Dugo se očekivala, na nekoliko vinskih manifestacija se nudila iskusnim nepcima na kušanje, u kultnom šibenskom Pelegriniju je već neko vrijeme dijelom restoranske vinske liste, ali tek od prije nekoliko dana može se glasno uzviknuti da je Dita vani! Ne dite, koje sve obitelji s nemalim uzbuđenjem dočekuju, nego – Dita, najnovije vino obitelji Senjković iz Nerežišća na otoku Braču koje je i prije izlaska u javnost stekla gotovo kultni status. Za Ditu se može reći da je bila, vjerojatno, najiščekivanije vino u Hrvatskoj, kao što se sada može slobodno ustvrditi da se to čekanje i isplatilo, jer – Dita će zasigurno svim sretnicima koji se dočepaju neke od tek 2.000 butelja biti vinski favorit godine!

Volim Senjkoviće, i Sašu i Magdalenu, premda sam Megi, kako se voli potpisati, upoznao tek kao Big Brother, čuli smo se telefonski, međusobno uhvatili glasovne vibracije, ali meni je i to bilo dostatno za zaključiti kako su sve priče koje sam o njoj čuo – istinite. Iz topline njezina glasa postaje jasno zašto ju obožava, primjerice, priznata novigradska kuharska zvijezda Marina Gaši.

• Kad sam je prvi put vidjela uživo, odmah sam rekla da je ona lik s kojim bih se družila u životu, rekla mi je Marina nakon što sam je zapitao kako joj se Magdalena čini kao kuharica.
• Ne sumnjam da je i na tom polju top, jer je ona kao osoba jednostavno prekreativna!

S ništa manje biranim riječima o njoj priča i Rudolf Štefan, pokretačka snaga šibenskog restorana Pelegrini u kojem bi Magdalena trebala „šegrtovati“ radi usavršavanja svojih kuharskih tehnika. Baš kao što će radi dodatnog „brušenja“ mjesec dana otići i u neki švedski restoran ovjenčan Michelinovom zvjezdicom…

• Možda se sad nekome čini da se ovo moje kulinarsko usavršavanje pojavilo odjednom i naglo te da sada radim u petoj brzini, ali kod mene se to sve događa spontano i to još od početaka rada naše vinarije. U početku to nije bilo nešto ozbiljno, ali svake godine uvodiš nešto novo i postupno prerasteš ono što si do tada radio. Dakle, sve je imalo svoj rast i razvoj, nije ništa došlo preko noći i odjednom. S druge strane, kad vidiš da si napredovao onoliko koliko tvoje mogućnosti dosežu onda trebaš tražiti nekoga velikog da te usmjeri napraviti mali sljedeći korak. Kod svakoga možeš nešto naučiti, od najobičnije domaćice, koja svaki dan kuha za svoju obitelj, mame pa do Michelinovog Bitni su detalji koje ti primijetiš, naučiš i primijeniš na svoj način. Otići negdje i probati se oblikovati prema nečijoj tuđoj viziji je pogrešno, a dâ se razgovarati o tome da se možeš usavršiti, smekšati ili razviti to nešto što imaš, objašnjava Magdalena razvoj svojeg kulinarskog talenta koji, u najmanju ruku, ravnopravno konkurira podizanju kvalitete njihovih Spoža, Bossota, Bračkih riči i Dita…

Nije Magdalena samo ona klasična kuharica iz kuhinje, ona je glavna „kuharica“ domišljatog nazivlja koje prati njihovu vinsku priču. Na pozadini etikete za Spožu, ponajbolji hrvatski rose, stoji Magdalenina pjesma na bračkom dijalektu „Bračka žena“, kao što se i na etiketama Bračke riči i Bossota mogu pročitati njezine pjesme “Bračka rič” i “Rajska kapja“, napisane iz hobija, a koje su već objavljene u antologiji bračkog pjesništva! Zbog toga su neki njihova vina prozvali – vinima s dijalektom!

• Dijalekt je bogatstvo ne samo nas sa Brača nego cijele Hrvatske i činjenica je da se to sve više i više gubi te da se brački dijalekt u nekim bračkim mjestima gotovo i ne može čuti. To je žalosno, baš kao što me rastužuje što se i to malo bračkog dijalekta, koje se još tu i tamo može čuti, sve više doživljava kao nešto seljačko. To je potpuno kriva percepcija nas koji tako pričamo!!! Činjenica je da je to tradicija i kulturno bogatstvo i znam reći da dijalekt nije samo neka riječ nego cijela slika koju dobiješ takvim govorom. Kad ti netko kaže pergola ili dita, ti već vidiš tu malu koja ima fjoku u glavi, ti već vidiš da su oni malo umišljeni, uspravno stojidu… , priča Magdalena.

Da ne bude sve baš tako jednostavno kao što priča Magdalena, na etiketi Dite piše i objašnjenje naziva vina, odnosno: Dita je „nematerijalno nasljeđe obitelji staleškog porijekla: ‘Ona van je iz fameje ol dite’.“ U prijevodu s bračkog dijalekta, dita je nešto najplemenitije od obitelji, nešto što se prenosi od koljena na koljeno, najbolje iz kuće. Kad za nekoga misliš da je nešto posebno, najbolje što ima u toj obitelji, onda kažeš – „ti si od dite“! Sudeći po fotografiji koja dominira etiketom, ditu obitelji Senjković čine Sašin nono Bosso, Sašina nona, poznata s etikete za Spožu, kao i Sašina mama.

A za one ambicioznije valja reći da se Dita radi samo u najboljim godinama, da je ova Dita, koja se tek pojavila na tržištu, iz 2012. godine, dvije i pol godine se čuvala u drvenim bačvama, dvije i pol godine je potom odležavala u bocama…

• Pokušat ćemo Ditu napraviti i od berbe 2016. godine, stavili smo vino u drvene bačve, a za pet godina ćemo vidjeti hoće li to vino biti Dita ili ne, priča Saša Senjković.

Dita je kupaža cabernet sauvigona (40 posto), syraha (40 posto) i plavca malog (20 posto), i taj omjer, definitivno, „nije formula koja će se svaki put nužno ponavljati“. Saša Senjković kaže da su već u drugom pokušaju proizvodnje Dite „omjeri znatno drukčiji“. No, tek treba vidjeti hoće li „Dita u nastajanju“ uistinu i postati – „Dita“…

• Inače, prvu selekciju najboljeg grožđa radimo za proizvodnju Bossota, a najbolje od te selekcije ide za Ditu. Selekcija selekcije! Od berbe 2012. godine napravili smo 2.000 boca, a od 2016. godine eventualno će biti 1.500 boca, i to samo za posebne restorane, neće Ditu biti moguće svugdje nabaviti, priča Saša.

Kad sam prvi put pisao o Saši Senjkoviću i gotovo prometejskoj priči koju je on s ocem i bratom radio na predjelu Šibena njiva kod Dračevice nedaleko Nerežišća u stvaranju vinograde, usporedio sam ga u jednom dijelu s legendarnim Ivanom Enjingijem. Jer, kao što Ivan Enjingi vjerojatno nikada neće izaći iz svojeg prastarog Golfa u obilasku vinograda, tako ni Saša svojeg Fiata Pandu ne bi mijenjao za ništa. Tako sam pisao prije pet godina, tako je i danas – ni Saša ni Ivan nisu promijenili auto!

• Panda je cijela istučena, ali je živa. Samo me uvjerila u stavu da auti kojima se voziš u vinograd imaju neograničeni rok trajanja, sa smješkom priča Saša.

Izlazak Dite nametnuo je novu usporedbu Saše Senjkovića i Ivana Enjingija. Naime, Ivan Enjingi je svoj čuveni vinograd na položaju Venje napravio doslovno na vulkanskoj stijeni koju je godinama lomio raznim strojevima i prilagođavao za nasade. Cabernet sauvignon, kao bitan sastojak Dite, dolazi od loze koja je zasađena na golemoj kamenoj kavi bez trunke zemlje. Kao što je Ivan Enjingi znao da će upravo s Venja, kad dođe vrijeme, dobivati grožđe za svoja najbolja vina, tako je i Saša govorio da će cabernet sauvignon, dobiven sa 1.300 loza koje su kroz kamenu kavu našle svoj put do vode, „biti čudo nad čudima“! Tako i bi – Dita je ponajviše zahvaljujući tom čudesnom „kamenom“ cabernet sauvignonu uistinu postala – vinsko čudo nad čudima!

Bez Darija Srne u Hajduku ne bi bilo ni bračko čudo u Šibenoj njivi!

• Vidite onaj vinograd u dolcu! S obzirom da struka ne preporuča previše vode u vinogradima, krenuli smo u izgradnju potpuno nove drenaže. Izvadili smo svu zemlju i zbog toga smo kopali duboko do tri metra. Potom smo na dno iskopanog ‘bazena’ nasuli velikog kamenja, a onda pola one iskopane zemlje ponovo nasuli preko kamenja na isto mjesto. Vinograd je sad širok dvadeset i pet, a dug tristo metara. I pripremili smo ga za sadnju u godinu dana! I tako smo pripremili tri vinograda!”, priča Tonči Senjković.

• U početku se ni nama sve ovo nije činilo ostvarivo. No, sada, kad gledam na ovih deset hektara i trideset i pet tisuća posađenih loza, ponosno mogu reći da su ovi vinogradi – spomenik radu i ljudskoj volji, priča Tonči Senjković.

• Došao sam pred tri metra visok zid kojeg nisam mogao preskočiti, nešto nije išlo kako treba i nisam se više htio mučiti. Odlučio sam prekinuti nogometnu karijeru i napustiti nogomet, priča Saša Senjković.

• Promatrajući sve iz današnje perspektive, dobro je da se sve dogodilo kako se dogodilo i da sam na vrijeme shvatio da su nogometaši samo boca vina koju treba prodati, priča Saša.

• Nije bilo više ni govora o malom proširenju ‘nonotovog malog lozja’. Apetiti su porasli, sad se moralo gledati dugoročno na egzistenciju dvije obitelji, priča Tonči Senjković.

• Mi smo spoj tradicije i novoga naraštaja vinarstva. U proizvodnom procesu još se uvijek puno pita nona, koji svojedobno šest mjeseci nije htio kročiti nogom u vinograd nakon što je vidio da smo napravili zelenu berbu. Samo je rekao: ‘Ja se borio da imamo što više, a vi bacate grožđe!’, priča Saša Senjković.

• Tih tristotinjak boca nije za prodaju i smatraju se kolekcionarskom vrijednošću, za kraj poručuje Saša Senjković.