Nikome nije čudno kad Francuz negdje dođe i započne proizvodnju vina. I u našoj regiji smo svjedoci barem tri takve situacije. U Sloveniji to radi Jean Michel Morel (Kabaj), na istoku Srbije sve bolje se snalaze vlasnici Francuske vinarije, bračni par Estelle Germain i Cyrille Bongiraud, a i mi u Hrvatskoj smo ponosni na entuzijazam i kvalitetu francuskog Hrvata Dimitrija Brečevića koji se vinski skrasio u Buzetu. No, kako to izgleda kad Amerikanac zaželi biti vinar i to doslovno preko noći postane – u Burgundiji. I to ne bilo gdje nego na prestižnoj grand cru poziciji Le Chambertin. E, o tome je Ray Walker, bivši financijaš zaposlen u Merrill Lynchu, napisao apsolutno briljantnu knjigu “The Road to Burgundy”…
Rex Pickett, autor meni sjajnih “Stranputica”, napisao je da “u vinskoj povijesti postoji puno dobrih priča, ali nijedna nije tako zadivljujuća, nevjerojatna i oku stršeća” poput pustolovine Raya Walkera. Štoviše, Pickett je iz “Puta u Burgundiju” zaključio da “ne postoje snovi, bez obzira koliko bili uvrnuti, koji se ne mogu ostvariti, a Ray Walker nam isporučuje zapanjujući, pustolovni i pronicljivi pogled u dubinu svoje opsesije. Apsolutno obavezno štivo za svakog ljubitelja pinota crnog, ali i za svakog ljubitelja vina općenito”.
Prema ludosti Raya Walkera nije ostao ravnodušan ni Anthony Bourdain. Štoviše, Walkerovu opsjednutost Burgundijom i namjerom da tamo počne proizvoditi vino Bourdain je nazvao “vjerojatno najglupljom, najtežom i najneočekivanijom stvari koju bi neki Amerikanac mogao napraviti. I izaći kao pobjednik!”
Njegova priča, poput njegova vina, trijumf je idealizma, odlučnosti i integriteta. Nakon “Puta u Burgundiju” nikad više nećeš piti vina iz Bordeauxa, zaključo je Bourdain.
Zašto o Rayu Walkeru i njegovom velikom postignuću pišem da je ludost. Pa, čovjek do prije nekoliko godina uopće nije pio vino. Štoviše, vino koje je konzumirao svodilo bi se na maksimalna četiri dolara. I onda je tijekom boravka u Italiji sa suprugom Christian upoznao neki bračni par iz Pariza, zajedno su popili nekoliko butelja vina koje ga je oduševilo te je po povratku u Kaliforniju odlučio “nešto više naučiti o kvalitetnim svjetskim vinima”.
Ako ću piti vino, onda ću morati piti najbolje. Poslije nekoliko tjedana istraživanja, sve me upućivalo na samo jedno mjesto: Bordeaux, napisao je Ray Walker u knjizi.
Počeo je obilaziti trgovine i kupovati bordoške kupaže, no nije bio oduševljen. Zaključio je da ne treba pretjerivati i tražiti nova i nova bordoška vina koja bi mu se mogla svidjeti nego – treba kušati skuplja vina iz Bordeauxa! Propitao se i shvatio da, primjerice, Château Haut-Brion godišnje proizvede 11.000 kartona, Château Lafite 20.000, Château Latour 18.000, Château Margaux 12.000, a Château Mouton-Rothschild 17.000. Ako je proizvodnja tako mala, kako onda može uopće nabaviti neko od tih vina, zapitao se. Čim je saznao da će u The Wine Clubu u San Francisco biti kušanje nekih od legendarnih vina iz Bordeauxa, otišao je tamo sa suprugom. No, nemalo se iznenadio kad je došao u The Wine Club i shvatio da je kušanje vina iz Bordeauxa bilo tjedan ranije. Domaćini su mu ponudili kušati 10 vrhunskih vina (pet bijelih i pet crvenih) iz Burgundije.
Burgundija. Osjećao sam se kao da sam krenuo na koncert Led Zeppelina, a za zamjenu mi nude Backstreet Boyse, opisao je svoje osjećaje u tom trenutku.
Međutim, poslije kušanja 10 vina iz Burgundije svijet Raya Walkera stubokom se promijenio. Još istu večer je zaključio da o Burgundiji i tamošnjim vinima mora naučiti još više.
Bio sam upecan, zaključio je.
Nemilice je počeo kupovati Gevrey-Chambertins, Chambolle-Musignys, Volnays…, oduševio ga je općenito koncept terroira koji je u Burgundiji “više od filozofije – način života”. Jednu noć je samo rekao supruzi da i on želi praviti vino. No, kako to naučiti? Berba se približavala, a brzo je saznao da su sve vinarije već u veljači osigurale ljude koji će im raditi u vinariji. Nije imao nikakvo ni znanje ni iskustvo i to ga je koštalo odbijenica u šest vinarija. Onda se na nagovor supruge obratio za pomoć na nekom vinskom forumu na internetu i tijekom noći mu je pristiglo 38 poruka sa savjetima i ponudama za posao. Prihvatio je ponudu Eda Kurtzmana, a svoje iskustvo rada u vinarijama August West (nazvanoj po pjesmi Grateful Deada, op.a.) i Freeman Winery u Sebastopolu (gdje je Ed radio kao konzultant) opisao je ovim riječima: “Ispitivanje Eda o nečemu izgledalo je kao predavanje kako ne zajebati nešto”.
Kad se upoznao s osnovama proizvodnje, Ray je zaželio korak više. Htio je nabaviti grožđe i napraviti svoje vino. No, berba je bila gotova, a jedina mogućnost koja mu se ukazala bila je nabavka petit siraha o kojem nije imao pojma. Supruga mu je rekla da razmisli o svemu i na kraju napravi ono što uistinu voli i hoće. A to je u Rayevoj glavi značilo samo jedno: “Idi u Burgundiju i napravi vino od tamošnjeg grožđa!”
U stvarnom životu nije baš uobičajeno da netko napusti dobro plaćen posao, suprugu i tek rođeno dijete zbog nekog sna o proizvodnji vina u Burgundiji!!!
Počeo je grozničavo učiti francuski jezik, a nepoznavanje jezika ga nije sputavalo nazivati prodavače grožđa iz Burgundije i raspitivati se o mogućnosti kupnje. Nije ga kočilo ni kad bi mu ti prodavači rekli da ih nikad više ne nazove ili da je njegov francuski jezik nešto najgore što su ikad čuli. Nema veze, noćima je gledao filmove Jean-Luca Godarda, Claudea Berrija, Luca Bessona ili Françoisa Truffauta pokušavajući “ući u melodiju francuskoj jezika”…
Do polaska avionom u Francusku Ray je volio reći da je svaki dio njegova života vezan za Ameriku, svi koje je znao su iz Amerike, sva iskustva koja je stekao došla su iz Amerike. Mislio je jedino o odlasku u Francusku, ali ne i o napuštanju Kalifornije. No, na putu za zračnu luku znao je da će Burgundija postati njegov novi dom. U zračnoj luci je likovao kad je prisluškujući francuski par s malim djetetom uspio razumjeti nekoliko riječi i fraza koje su izgovorili.
Monsieur, votre raison de visite?
Uh, pour le vin.
Le vin? Pogledao me razmišljajući jesam li možda krivo shvatio pitanje. Monsieur, why have you come to France?
For the wine. I want to make wine in Burgundy.
Pogledao mi je putovnicu.
Ovdje piše da ste iz Kalifornije. Promotrio me preko svojeg stola i vidio da sam u kratkim hlačama. Zar u Kaliforniji nema vina?
Da, ali to je drukčije.
Naravno da je drukčije, no i u Kaliforniji postoji također dobar terroir. Napa Valley.
Svađao sam se o terroiru Burgundije s Francuzom koji je branio kalifornijska vina.
Vidite, razumijem da i u Napa Valley i u Sonomi postoji dobar terroir, kao i na mnogim drugim mjestima. Ali, ja se osjećam jako povezan upravo s Burgundijom. Šaka mi je bila čvrsto stisnuta, a kažiprstom sam skoro probio njegov stol.
Sad me već pogledao puno ozbiljnije te je zastao. Na trenutak sam se zabrinuo da mi možda neće dopustiti ulazak u zemlju kad se nasmiješio i rekao: “Ja vam samo navješćujem teško razdoblje. Dobro je da imate svoja uvjerenja, trebat će vam u Burgundiji.”
Zbog rasprave na granici zakasnio je na vlak za Dijon te uletio u vlak za Provansu. “Kakvo bi to putovanje bilo bez nekoliko zaobilaznica?” U džepu je imao samo 20.000 posuđenih dolara…
Da ne prepričavam cijelu knjigu koja vrvi neobičnim i nesvakidašnjim zapletima, danas su Ray i supruga Christian ponosni vlasnici vinarije Maison Ilan u srcu Côte de Nuits. Vinariju su prozvali po kćeri Isabella Ilan Walker koja se rodila neposredno prije njegova odlaska u Burgundiju. Proizvode dva crand cru vina – Le Chambertin i Charmes-Chambertin. Svoju prvu berbu iz 2009. godine, 11 i pol bačava vina, rasprodao je u rekordnom roku, a više od 1.000 ljudi se zabilježilo na listu čekanja za njegova sljedeća vina koja će biti i s premier cru vinograda u Chambolle-Musigny i Volnayu.
