If you ever plan to motor west
Travel my way, the highway that’s the best.
Get your kicks on Route 66!
Sumnjam da netko tko se smatra rockerom barem dijelićem svog života ne zna za stihove legendarnog r’n’b standarda kojeg je pod originalnim imenom “Get Your Kicks on Route 66” svojedobno izveo King Cole Trio. Rijetki su glazbeni velikani koji se nisu okušali u vlastitoj interpretaciji te pjesme, od Rolling Stonesa, Chucka Berryja, The Crampsa, Depeche Modea do U.K. Subsa. Nisam siguran je li poznati plešivički vinar iz Donjih Pavlovčana Zdenko Šember ikada odsvirao sa svojim tamburašima tu pjesmu. No, siguran sam da će Zdenko Šember 3.940 kilometara veliku razdaljinu od Chicaga do Los Angelesa vrlo skoro sa suprugom Ivankom protutnjati na svojem moćnom motociklu Honda Transalp. Istom onom modelu kojim su bili (ili još uvijek jesu) zaluđena još dvojica velikih hrvatskih vinara – Mato Violić Matuško i Gianfranco Kozlović. No, dok je Matušku, pelješkom bonvivanu, taj motocikl bio produženi egotrip nakon napuštanja Poljoprivredne zadruge Dingač i pokretanja vlastite vinske priče, a Kozloviću sredstvo za istinsko noćno opuštanje nakon dnevnih stresova u vinariji, Šemberu je Honda Transalp – način života!
Route 66? To je plan, budemo vidjeli. Problem je vrijeme, ne možeš ići tamo na osam dana. Imam neke prijatelje, starci su im gore u Kanadi, s njima nešto planiramo… Route 66 je ipak simbol putovanja. Sjesti na Hondu Transalp i danima samo voziti, priča Zdenko koji, po vlastitom priznanju, mogao bi, kad bi mu vrijeme dopuštalo, svake godine ići pet puta do Champagne.
Za ovu godinu, tvrdi, već je “ispunio kvotu”, vozikao se motorom do Korčule, prokrstario je cijelu Crnu Goru i bio u Champagni, gdje bi mogao, priznaje, ići pet puta godišnje! I zbog koje je proizvodnju svojih pjenušaca podigao sa 300 boca u 1997. godini na 17.000 prošle godine. Bojim se i pomisliti što će se tek dogoditi kad, onako zaluđen pinotom crnim, osjeti najbolje predstavnike te sorte iz Sonome ili Russian River Valley i poželi svake godine vozikati se motorom po Americi.
Kada bih sada trebao saditi nove vinograde, nema šanse da bih zasadio nešto drugo osim pinota crnog i rajnskog rizlinga te chardonnay za pjenušac. Pinot crni je sorta koju treba shvatiti, to je profinjeno vino, više bijelo nego crno, čista umjetnost. Dobar pinot crni je jako teško napraviti i za to treba jako puno truda. Meni će trebati još godina dok ne dobijem pinot crni kakav bih htio imati.
Dok se Zdenko ne “nauči” raditi pinot crni, premda mu je onaj iz berbe 2007. uistinu sjajan, radom s vinima u amforama već je zavrijedio katedru “povratka vinske povijesti” na nekom od hrvatskih veleučilišta. Ako se moj vinski drug Ivo Kozarčanin alias Bakhov sin svojedobno bio poigrao sa Zdenkovim prezimenom i njegovu vinariju preimenovao u Chateau Chaimber, onda nakon uspješnica iz amfora ovoga, sada se već može nazvati, plešivičkog velikana treba prozvati – Šemberadze!
S maceriranom vinima sam počeo raditi 2002. godine. Svemu je kumovao naš prijatelj Suhi (Željko Suhadolnik, glavni urednik Svijeta u čaši i veliki hrvatski promotor vina – op.a.) s kojim smo dosta putovali po Goriškim brdima. A s amforama, koje su “točka na i” takve vinske filozovije, imao sam sreću što je baš u Jaski njihov hrvatski uvoznik. Prvu amforu sam uzeo 2010. godine, no ta berba je bila takva da nije bilo ni govora unutra staviti vino. Amforu sam potom premještao sim-tam po podrumu, nisam znao što s njom raditi, zamalo smo cvijeće zasadili u njoj, prisjeća se Zdenko svojih “gruzijskih” početaka, prije nego što je postao Šemberadze.
Za Veliki četvrtak na imanju Šemberovih u Donjim Pavlovčanima okupljaju se svi ljubitelji vina iz amfora, jer tada, pred Uskrs, nakon šest mjeseci maceracije i prije nastavka “školovanja vina u bačvama i bocama”, privilegij je kušati nešto što promptno ulazi u legendu. Prije nedavnog Uskrsa, tako, moglo se svjedočiti i Zdenkovim qvevrijima, vinu iz njegove prve napunjene amfore iz 2011. godine koja je doživjela svoje konačno izdanje u ograničenom broju od samo 500 prekrasno dizajniranih i numeriranih butelja “umotanih” u prigodne drvene kutijice.
Koji li će to biti spektakl kad se Zdenko odvaži otputovati u Gruziju i od tamo se vrati s novim iskustvima!? Ne bi me iznenadilo da u tom slučaju, poput Joška Gravnera, odbaci sve što je dosad radio i kompletnu proizvodnju svoje vinarije pretvori u podzemno odlagalište qvevrija.
Zapravo je nevjerojatna lakoća kojom Zdenko upija poput spužve sve ono što ga zanima. Pritom ne mislim samo na tehnologiju proizvodnje vina u amforama, pjenušce, rajnski rizling (njegovu najdražu bijelu sortu) ili pinot crni (njegovu najdražu crnu sortu). S obzirom na opsjednutost vinima, Zdenko rijetko priča nešto izvan tog svijeta. Tako smo, praktički, od njegove supruge i motociklističke suputnice Ivanke morali čuti da je Zdenko za potrebe popunjavanja tamburaškog benda za šest mjeseci naučio svirati – bajs!
U šali volim reći da se to njegovo glazbeno iskustvo zove – kako pobjeći od žene i male djece, priča Ivanka.
Da je tome tako potvrdio je i Zdenko rekavši da je bajs počeo svirati tek nakon što se oženio.
U stvari, bajs sam počeo svirati kad se rodio prvi klinac, a prestao kad se rodilo zadnje dijete. U obitelji mi je tata svirao violinu. A ja nisam imao izbora, svi instrumenti su bili popunjeni, za bend je trebao još samo bajs, priča Zdenko.
Prema Zdenkovom sjećanju, kad se ekipa s Plešivice počela ženiti, svaka tri tjedna je bila neka fešta – “tako smo se bili posložili da su se skoro iz dana u dan redale momačke i djevojačke zabave, vjenčanja”.
Kad su svi formalizirali vjenčanja, onda su skužili da su premladi biti doma sa ženom i djecom pa su osnovali bend Lutajuća srca, tvrdi Zdenkova supruga Ivanka.
I onda je krenulo.
Toliko smo svirali da smo zbog enormnog broja nastupa morali prestali svirati! U to vrijeme, od 1992. godine, kad smo krenuli, pa do 2002. godine, nije bilo baš toliko dobrih tamburaša kao danas. U vrijeme Martinja znali smo svirati i 15 dana zaredom. A sve je krenulo kao zezancija…, priča Zdenko.
Uglavnom su svirali, tvrdi, na području Jastrebarskog, ali znalo se dogoditi i da budu “orkestar za vjenčanja” u Splitu i Hercegovini.
Tu svadbu neću nikada zaboraviti… Uzeli smo kombi rent-a-car u petak, kod mladoženje smo bili već u petak oko 14 sati pa ništa od spavanja do ujutro, a kad se razdanilo – ajd po mladu u Hercegovinu i onda cijelu noć sviraj bez prestanka do nedjelje, priča Zdenko koji je u znak sjećanja na svojih 10 “bajs godina” ukoričio veliku fotografiju i postavio je na vidno mjesto u podrumu.
Vremenom je Zdenko sve ozbiljnije počeo shvaćati vinograd i podrum i sve teže je bilo uskladiti svirku i proizvodnju vina. Morao je prelomiti. Pobijedilo je vino, a nikad više nakon prestanka svirke u Lutajućim srcima nije uzeo bajs u ruke!
Za mene su i glazba i vino umjetnost. Kad sam počeo s vinom, nisam bio toliko zaluđen. Meni je sad vino čista droga.
Koliko se duboko skoncentrirao na vino dostatno govori i podatak da je obitelj Šember u potpunosti odlučila prestati voditi restoran kojeg se smatralo najboljim na Plešivici. Danas pojašnjava da vino zahtijeva previše posla te da su nastavili voditi restoran nešto bi bilo zapostavljeno. A Zdenko ne voli raditi ništa čemu se ne prepušta 100 posto.
