Ivan “Fuškulinski” Damjanić, vinar “trećeg naraštaja” istarskih vinskih čudotvoraca, definitivno je prerastao mladalačku zaluđenost motociklima koji su mu godinama bili opsesija. Nedavno je, nema tome ni nekoliko mjeseci, na primjeru skoro fatalnog sudara svojeg Renaulta Lagune i divlje svinje na Istarskom ipsilonu, na nadvožnjaku iznad Mirne, shvatio da je brzinama došao kraj. Ali, i da mu je iskustvo momačkog divljanja motociklima pomoglo prebroditi gotovo kritičnu situaciju u kojoj se bio zatekao.
Bilo je gluho doba noći, nikoga nije bilo na cesti. Odjednom se preda mnom ukazala divlja svinja. Nisam stigao ni reagirati, samo se začuo tupi udarac, a auto mi je zakrenuo prema zaštitnoj ogradi. Kad sam zastrugao ogradu, imao sam vremena tek podesiti volan da kotači prate ogradu i nastavim strugati auto bacajući varnice oko sebe kao da je vatromet. To je bila klasična motociklistička reakcija! Ispalo je na kraju da sam iz mladalačkog ludiranja motociklima ipak nešto dobro svladao i da me duh ludosti spasio sigurne smrti, priča Ivan.
S druge strane, Ivan u svojoj vinskoj priči ne forsira brzinu. Štoviše, 12 godina iskustva i postupnog probijanja u sam vrh istarske vinske scene stekao je mukotrpnim odricanjem i gotovo milimetarskim pomacima, naravno, naprijed.
Već neko vrijeme je njegova Akacija, odnosno odležana malvazija, među najtraženijim vinima te vrste u Istri. No, odnedavno se može reći da je i njegova svježa malvazija zasigurno u izboru najboljih deset malvazija.
Kad sam mu rekao svoje dojmove, Ivan je na trenutak nestao, skoro otrčavši u podrum, da bi se vratio s vinom koje me učinilo rijetko privilegiranim. Naime, donio je sa sobom jednu od raritetno preostalih butelja jednog od najkultnijih hrvatskih vina, 7dan, koje je napravljeno prije osam godina u suradnji sedmorice istarskih veličanstvenih vinskih samuraja – Trapana, Damjanića, Cuja, Cosseta, Terzola, Geržinića i Tikela (pišem redoslijedom kako su navedeni na etiketi!). Pričajući o tom vinu, koje je danas naprosto fascinantno, Ivan ne skriva žaljenje što ta priča o zajedničkom projektu nekolicine prijatelja i vinara istog naraštaja nije doživjela svoj nastavak.
7dan je bila ideja nas sedmorice mladih i nadobudnih vinara, tj. klinaca na neki način, koji smo tek ulazili u svijet vina i koji smo vidjeli da bi trebalo napraviti jednu etiketu koja bi i brojčano, ali i kvalitetom, reflektirala karaktere svakoga od nas. Tako je krenuo 7dan… Čuvam još nekoliko boca za desetu obljetnicu, tada ću vidjeti kakav je to bio put, je li bio pravi, i hoćemo li u budućnosti ponovo napraviti neku sličnu priču. Ovo što danas pijemo je sjajno, takva mineralnost, medene note… 7dan je napravljen u inoksu, a iz ovoga kušanog se može vidjeti da smo bili na dobrom putu i da smo mu znali dati onaj kvalitetni “touch”.
Prema Ivanovim riječima, ideja sedmorice prijatelja bila je – udruživanje radi zajedničkog nastupa u inozemstvu.
Istina, time smo htjeli svima pokazati koja je to smjernica koja bi ujedno bila input o načinu nastupa na inozemnom tržištu. Naime, sa tih 5.000-6.000 hektara, koliko ima vinograda u Istri, ili 35.000-40.000 hektara, koliko je u Hrvatskoj, mi smo na svjetskoj vinskoj sceni tek kap u moru. Ako želimo izaći vani, moramo imati količinu, ali i biti korektni u cijeni i stvoriti svoje brandove. Poput 7dan! To je, nažalost, bio tek jednogodišnji projekt, poslije toga se više nismo uspjeli konsolidirati i nastaviti priču. Šteta! No, to je bila dobra poruka i trebalo bi u budućnosti nastaviti s takvim stvarima.
Ako je mladalački ideal o 7dan i propao, Ivan se mogao više posvetiti sorti koju danas u Istri ozbiljno u svom sortimentu ima tek troje-četvero vinara. Riječ je o – borgonji, istarskoj inačici frankovke, na koju ga je od malih nogu navukao djed i koja ga je doslovno obilježila. Ivana ne zovu bez razloga – carem borgonje! A Ivanova borgonja dolazi iz nasada koji potječu još iz 1915. godine. Ukupno je u vinogradu 1787 čokota koji ukupno daju tek tisuću šesto kilograma grožđa.
Čuvam taj vinograd kao uspomenu na djeda, a, s druge strane, ti stari i moćni trsovi uvijek će mi pokazivati kako smo kao obitelj i prije sto godina bili jaki.
Upravo iz tog vinograda poteklo je vino s kojim je Ivanov pradjed Giorgio Jurković 1928. godine na međunarodnoj izložbi vina u Parizu deklasirao konkurenciju i osvojio Grand Prix. Kad su Giorgiu javili za nagradu, rekli su mu da mora platiti troškove slanja diplome iz Pariza, a to je tada koštalo četrdeset lira, što je bila vrijednost jedne krave. Giorgio je prodao kravu i diploma je stigla. Ivan voli reći da je njegov pradjed dobro napravio, jer je, nakon što su im u nacionalizaciji oduzeti vinogradi, upravo ta diploma bila podsjetnik na bolju prošlost.
Da nije bilo te diplome, koja je uvijek visila u našoj kući, vjerojatno se nikad ne bih posvetio vinogradima. Trebali ste vidjeti lice moga djeda kad je u svojoj 93. godini vidio da netko obnavlja zamrlu obiteljsku tradiciju! Ali kakvo je tek iznenađenje ta diploma izazvala na licima francuskih novinara koji su došli raditi televizijsku reportažu o mom podrumu nakon osvajanja velike zlatne medalje na Concours International du Gamay u Lyonu za borgonju iz 2010. godine! Ništa im nije bilo jasno, pitali su me što ta diploma radi na zidu moje kuće. Odgovorio sam im da je Giorgio Jurković moj pradjed.
Ivan tvrdi da se danas jedini on bavi borgonjom na način da joj pridaje veliko značenje. Kaže da ne može shvatiti zašto je borgonja u Istri danas tako zapostavljena, “a još donedavno se okolica Poreča u vinskom svijetu prepoznavala po toj sorti”!
Često volim reći da je borgonja žena od terana, onako plaha, mirnija, lako se sljubi.
Zbog toga Ivan u svojem ponajboljem vinu, crnoj kupaži Clemente crni, sljubljuje merlot, cabernet sauvignon, teran i borgonju, a uskoro kreće s novom etiketom koja će biti, u podjednakoj mjeri, kupaža terana i borgonje. E da, na svijet će izaći i bijela kupaža, u kojoj će biti chardonnay, pinot sivi i malvazija, a zvat će se – Clemente bijeli.
Naziv Clemente, kojeg koristim za svoje kupaže, samo je talijanski naziv za velikog čovjeka, dobričinu, koji već s etikete poziva: “Popij me, neću se naljutiti, bit će mi drago!”
Od svih tih noviteta, o kojima priča s velikim ponosom, Ivanu je zasigurno najljepše i najugodnije pričati o svojoj supruzi Željki koja je u poodmakloj trudnoći i koja uskoro na svijet treba donijeti njihovo prvo dijete, sina koji će se zvati po djedu Ivanu, glavnome krivcu za vinsku priču iz Fuškulina pored Poreča.
Motor mi je bio pražnjenje, kad bih ga zajahao, čulo bi se do Poreča!
-
I danas mi zabride dlanovi od same pomisli na sadnju trideser i tri čokota terana 1999. godine. Dobro sam zapamtio tu sadnju, odnosno žuljeve koje sam tada zaradio, ali nakon kojih sam rekao da nikada više neću te poslove raditi ručno! S druge strane, ta sadnja je, makar i s vrlo malim brojem novih čokota, bila simboličan povratak vinogradu obitelji koju je davno upravo taj vinograd obogatio. Zato su kod mene uvijek emocije jake kad pričam o tome. Kad sam sadio te nove čokote, djed Aldo išao je iza mene, čupao stare čokote, plakao i govorio: ‘Ja vadim, a ti sadiš!’, priča Ivan Damjanić.
-
Da ne bude zabune, nisam tu brzinu postigao na autocesti niti na Grobniku, gdje mi roditelji nisu dopuštali voziti. Iživljavao sam se na lokalnim cestama. Motor mi je bio pražnjenje, a kad bih ga zajahao – čulo bi se do Poreča! Otkako sam prohodao, praktički sam odmah bio na motoru, od običnog malog romobila, raznih automatika do ‘nečega jačeg’ kojeg nisu vozili obični smrtnici. Da je bilo mjesta u sobi, parkirao bih ga pored kreveta. Motor mi je bio opsesija, priznaje.
-
Nove loze sadio sam jako gusto, jer sam htio među njima razviti nadmetanje i tako ih natjerati da puste korijenje duboko, sve do kamene podloge. Probudila se u meni neka nevjerojatna strast za koju sam se pitao gdje se dotad skrivala. Neprestano sam u glavi vidio sebe kao djete kojeg je djed smirivao tako što sam s njim u podrumu prstić morao staviti u vino, zarumenio se nakon toga i – zaspao. Volim reći da me djed od malih nogu navukao na borgonju, vino koje je i mene obilježilo posljednjih godina, prisjeća se Ivan.
-
Čuvam taj vinograd radi uspomene na djeda, a pokazuje mi kako smo prije sto godina bili jaki, kaže.
-
Da nije bilo te diplome, koja je uvijek visila u našoj kući, vjerojatno se nikad ne bih posvetio vinogradima. Trebali ste vidjeti lice moga djeda kad je u svojoj 93. godini vidio da netko obnavlja zamrlu obiteljsku tradiciju! Ali kakvo je tek iznenađenje ta diploma izazvala na licima francuskih novinara koji su došli raditi televizijsku reportažu o mom podrumu nakon osvajanja velike zlatne medalje na Concours International du Gamay u Lyonu za borgonju iz 2010. godine! Ništa im nije bilo jasno, pitali su me što ta diploma radi na zidu moje kuće. Odgovorio sam im da je Giorgio Jurković moj pradjed, priča Ivan Damjanić.
