FRANO MILOŠ: Genij ili Don Quijote de la Ponikve

Kamen, međe, suhozidi
jedan, drugi, treći
uz cijelu stranu.
Ograđuju, omeđuju, podupiru
zemlju škrtu u ljubavnom zagrljaju
u visini i širini
u nagibu…

Zemlja, kamen, pored njega Plavac,
kao kamen stanac,
vlada njemo
svitanjem travanjske zore kao neka čudna silueta
tihim noćima ljeta, šeta brdima…

Odoljeva kamen, odoljeva Plavac
žestokim napadima bure i sunca
stoljećima, tisućljećima, sve jači
pod ruku pompozno šeću brdima.

(Frano Miloš – “Pelješki kamen i Plavac”)

Borba koju Frano Miloš, poznat pelješki vinar iz Ponikva, vodi već godinama s birokracijom iz Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo prije nekoliko dana dobila je i treći finale. I ponovo je Frano Miloš završio u knock-downu! Nakon što su mu 2009. godine možda i ponajbolji vrhunski Stagnum iz 2003. deklasificirali u stolno vino, pa isto napravili s Plavcem iz 2006. godine, u rujnu 2012. godine stigla je i najveća pljuska – Stagnum Roséu iz 2011. godine zabranjuje se puštanje u promet! No, umjesto tuge i čemera zbog sada već neskrivenog rata u kojem se, nažalost, samo može pretpostaviti da pojedinac teško može pobijediti sustav, Frano Miloš, u skladu sa stihovima svoje pjesme, sve jači pompozno šeće brdima i najavljuje: “U Zavodu mogu otezati neke stvari godinu, dvije ili pet, ali – oni su već izgubili! Model na kojem inzistiraju ne postoji nigdje na svijetu!” I pritom tvrdi da sa Zavodom nije zapodjenuo nikakav rat nego “samo pokrenuo pitanje slobode poduzetništva u uvjetima zastarjelih modela po kojima funkcionira hrvatsko zakonodavstvo”.

Sad nam EU praktički postavlja uvjete i diktira ponašanje. Oni će nas sada gledati kroz dvije regije, tražit će obilježavanje proizvodnog područja, zemljopisno porijeklo, ime proizvođača, ime sorte, odakle dolazi i alkohol. Osim toga, postoji još i oznaka izvornosti i tradicijski izraz i eventualno ime apelacije odakle dolazi grožđe. Tradicijski izraz u Europi nešto znači, jer sav sustav kontrole je došao iz baze, proizvodnje na osnovu filtriranja samih proizvođača određenih regija. Takvi uvjeti su vrlo jednostavni i savršeno nam odgovaraju. Međutim, naši u Zavodu su htjeli kao tradicijski izraz sačuvati podjelu na stolno, kvalitetno i vrhunsko vino!!! Kakve to veze ima s tradicijom i što to govori o proizvodnji?!, priča Frano Miloš.

Ponad njegovih Ponikva na vrhovima brda niknule su posljednjih mjeseci brojne vjetrenjače. Dostatan povod da se Miloša već proglasi pelješkom inačicom Don Quijotea. No, do njega te priče ne dopiru, on ima svoju viziju i uvjeren je da će i po cijenu brojnih posrtanja ustrajati u ispunjenju zacrtanih ciljeva.

Znate, kad ljudi vide ove vinograde na pozicijama na kojima su napravljeni, a prethodno su se naslušali tih priča o Zavodu, onda me pitaju je li mi teže boriti se s prirodom ili ljudima. I onda svima moram ispričati da je teško reći koja je borba teža. Ali, veći izazov je boriti se s prirodom nego nekad s neugodnim ljudima! Doduše, ne treba zanemarivati ni ljude. Znate, ima ona mitska izreka da je čovjek čovjeku najveći teret, ali i najveća potreba, priča Frano Miloš.

A što se tiče za prodaju zabranjenog Stagnum Roséa, dvojbe nema – neće se proliti! Brojni Franini prijatelji, kojima se to vino svidjelo, uvijek će u njegovom podrumu moći uživati u kapljicama ‘zabranjenog voća’.
Sukob sa Zavodom nije prva ‘bezizlazna’ situacija u kojoj se našao Frano Miloš. Svojedobno je, suprotno svim dotadašnjim iskustvima i saznanjima, uporno tvrdio da je plavac mali sorta koja ima veliki potencijal starenja. Svi su ga tada gledali blijedo, jer je u to doba, prije 20 godina, bilo gotovo pa preporučljivo popiti plavac mali do sljedećeg ljeta!

Za plavac mali sam uvijek bio uvjeren da je to vino velikog potencijala, posebno za odležavanje. A to sam i dokazao priznanjima na međunarodnoj sceni za Plavac iz 1994. godine! Inače, mi smo zemlja u tranziciji u kojoj je puno pametnih ljudi koji na osnovu vrlo malog ili nikakvog iskustva ili opravdanog znanja nešto zaključuju i te zaključke kao pravilo puštaju u javnost. Tako je jedno vrijeme kružila misao ili teorija da plavac mali uopće nema potencijal za odležavanje, što je smiješno. Naprotiv, plavac mali je idealna sorta za odležavanje, ima visoke alkohole, dobre ekstaze, prirodne tanine, fenole, boju… Nema što nema, samo ako ga se dobro pripremi!, priča Frano Miloš.

Kad čovjek ne bi imao strast, tvrdi, nikad ne bi mogao izvesti priču do kraja. A u iznalaženju najboljih rješenja čovjek mora biti duhovno otvoren i da mu se “dogodi profinjenje”! U prijevodu, lucidan i inovativan vinar – mora biti pjesnik! Koji će, opet, puno toga crpiti upravo iz tradicije.

Kod nas se tradicija shvaća kao nešto sveto i nepromjenjivo, od čega se ne smije odustati, ili kao nešto zastarjelo, što treba odbaciti. Istina je negdje u sredini. Bez obzira koliko crpim energije, znanja i snage iz te stoljetne tradicije, koja je posebno važna na Pelješcu, naročito za neke mikrolokacije, za mene tradicija nije nešto što je zadano i ukorijenjeno, što ne treba mijenjati. Tradicija se stvara svaki dan i ako ne unosimo nove vrijednosti u postojeći sustav vrijednosti, nijedna proizvodnja se ne bi mogla održati!, priča Frano Miloš.

Položaj njegovih novih vinograda na dolomitskim stijenama južnih padina srednjeg pelješkog uzdužnog grebena, između uvale Prapratno i Ponikva, najbolje potvrđuje te riječi. Da nije osluškivao jeku tradicije i gotovo suludo krenuo u mljevenje brda, nikada nitko ne bi čuo za te vinograde. I nikada se položaj Ponikve ne bi gotovo ravnopravno posmatrao kao svjetski poznate apelacije Dingač i Postup.

U odnosu na Dingač i Postup, Ponikve se razlikuje u nijansama. Recimo, čitavi Pelješac se proteže s tri uzdužna grebena u čitavoj svojoj dužini. To je dosta brdovito područje, veliki su lomovi, nama na Pelješcu fali 40 metara da bi imali planinu! Pelješac gotovo izranja iz mora i sva ta brda i stijene nisu istog sastava, kao da su doputovale s različitih strana svijeta!!! Moji vinogradi na položaju Ponikve imaju idealnu cirkulaciju zraka, idealnu ekspoziciju… Neki griješe što su vinogradima i vinarstvu pristupili sa školskim primjerom biznisa. Ja ne pripadam modernom vinskom biznisu, vino je dio mog života, moje stvarnosti, priča Frano Miloš.

U svom vlasništvu na najzahtjevnijim položajima ima 15 hektara vinograda koje u najvećoj mjeri obrađuje ručno. I sve je plavac mali, loze su stare od jedne do 50 godina. U idealnim uvjetima godišnja proizvodnja ne prelazi 50.000 boca. Kroz vinariju mu godišnje prođe 10-ak tisuća gostiju i zahvaljujući turizmu ne mora tragati po svijetu za svojim kupcima – na kućnom pragu je izašao na svjetsko tržište!