ANTE MILINA: Tko ne riskira, riskira zapravo mnogo više

0

Kad su, nakon višegodišnjeg ispitivanja loze te brojnih pokusa, stručnjaci iz splitskog Instituta za jadranske kulture, agronom Marcel Jelaska i enolog Ljubo Rumora, utrli put zaštiti kontroliranog podrijetla sorte pošip, to se i dogodilo 1967. godine. Tada je pošip iz berbe 1965. godine i službeno zaštićen kao prvo vrhunsko, tada se to zvalo čuveno, bijelo vino na području tadašnje Jugoslavije. Evo, od tada je prošlo već punih pola stoljeća, a mladi smokvički vinar Ante Milina potrudio se dati i svoj obol proslavi svečanog jubileja sorte koja je njegovo mjesto, ali i cijeli otok Korčulu, učinila najprestižnijom hrvatskom vinskom destinacijom. Naime, Ante će tijekom 2017. godine javnosti omogućiti nabavku limited edition pošipa iz – amfore.


Volim reći da sam u velikom vinskom zanosu pa sam tako 2015. godine uspio pripremiti grožđe pošipa u vinogradu Njivica (južna strana otoka) za pravljenje vina u amforama. Jer, kod amfora je važnost besprijekorno zdravog grožđa najbitnija. To je za mene bio jedan entuzijazam i ogroman izazov, nije lako jednu tako zahtjevnu sortu kao što je pošip pripremiti za takvu vrstu maceracije. No, kao što poslovica kaže, ako želite dugu morate izdržati kišu. S amforama želim pružiti ljubiteljima vina mogućnost da uživaju u pošipu kakvog još nisu imali prilike probati, tj. napraviti jedinstven pošip kakvog još nema na tržištu. Bilo je i onih koji su govorili da je to suludi pokušaj, ali kad bi danas probali pošip koji je u amforama proveo nešto više od 6 mjeseci i sada odležava u drvenim 600 litarskim bačvama priznali bi da su pogriješili. Isplati se biti hrabar i riskirati, jer tko ne riskira, riskira zapravo mnogo više. S pošipom iz amfore želim što više naglasiti karakteristike i potencijal sorte, jer se u današnje vrijeme po meni tome jako malo pridaje pozornost i zbog toga su različite sorte dosta nalik jedna drugoj. Eto, o amforama za sada toliko. Nadam se da ćemo uskoro uz neki dobri mesni roštilj nazdraviti pošipom iz amfore, priča Ante.

Kad je Ante nakon prve “profesionalne” berbe grožđa, a bilo je to ne tako davne 2011. godine, dobio oko 6.000 boca vina, mislio je da je to – to. Dosta! Ne treba mu više! Bit će to i više nego zanimljiv i sadržajan obiteljski hobi. Međutim, vino ga je postupno sve više uzimalo k sebi, ideje nisu prestale sustizati jedna drugu… Kaže da je okidač kojim se vino od hobija odmetnulo u ozbiljniji posao bila “velika ljubav prema vinu, volja za radom i poduzetnički duh”.

Kad bih se našalio, rekao bih da se plašim gdje će mi biti kraj. Danas mi treba duboko udahnuti prije nego krenem samo u nabrajanje različitih inačica pošipa kojeg proizvodim ili se tek trebaju pojaviti na tržištu. I sve to, ponavljam, samo u pet godina! Volim proizvodne grane, ne samo uslužne koje su na žalost u Hrvatskoj sve više zastupljene. Takva je danas situacija i tu promijeniti ne možemo ništa, jer su ti problemi mnogo dublje prirode.

Uz redovni, “obični” pošip, na proljeće sljedeće godine na tržištu će se pojaviti i pošip Grandeca, koji je godinu dana odležao u drvenim bačvama i sada u bocama čeka premijeru, a i plavac Trijera, koji je u bačvama proveo nešto više od dvije godine, nakon skoro tri godine boravka u podrumu bit će dostupan vinoljupcima koji će se moći uvjeriti zašto neki vinsku Korčulu zovu idealnom za crna vina.

U toj ozbiljnosti ima i dosta zanosa jer se ni jedno veliko vino nije nikad napravilo bez zanosa, objašnjava Ante entuzijazam koji ga je doveo da u nekoliko godina utrostruči proizvodnju.

Ante je pripadnik novog korčulanskog vinskog vala koji na ponos svojih starijih kolega, dostojno slike koja je stvorena o vinskoj Korčuli, promiče slavu pošipa, Smokvice, Čare i cijelog Otoka. Zanimljivo je da ti mladi korčulanski vinski lavovi neštedimice pomažu jedni druge, a i slobodno vrijeme provode zajedno. Ante priča da se viđaju svakodnevno, zajedno piju kavu, a nemoguće je zamisliti neki noćni izlazak ili večeru na kojoj nisu u gomili. Kad su na najvećem hrvatskom vinskom festivalu Vino.com u zagrebačkoj Esplanadi, podrazumijeva se da po svršetku radnog vremena svi oni zajedno odlaze u noćni provod…

S Ljubom Kunjašićem sam skupa išao u osnovnu školu, s Igorom Radovanovićem sam se dosta družio dok smo bili na faksu, Jakša Krajančić uz vinariju ima i pekaru pa nam je i to zajednička tema, a o sportu, politici i svakodnevnim stvarima razglabam i s Nikolom Miroševićem, Matejom Jovanovim, Biretom Zuretom… Ma, svi smo mi prijatelji, a vino nas je samo još dodatno spojilo i približilo. Nema tu podmetanja i krivih pogleda, uspjeh svakoga od nas je uspjeh i svih nas!

Inače, kad Ante pozove nekoga da “uz dobar mesni roštilj zajedno nazdrave pošipom”, nije to samo izgovor za žderačinu. Štoviše, mesni roštilj je samo još jedna stepenica više u upoznavanju Ante Miline, a pršut, njegov, domaći, krajnji je domet njegovog poslovnog carstva koje na Korčuli uključuje i četiri mesnice.

Naša primarna obiteljska djelatnost je mesna industrija kojom se moji preci bave više od 100 godina. Uz to, oduvijek smo se bavili vinogradarstvom i maslinarstvom koje je na Korčuli dosta zastupljeno. Nakon završenog studija ekonomije u Zagrebu, vratio sam se kući i s obitelji krenuo u ozbiljnu proizvodnju vina. Ali, kad god imam vremena i trebam pomoći, uskačem u mesnicu i radim i taj posao. Moj prapradjed je bio mesar, još 1901. g. je imao privatnu mesnicu u Korčuli. O tome bih mogao pričati danima. No, da previše ne duljim, djeda je posao doveo u Smokvicu gdje se nedugo nakon toga oženio i otvorio vlastitu mesnicu i praktički započeo nešto novo od nule. Bakini su imali zemlje i prodavali vino pa je paralelno uz meso prihvatio vinogradarstvo i maslinarstvo. Kako je napredovao posao s mesom tako su se širili vinogradi i maslinici. Tada nije bilo mnogo turizma i trgovina kao danas pa se dosta toga svodilo na to da kod kuće imaš sve što ti je potrebno. Danas su se vremena jako promijenila, ništa nije kao nekad pa tako ni mesarstvo, meso možete kupiti bilo kad i bilo gdje ne samo određenim danima u tjednu kao nekad. Danas su za mesnu industriju potrebna jako velika ulaganja, tako u županiji jedino mi imamo klaonicu i preradu mesa. Imamo četiri svoje mesnice i još nekoliko mesnica koje opskrbljujemo mesom. Na otoku ljudi dobro znaju što znači kvalitetno svježe meso pa tako još uvijek odolijevamo konkurenciji i lošem uvozu.

A pršut? Zbog potrebnog vremena zrenja Ante nije u mogućnosti osušiti onoliko pršuta koliko se, posebice u ljetnim mjesecima, od njega traži…


Leave A Reply