Htio je biti DJ, bio je. Htio je imati puno ženskih, nije se požalio. Htio je živjeti od svoga posla, uspio je. Htio se oženiti i imati troje djece, san mu se ostvario. Dugo je maštao o automobilu kojeg je vidio kao dječak, prije pet godina ga je i kupio. Peter Poletti iz Markovca pored Višnjana definitivno je ispunjen i sretan čovjek!

Moje životno geslo je: Radim da bih živio, ne živim da bih radio! Za mene nije neuobičajeno sa suprugom ljeti otići na odmor. Evo, večeras idemo na koncert 2Cellos, prije mjesec dana bili smo u Veroni na operi, stalno nekuda jurcamo. Da budem jasan, volim raditi, ja sam radoholičar, ali volim i uživati u rezultatima svoga rada! Pritom stignem baviti se i numizmatikom te pisanjem monografije Višnjana, što još nitko do sada nije napravio, priča Peter Poletti.

I Feel Good, pjeva James Brown na Peterovom mobitelu te tako i simbolično ukazuje na životni put ovog iznimno zanimljivog vinara. Uostalom, James Brown je bio i glazbena ikona kojoj se Peter klanjao u djetinjstvu i u vrijeme kad je u porečkoj Lanterni godinama radio kao DJ.

Nevjerojatno, ali dok sam puštao glazbu, nisam zaradio ni kunu! Bio sam u stalnom radnom odnosu kao elektroničar te sam održavao opremu. Novac sam zarađivao na kasetama na koje sam, piratski, naravno, snimao i prodavao svoj program, priča Poletti.

Bile su to osamdesete godine prošlog stoljeća, Michael Jackson objavio je Thriller, Depeche Mode započinjali svoj uspon, Modern Talking zaglupljivao radijske postaje, no Poletti nije htio odustati od svog rock’n’rolla.
Diskoteke su tada bile koncipirane tako da se puštala glazba za ples i – sentiši. Ljude smo postupno vodili prema usijanju, tad su se ubijali uz najveće hitove i to od 23,30 – 00,30 sati, a nakon toga uslijedili bi sentiši. Nikad neću zaboraviti da sam uvijek pola sata iza ponoći puštao Joan Jett i njenu veliku uspješnicu I Love Rock’n’Roll, nakon koje bi išli Scorpions, Rolling Stones, Status Quo… Premda rock tada nije bio najslušaniji, na svaku rock pjesmu koju sam puštao ljudi su padali u ekstazu! I danas sam ostao dosljedan takvom zvuku, u autu uvijek mogu slušati jazz ili funk soul, to je glazba koju mogu slušati 24 sata dnevno 365 dana u godini. Odustao sam od tog posla kad mi je – dopizdio! Počela je biti popularna glazba koja se meni nije sviđala, house je postao udarni glazbeni stil, a meni ti moderni ritmovi više nisu bili zanimljivi. Čim se glazba počela raditi umjetno, na računalu, nisam ju više počeo osjećati kao staru disco glazbu KC and the Sunshine Banda, Kool and the Ganga, Chica… Nisam više mogao puštati glazbu u kojoj osobno nisam uživao! Posljednji u kojima sam uživao bili su, primjerice, Prince i Terence Trent D’Arby, priča.

Osim puštanja glazbe s gramofonskih ploča, Peter se hvali da je u isto vrijeme bio i “lightman”, trudeći se izborom svjetlosnih efekata pratiti ritmove na podiju. U svakom slučaju, zaključuje, “super je za mladog čovjeka jedno razdoblje biti na nekom takvom poslu”!

Nakon glazbe počeo je slušati turiste. Postao je turistički vodič i taj posao radio dvanaest godina. Za to razdoblje, koje neizmjerno voli, tvrdi da ga je izgradilo “kao čovjeka i psihologa, a i usavršio je talijanski, njemački, engleski i slovenski jezik”.

U tom poslu shvatio sam da je najdraži gost onaj koji je zadovoljan i kao turistički vodič stvorio sam osjećaj za zaradu. Među turističkim vodičima bio sam poznat kao netko tko je mogao najviše izvući od neke grupe. Moji su kolege ganjali mlade ženske, ali ja sam gledao plesati sa starijima. Otplesati jedan engleski valcer sa starijom ženom bilo je neprocjenjivo. Sve se na kraju svodilo na lozinku: zadovoljan gost-bolji izleti-više novca, priča Poletti.

Nakon očeve smrti 1993. godine, Peter nije dopustio da propadnu dva hektara vinograda. Bilo je ratno doba i mogao si je priuštiti veći angažman na polju. Računao je da od nečega mora nešto i zaraditi. Kao turistički vodič imao je savršen pregled istarske vinske scene i znao je da bez problema može napraviti iskorak od, tvrdi, patvorina koje su bile sveprisutne. Zacrtao je da treba samo raditi bolja vina od drugih te ih kao takva i skuplje prodavati!

Često sam tada bio razmišljao što ću raditi kad budem velik, jer posao turističkog vodiča ne možeš raditi cijeli život. Proizvodnja vina nudila mi se kao na dlanu! I krenuo sam. Proizvodim i prodajem vino kakvo ja želim piti. Moraš prodavati i promovirati svoju kreaciju i način rada i po tome je proizvodnja vina vrlo slična mojim ranijim poslovima. Ne želim prodavati barikirana vina, jer ih ni sam ne volim piti. Kao i u svakom poslu, bitno je naći nišu u kojoj čovjek želi biti! A tržište će pokazati ispravnost takvog opredjeljenja. Niša u kojoj ja želim biti je najšira i usmjerena je na sedamdeset i pet do osamdeset posto kupaca koji vole laganija vina. Samim tim olakšao sam si prodaju vina, objašnjava svoju vinsku filozofiju.

Premda je Peter, praktički, bio u prvom ešalonu istarskih vinara koji su tamošnju vinsku priču podigli na puno ozbiljniju razinu, nikad nije htio širiti svoje kapacitete. Ustrajao je na razmišljanju da ne želi raditi više od onoga što ne može sam napraviti. Iskoristio je sve državne poticaje, podrum opremio najsuvremenijom tehnologijom, dosegnuo količinu iznad koje više ne želi proizvoditi vino. Za njega je šest hektara vinograda maksimum preko kojeg ne želi ići.

I tu vam je odgovor na pitanje zašto me nema. Nisam među najtraženijim, jer mojih vina nema puno. U Istri me znaju, ali drugdje izvan Istre baš i ne. Nakon brojnih priznanja mene su salijetali distributeri želeći raditi s mojim vinima, ali sve sam ih odbijao jer – nemam dovoljno vina, priča Peter Poletti.

Kad je opremio vinariju i proizvodnju vina doveo u ritam koji mu može osiguravati lagodan život, Peter je napustio posao turističkog vodiča. Na dnevni red mogle su doći maštarije o kojima je sanjao od dječačkih dana. Poput Chevrolet Camara! Kaže, nikad mu iz glave nije izišao zvuk motora Pontiac Firebirda “s vatrenom pticom na haubi” kojeg je 1978. godine vidio ispred hotela Rivijera.

Ništa nije pisalo na njemu i ostao sam hipnotiziran tim autom. Dugo nisam ni znao koji je to auto. Mislio sam da je to bio Camaro, ali sam tek puno kasnije shvatio da su Camaro i Firebird ipak različiti auti, jedan je Chevrolet, a drugi General Motors. Ista stvar, samo drukčije upakirana. Bio sam svjestan da nikad neću imati novac za kupiti takav auto i upravo zato sam sebi davao za pravo ne prestati maštati o njegovoj kupnji, kaže Poletti.

Prije pet godina zabavljao se “nešto čačkajući” po internetu i onda je iz čista mira s neke vinske stranice odlučio pogledati portal auti.hr. Otvorio je stranicu, kliknuo rubriku “oldtimeri”, i ispred njega ukazala slika Chevrolet Camara iz 1978. godine. Pogledao je odakle je vlasnik i odmah nazvao čovjeka. I opet ga je nazvao za sedam dana. Pa opet za deset dana. Na kraju je pitao vlasnika kako mu može jamčiti da je auto u dobrom stanju. Tada je saznao da “auto nije škovaca” te da ga je iz Amerike uvezao kapetan duge plovidbe iz Zadra koji, kad je navršio sedamdeset godina, jednom nije mogao kontrolirati Camara u krivini i ulupao mu je desnu stranu.

Razumio sam takvo objašnjenje, jer u Camaru nema elektronike, potrebni su samo sirova snaga i veliko vozačko majstorstvo. Onda sam rekao ženi da idemo u Split samo vidjeti taj auto. A žena mi odgovori: ‘Hoćeš reći da idemo napraviti petsto kilometara samo da bismo vidjeli auto?’ Kad smo došli, vidio sam da je auto bio k’o novi, na njemu nije bilo ni najmanje hrđe, jer ga se vozilo samo po lijepom vremenu, opisuje Poletti.

Camaro je prešao u njegovo vlasništvo, a Peter je, osim karoserije, koja je bila u savršenom stanju, ugradio sve nove elemente – motor od tristo konjskih snaga i pet tisuća sedamsto kubika, novi mjenjač, četiri disk kočnice, diferencijal… Kaže, Camara je kupio iscrpivši financijske rezerve, a tanka ga vinskim poslovanjem!

Premda tvrdi da je ispunio dječački san, već je počeo sanjati dalje – Corvette C3, – “najljepši je automobil koji je ikada napravljen”…

Preko svojih vina došao do ulaznica za Novogodišnji koncert u Beču!

• Biti tamo i osjetiti taj ugođaj nema cijene. To je ostvarenje snova, predivno, užitak svake sekunde, pohvalio se Peter svojim prijateljima na Facebooku.

• Preko vina! Jedan od direktora ORF-a, zadužen za kulturne događaje, veliki je ljubitelj naših vina. Prošlo ljeto smo ga pitali za mogućnost da jednom u živo svjedočimo tom koncertnom spektaklu, a on nam je odgovorio da može srediti ulaznice. Naravno, ulaznice nisu besplatne, ali one se nigdje ne mogu kupiti u slobodnoj prodaji i u tome je najveći problem. On je to za nas uspio, svaku ulaznicu smo platili po 210 eura, priča Peter.

• Bilo mi je prekrasno vidjeti gomilu Azijatkinja u crvenim kimonima, a, inače, sve blješti od prstenja i ogrlica. Taj štih se mora doživjeti.

• Kad god je nešto dobro i u dometu, treba otići tamo i to doživjeti. Prošle godine baš i nije bilo nekih velikih događaja, otišli smo tek u Pulu na koncert Glenn Miller Orchestra, priča Peter.