ARSEN RONČEVIĆ: Navršivši 45. godinu života, vrijeme sam počeo vraćati

0

Vidim da si studirao novinarstvo u Sarajevu, obratio mi se Arsen Rončević, lastovski vinar, koji sebe najviše voli zvati Indijanac, nakon što smo se konačno uspjeli čuti poslije nekoliko dana bezuspješnih dogovaranja.


Da?

Koje godine si studirao?

Od 1988. do 1992. godine.

Zamalo smo se tamo sreli, ja sam krenuo studirati novinarstvo 1987. godine, ali sam odustao nakon godinu dana. Eto, mogu navesti da sam i nesvršeni novinar. No, ono što tebe ponajviše zanima, siguran sam, priča je o čovjeku koji je od potpunog antipoljoprivrednika i mrzitelja Lastova postao najveći zagovornik poljoprivrede i – Lastova. Ili, kako smo Lastovo i ja postali jedno.

Nije Arsen Rončević samo napustio studij novinarstva u Sarajevu praktički i prije nego što je zagrijao klupe fakulteta, nego je promijenio i životnu filozofiju zahvaljujući kojoj ga nešto što je sanjao kao klinac danas više i ne zanima.

Na Lastovu nema ni kina ni kazališta ni diskoteka ni trgovačkih centara, ali svi ti “nedostaci” su za mene vremenom postali prednost zbog koje mi više ne pada na pamet napustiti otok. Ništa mi ne nedostaje, a jedino me smeta što nas se tretira kao Indijance u nekom rezervatu! Znate, ako mi nešto ustreba, potrudim se to pribaviti. U principu televiziju ne gledam, novine ne čitam, za mene se ništa nije ni dogodilo ako ne poželim da mi se nešto dogodi, što se mene tiče terorizma nema, a hoću li ga osjetiti ako mi ne dođu turisti i ne kupe vino, to je drugo pitanje. Nema mi ni Vlade, znam da je neki mandatar koji ne zna pričati jezik zemlje koju će voditi, nemam pojma ni tko je ni što je niti tko će biti ministri, ne izlazim na izbore nikada u životu… I baš mi je dobro!

Da ne bude zabune, Arsen Rončević uopće nije neki borac za otočka prava. Sebe smatra anarhistom i strastvenim neprijateljem tehnologija. A nije ni rođen na Lastovu…

Meni je majka s Lastova, tata mi je iz Splita, ja sam rođen u Splitu, a na Lastovu sam proveo djetinjstvo do 14. godine. Nakon toga sam bio svugdje okolo. Na Lastovu sam u stvari bio jako malo i jako malo sam ga volio, a otac, koji nije nimalo volio Lastovo, odgajao me da uvijek moram pobjeći s tog otoka. Baš zato sam i sebe začudio kad sam se 2007. godine vratio na Lastovo, bez neke pripreme na hladno, onako ravno iz Italije. Doduše, nekoliko godina ranije sam pripremao teren, sadio sam lozu, stvorio viziju o životu kojeg bih želio imati na otoku i ta vizija mi se polako ostvaruje.

Njegovo srastanje s Lastovom dogodilo se sasvim slučajno, kako on voli reći – “udarom munje” koja ga je puknula u glavu i prošla mu tijelom nakon što je u Roveretu u Italiji “izašao iz auta na parking i shvatio da tu radnju ponavlja već godinama”!

Ja sam u Italiju pobjegao od rata, bio sam vjerojatno jedan od prvih bjegunaca, pobjegao sam 1. kolovoza 1991. godine. Na Lastovu sam tada imao restoran, bio sam mlad i pun para i odlučio sam da to nije moj rat. U Italiji sam odmah “upao u bačvu”. Po nekakvoj vokaciji sam bio i kuhar, ali sam se ipak odlučio kod obitelji Letrari, koja je u talijanskim uvjetima bila pionir u proizvodnji pjenušaca i, vjerojatno, prva vinarija u Italiji koja je tamo napravila klasičnu bordošku kupažu, krenuti od početka. I dobro mi je išlo, kad me “pogodila munja” dogurao sam do mjesta šefa podruma, imao sam veliku plaću, besplatni smještaj i auto. Samo sam otišao gazdi i rekao da idem natrag u Hrvatsku. Bilo je to 2001. godine, a “odlazio” sam s tog posla u Italiji sve do 2007. godine, kad sam se stvarno vratio.

Na svom Facebook profilu, kao neku vrstu ideje vodilje, Arsen je stavio misao poznatog turskog pisca Adnana Oktara, koji djeluje pod pseudonimom Harun Yahya: “Uvijek sam se pitao zašto ptice ostaju na istom mjestu kada mogu odletjeti bilo gdje na zemlji. Zatim sam upitao sebe isto pitanje.” Kaže da još nije odgovorio, kao i da će odgovor na to pitanje vjerojatno tražiti cijeli život. Je li odgovor – Lastovo? Ili je njegov povratak na otok kompromis sa “životom u rezervatu”.

Svi koji žive s mirom u sebi nemaju problema s mjestom u kojem žive, kratko je prokomentirao.

Kad je majci objelodanio da je njegova odluka o povratku iz Italije na Lastovo konačna, nije mu ispočetka htjela povjerovati…

Imam jedno vino koje se zove Noni, a koje je posvećeno mojoj baki, maminoj mami koja je živjela na Lastovu i koja se do svoje smrti 1985. godine bavila vinogradarstvom. Njezin muž, moj dida, umro je puno ranije, njega nisam ni upoznao. Svi ti vinogradi su bili zapušteni niz godina. I onda sam ja, za kojeg se znalo da sam najveći jebivjetar na svijetu i koji bi odmah dobio dvije sijede da mu spomeneš zemlju, došao dolje!!! Dakle, sve je ispalo obrnuto od onoga što sam nekad radio i živio. A to je značilo, što bi rekla moja mater, sav novac koji bih bio zaradio odmah bih i prolumpao “na kurvetine”.

U Italiji u vinariji Letrari Arsen je imao čast da ga pod svoje uzme glava obitelji, stari Leonello, koji mu je omogućio da “prođe sve segmente vinarstva, poglavito rad s vinima u podrumu”. No, povratkom na Lastovo, Arsen je sve to stečeno znanje stavio sa strane, jer ga je ona munja, koja ga je pogodila u glavu na parkingu u Trentinu, “prosvijetlila da se vino radi u vinogradu, a ne u podrumu”.

Od Leonella je u svoj zavičaj donio tek “izoštreni instinkt za vino”, odnosno – “kako biti drukčiji i ne raditi ‘štancana’ vina”! A svojevrsnu zahvalu vinariji Letrari i svemu što je tamo naučio iskazao je u nazivu svojeg ponajboljeg vina, desertnog grka Slatki život. Naime, u vinariji Letrari svoje najbolje desertno vino zovu Dulce Vitae, a rade ga od kasnih berbi (sredinom studenoga, i to samo kad je izvanredna godina!) chardonnaya i sauvignona.

Za taj moj Slatki život su vezane beskrajne birokratske zavrzlame. Sve napravim po njihovim uputama, pošaljem Zavodu vino na ocjenjivanje, a oni mi kažu: “Vino je dobilo 91 bod, ali ne može proći kao desertno, nego tek kao stolno”. Ma, to je najprirodnije vino na tržištu, a oni u Zavodu nemaju pojma da njegovu berbu meni određuju ptice! Imam sedam redova, odnosno 800 loza grka od kojeg bih mogao napraviti 600, 700 ili 800 litara vina, a ja napravim od 50 do 200 litara! Po njihovim pravilnicima u Dalmaciji se ne može imati ledena berba ili izborna berba prosušenih bobica, pa su mi sugerirali da to nazovem prošek. Rekao sam im da to nije prošek te da ja samo pustim da se bobice osuše na trsu do kraja listopada ili studenog, 8. studenoga mi je bila najkasnija berba, i uberem jako malo, tek nekoliko kašeta i najveća gradacija mi je bila 32, a najmanja 29 gradi, priča Arsen.

Kad za svoja vina kaže da su najprirodnija na svijetu, onda iz te priče isključuje bilo kakve herbicide, pesticide i umjetna gnojiva i govori samo o suncu, zraku, kiši i – ovcama.

Kad okončam berbu, vinograde samo zatvorim žicom i pustim unutra ovce da tamo kakaju i pišaju i pojedu mi svu travu. Pritom mi uštede tri košnje i najmanje 15 litara goriva po košnji. Dobro, to nisu moje ovce, nego od prijatelja koji ima svoj OPG, ali surađujemo, ljeti od njega za svoje seosko domaćinstvo uzimam janjetinu i kozletinu, meni dobro, njemu dobro. Dakle, ovce u vinogradu budu od studenog do ožujka, do pupanja loze, tada ih izvučem vani, nema ni najmanje travčice, sve je puno govana i pišote i to je jedino gnojivo koje koristim, priča Arsen.

Seosko domaćinstvo koje spominje zove se “Pod pinjule”, nalazi se posred njegova najvećeg vinograda, a sjedi se ispod najstarije i jedine lastovske pinije. Do prije nekoliko godina, kaže Arsen, bila je još jedna stara pinija, no nju je počupala pijavica. Izbrojao joj je, tvrdi, 174 goda i od nje je napravio stolove.

Za doći u “Pod pinjule” izgleda treba prije svega znati za to mjesto, jer Arsen u oglašavanje nije uložio ni lipu. U stvari, na njegovo seosko domaćinstvo možete samo zalutati, jer stara bačva pored ceste i na joj nacrtana čaša, pored koje piše vino, kao i tanjur s vilicom i nožem, uistinu ne možete shvatiti kao reklamu i putokaz za jedno od najintimnijih hrvatskih otočkih restoranskih priča.

Što će mi reklama, svi koji tuda prođu mogu na temelju te stare bačve vizualizirati što je ispred njih i zaustaviti se. To je sve dio života kojeg živim i tu nema ničega više, nisam tip koji će se slikati u podrumu sa čašom u ruci kako nazdravljam nekome. Znam ja jako dobro što je marketing, prošao sam desetke vinskih sajmova radeći u vinariji Letrari – Dusseldorf, Vinitaly, Merano, Trento, Bolzano, London…, i kad bih se malo više potrudio, vjerojatno bi više njih čulo za mene i cijela priča bi možda bila uspješnija u smislu novca. No, u tom slučaju bih, bojim se, prije ili kasnije morao upasti u neku improvizaciju koja miriše na prevaru. A nisam siguran da moja vina, kad bih ih počeo štampati u desecima tisuća boca, ne bi se onda pokvarila i postala lošija. Ovako, kad to ide u 2.000-3.000 butelja, to je dobro i to sam ja!

Arsen je na Lastovu jedini registrirani proizvođač rakije, pravi čak sedam različitih vrsta i bio bi puno sretniji, tvrdi, kad bi ih radio na crno. Za potrebe seoskog domaćinstva, pak, sa svojim prijateljem, umirovljenim novinarom Slobodanom Paparellom, sjedne u gliser i uputi se na otočić Sušac po kapare koje tamo sam bere. I ne pada mu na pamet ući u puno lagodniji posao s nekim apartmanima ili restoranom, što bi mu, siguran je, bilo puno lagodnije od ovoga što sad radi.

Utrka za novcem je sve sjebala i puno je lakše dobiti lovu od apartmana i restorana, nego se ići zajebavati s vinom. Evo, ja već tri berbe imam totalnu pušionu samo takvu. Dobro, zadnja berba je bila kvalitetno sjajna, ali količinski – nula. Godinu ranije imao sam urod manji od trećine. Što mi preostaje, mogu samo početi raditi vino od vode! Ali, to ne želim. S tim se mora saživjeti!

Inače, Arsenov plavac Sv. Vicenco, kao i cijeli njegov vinski brand, ime je dobio po obiteljskoj crkvici uz njegovu rodnu kuću u Lastovu.

Od dide brat je bio zadnji svećenik u toj familiji. U 18. stoljeću crkvicu Sv. Vicenca Fererija dao je sagraditi župnik Bartul Antićević. Zidana je kamenom hrapave površine. A pročelje krasi srednjovjekovna preslica. Crkvica nema sagrađenog oltara ni apsidu i zadnja je sakralna građevina podignuta za vrijeme dubrovačke vlasti. Baš bi trebali naći neki novac pa da je sredimo. Tri metra dalje od crkvice je podrum, koji je u kući staroj 700 godina i koja je zaštićeni spomenik kulture. Mogao bih cijelu tu priču komercijalizirati, ali ne pada mi to na pamet! Znate, na Lastovu je najveći problem što ljudi toliko rade kao da imaju devet života. Bave se poljoprivredom, ribarstvom, turizmom, a još pritom većina ima posao u državnim firmama. Lastovci su materijalno dobro situirani, ali su duhovno hendikepirani!

Da bi dokazao koliko je dolaskom na Lastovo dobio ono što je tražio i kako se suprotstavio starenju, Arsen je došavši do 45. godine života počeo svoje godine vraćati unatrag. Sada tvrdi da ima 39!


Leave A Reply