sam tada išao u 2., 3. razred, i pitaju te gdje si bio za vikend, a ti im odgovaraš da si bio u vinariji. Onda od drugog prijatelja čuješ da i oni imaju vinograd kući. Ma, bio mi se otvorio jedan svijet za koji nisam ni znao da postoji, priča Ognjen.
Za frezu je tada bilo puno posla, jer ono što su zatekli bilo je “ajme meni”. No, kad je Draženko objasnio svojim sinovima kakav i koliki posao ih još čeka, a trebalo je doslovno krenuti od nule – “bilo je još tri puta ajme meni”! Iz Ognjenove tadašnje perspektive, kad je izašao iz auta i vidio vinograd, oduševio ga je pogled na Dunav koji baš na tom dijelu snažno meandrira. Iz Ognjenove sadašnje perspektive, tada su u vinogradu zatekli uglavnom bijele sorte – pinot bijeli i sivi, graševinu, rajnski rizling, slankamenku i mirisavku, a bilo je, vrlo malo, i kadarke, kao jedine predstavnice crnih sorata. Nakon devet godina, 2007., započeli su potpunu obnovu vinograda. Uz postojećih pet, kupili su još tri hektara, sve stare loze su počeli čupati vani, a uskoro su prve grozdove počele davati loze mirisavog traminca, graševine, chardonnaya, pinota sivog i rajnskog rizlinga, a našli su mjesta i za merlot i cabernet sauvignon.
Tad smo se prvi put suočili sa crnim sortama, o njima nismo znali baš ništa. Znate, da oba naša posla stavimo u jednu riječ, mi smo vam – građeVINARI. Ozren i ja smo krenuli tatinim stopama u građevinarstvo, a vinarstvo nam je u početku služilo za “popuniti” cijeli dan nekim obvezama. Znate, kad me pitaju kako sam to kao građevinar zavolio vino, odgovaram da smo se otac i ja u građevinarstvu specijalizirali za hidrosmjer pa smo, eto, i poslom vezani uz tekućinu. A vremenom se pokazalo da nam ta problematika tekućina dobro leži te smo se zato i odlučili baviti vinarstvom, priča Ognjen.
Je li lakše napraviti neki građevinarski projekt ili dobro vino, bilo je potpuno logično pitanje nekome tko je još uvijek “podvojena ličnost” i paralelno se bavi građevinarstvom i vinarstvom.
Bavim se projektiranjem, modeliranjem sustava, vodoopskrbnim mrežama i kad sve to zbrojim i oduzmem i usporedim s vinskom kreacijom mogu vam reći da je čak i teže napaviti dobro vino! U projektiranju postoje neke norme, zakonitosti, uvijek se nekoga može priupitati za savjet, ali u vinarstvu ovisiš o puno više stvari, u podrumu si s vinom jedan na jedan, moraš odmah reagirati, priča Ognjen.
A nije da u životopisu njegova oca nije bilo vrlo zahtjevnih projekata. Draženko je radio na projektiranju autocesta, mostova, vijećnica, no Ognjen nekako najviše voli naglasiti grandioznost projekta vodovodnog sustava grada Alžira.
I dan danas mi tata često zna spomenuti da je rukama mogao dotaknuti gornju kotu cijevi, a to znači da su te cijevi imale promjer od nevjerojatna dva metra!
Utjecaj oca na sinove je evidentan, no poslovni uspjesi ovog Goranina nisu bili dostatni za impresionirati suprugu koja se izborila da sinovi Ognjen i Ozren dobiju imena po njezinoj želji,
Nekima je to zgodno, drugi nas zezaju da smo s tim imenima k’o “psići u leglu”.
Kad su prvi put izašli na tržište s prozirnim bocama, na etiketama je dominiralo “J”, početno stilizirano slovo njihova prezimena. Prije dvije godine odlučili su se na redizajn, sva vina, osim rosea, punjena su u tamne butelje, a na pakovinama su naglašene kratice sorata koje vizualno kao da prizivaju periodni sustav elemenata. No, neki njihovi prijatelji, znajući za neprestani boravak braće Jakovac u autu, kratice za vina vole tumačiti i kao registracijske oznake zemalja. Tako CH iščitavaju i kao CHardonnay, ali i kao Švicarsku, TR je i TRaminac i Turska, RO je i ROse i Rumunjska. Malo je teško bilo pronaći registracijski pandan rajnskom rizlingu za RR, ali, svi su složni, RR (pauza između srčanih otkucaja) se može tumačiti i kao pojačalo za ubrzanje intervala između srčanih otkucaja, jer su toliko ponosni na tu sortu! Ili, kako se Ognjen i Ozren vole pohvaliti: “Za Jakovac rizling i anđeli znaju, pije se na zemlji, pije se u raju.”
Posljedna uspješnica iz njihova podruma nije vino s potpisom Vinarije Jakovac, ali sve ukazuje da je ta uistinu odlična bordoška kupaža naslovljena kao Gospodin – njihova. Gospodin je od grožđa iz njihovih vinograda, vinificira se u njihovoj vinariji, o procesu proizvodnje glavnu riječ vodi njihov glavni enolog Saša Štula, samo, eto, što se kao proizvođač potpisuje Sašina firma Dobra berba. A Gospodin se vrlo brzo izborio postati jedno od najtraženijih hrvatskih vina za – svadbe!
Ma, mi svi funkcioniramo po načelima jedne ekipe, to su sve ljudi između 28 i 38 godina koji su prije svega prijatelji. Osnovali smo jedno vinsko udruženje koje distribuira vina iz Erduta po cijeloj Hrvatskoj. Saša Štula je tu tehnolog i osoba koja ima naše puno povjerenje, priča Ognjen.
Prema Sašinim riječima, to društvo se svakih nekoliko tjedana tematski okuplja u stanu njihova prijatelja ginekologa gdje jedan od njih, poznati kuhar Christian Misirača, svima priređuje gastroradionicu. Temu saznaju dan ranije, a Sašina zadaća je organizirati vina koja će sljubljivati s hranom.
Jednom sam priredio sva vina iz Ognjenova podruma i odlučio da svatko od nas izabere najbolju kupažu od ponuđenih. Bio je to svojevrsni test da se odlučim koje vino će na neki način biti “best off” Vinarije Jakovac. Najviše ih se dojmila kupaža koju su u opisima označavali kao uglađenu, elegantnu…, pa sam ih zamolio da pokušamo u skladu s takvim opisom pronaći i odgovarajuće ime. Prvi prijedlog je bio Fulir, koji nam se svidio, ali koji je, realno, vrlo lokalnog dometa, za područje “zagrebancija”. Onda je netko viknuo: “Kad ne može Fulir, neka bude Gospodin!” I bi Gospodin!
Iskustvo s Gospodinom može se prenijeti i na Ognjena. Između graditeljstva, vinarstva, sviranja gitare i posla učitelja skijanja (tek malo mu nedostaje da bude i demonstrator skijanja!), neki njegov “unutarnji glas” je viknuo: “Neka bude vinar!” I tako Ognjen i Ozren zamijeniše oca i – postadoše vinari…
