BRANKO PROVIĆ: Ne napravite li prvi korak, nećete nigdje ni doći niti išta napraviti

0

Ne bojim se krenuti u nepoznato, biti pionir u nečemu. Evo, uskoro na tržište izbacujemo našu nultu berbu muškata žutog, sorte koju još nitko nije tako južno uvrstio u svoje vinograde. I nestrpljiv sam vidjeti kako će izgledati jedno poluslatko muškatno vino iz ovoga područja, priča Branko Prović, visokoškolovani hotelijer i vlasnik hotela Merlot u Opuzenu, nekadašnji trgovac, koji je prije desetak godina, na zgražanje enološke struke, odlučio imati chardonnay tamo gdje ga nitko nije mogao ni zamisliti – na pijesku ušća Neretve u more. Branko tada nije pogriješio.


Kad pričam o počecima naše vinske priče, uvijek naglasim da chardonnay, koji je kasnije postao perjanica naše vinarije, uopće nije bio među preporučenim kultivarima za ovo područje. Štoviše, kad mi je tadašnja voditeljica ovdašnjeg Zavoda za vinarstvo, Ivanka Čelar, bila ukazala na tu činjenicu, odgovorio sam joj da ćemo to ispraviti te da ću sve učiniti da dokažem suprotno, prisjeća se Branko “povijesti svoje tvrdoglavosti”.

Uz pomoć nekolicine prijatelja, ali i vinara s Pelješca, koji su ga dobronamjerno posavjetovali o nizu koraka koje bi morao poduzeti u dokazivanju svoje tvrdnje, napisao je veliko pismo i adresirao ga ministru poljoprivrede. Imao je Branko, tvrdi, o čemu pisati, jer zdravorazumska logika je sugerirala da chardonnay u gotovo istovjetnim geografskim i klimatskim uvjetima ušća Neretve uspjeva na različitim dijelovima planeta. S druge strane, u obraćanju ministru Boži Pankretiću nije mogao izbjeći nadahnuće koje je našao u svom zemljaku, Neretvaninu iz Desana, Miljenku Mikeu Grgiću, koji je upravo sa chardonnayom Chateau Montelena sebi osigurao besmrtnost na slijepom kušanju u Parizu 1976. godine, kad su “prezreni” Amerikanci iz Kalifornije do nogu potukli svoje francuske idole i cijelom svijetu pokazali i dokazali da vino više nije samo francuska ekskluzivnost.

Ako je Grgić uspio cijeli svijet uvjeriti da je chardonnay izašao iz Francuske te da postoje i neka druga područja na kojima može davati izvanredne rezultate, zašto bi meni onda trebao biti problem nekoga uvjeriti da suha birokratska odrednica, koja je tamo pisala tko zna od kada, nije točna te da se to treba ispraviti. Uglavnom, nije prošlo ni tri mjeseca i chardonnay je uvršten u preporučene sorte na jugu Hrvatske!

Bilo je to 2002. godine. Branko je do tada imao tek nekoliko sudjelovanja na nekim vinskim festivalima, a prčevitost mu je podigla zlatna medalja koju je te godine na GAST-u, splitskom sajmu gastronomije, zaslužio za svoj merlot od grožđa otkupljenog od kooperanata.

Iskreno, od tog vina uistinu nisam bio ništa očekivao. Bila je to moja igrarija u koju sam unio to neko svoje obiteljsko vinsko nasljeđe. Zlatna medalja me podigla visoko, odlučio sam podići letvicu i imati svoje vinograde, nadzirati cijeli proces proizvodnje vina, od sadnje loze do konačnog proizvoda, GAST je bio savršeni okidač za istvarenje snova. Tada nisam mogao ni pretpostaviti dokle ću doći s tim chardonnayom, imao sam tek neku ideju za koju nisam znao čak niti hoće li biti dobra. Ali, ne napravite li prvi korak, nećete nigdje ni doći niti išta napraviti. Ne treba se plašiti, jer tko se plaši nigdje ne završi.

Brankovi vinogradi su doslovno na ušću Neretve, nedaleko pješčanih plićaka ponad kojih ljeti u poslijepodnevnim satima stotine kitesurfera ispune nebo iskorištavajući do sumraka i posljednje atome maestrala koji je neobično snažan na tom dijelu Jadrana. No, Branko te suvremene lovce na vjetar i ne vidi, za njega je ušće Neretve još uvijek ono slano jezero Modrič koje je još prije 50 godina nestalo melioracijom tla.

Tu je bila melioracija kojom se isušilo tlo, ali je pritom ostalo puno fosilnih ostataka, soli, minerala koji svi skupa bitno određuju karakter vina. Nije se moglo tek tako melioracijom tla potrošiti nešto što se tamo stvaralo i taložilo milijunima godina! Inače, vrijeme melioracije je vrijeme mog djetinjstva. Dobro se sjećam da je na ušću Neretve, u blizini mog sadašnjeg vinograda, bilo jezero Modrič, koje je bilo bogati riblji rezervat. Tvrdim da se njegovim isušivanjem, a ne isušivanjem oko njega, napravila nepopravljiva šteta za cijeli životinjski sustav doline Neretve. Dobro se sjećam kad je voda u Modriču došla na samo pet centimetara dubine, mi bi smo kao djeca tamo zagazili i košarama grabili i izvlačili po 10 kilograma jegulje u jednom zamahu. Danas ne mogu zamisliti ni najbolje ribare da u nekoliko dana mogu uhvatiti toliko jegulje!

U čast tog slanog jezera, u kojem su se, u stvari, smjenjivale slana i slatka voda, i koje mu je prva značajnija asocijacija na djetinjstvo, Branko je svoju kupažu merlota i cabernet sauvignonna, koju radi samo u najboljim godinama, nazvao – Modrič. Tako je, smatra, barem na etiketi svojeg ponajboljeg vina od zaborava otrgnuo to sada nepostojeće jezero “koje je zginulo u socijalističkom imperativu stvaranja plodnih polja na području nekadašnjih močvara”.

Da me se krivo ne shvati, ta melioracija dolini Neretve nije donijela samo zlo, učinilo se njome i puno dobroga, od doline pune boleština napravila je dolinu punu života. Međutim, ja žalim za tim isušenim jezerima, za tih 300 hektara na kojima smo dobili mandarine koje ne znače baš ništa.

Iz toga vremena Branko se sjeća da se grožđe iz vinograda u vinariju u Opuzenu prevozilo čamcem, kao i da se i sam naučio voziti onu malu neretvansku trupicu prije nego što je uopće naučio plivati. Izgleda da nikada neće prežaliti što je bio premršav i prelagan te s takvim fizičkim predispozicijama nije mogao praviti društvo starijim djevojkama koje su gazile grožđe nogama prethodno zadižući fuštane.

Berba grožđa je oduvijek na ovim prostorima bila fešta, sve je završavalo u veselju i zabavi, a žene su tom napornom radu dodavale primjesu erotike, priča Branko.

No, za razliku od vinograda iz njegova djetinjstva, u kojima su se uzgajale samo dvije sorte – plavka, plavina ili brajda te kadarun, koji se odmah otkupljivao u Bakar za proizvodnju Bakarske vodice, Branko Prović se na ušću Neretve u svoju vinsku priču odlučio uvrstiti, osim chardonnaya, još samo merlot i cabernet sauvignon te odnedavno i muškat žuti.

Naravno, i dizajnom etiketa je kanio odati počast dolini Neretve…

Prema našoj etiketi cijela dolina Neretve je sa svojim prepoznatljivim kanalima satkana u grozdu. Tako izbrazdanu zemlju s malim kanalima oko nje nazivam neretvanska čipka. No, nije taj hommage samo u slici, tu su i imena vina koja opet na svoj način pričaju neretvansku povijest. Naron, po kome smo nazvali chardonnay, stolovao je u Naroni, zlataricu smo nazvali po carici Liviji, rose po ilirskoj kraljici Teuti, koju se također povezuje s Neretvom…

Premda je dolina Neretve praktički okružena fascinantnim vinogradima Pelješca i Komarne, Branko u svojem sortimentu nema sortu koja se ponajviše povezuje uz taj kraj – plavac mali. I zbog takve odluke, tvrdi, nikada nije zažalio.

U stvari, to je dobar osjećaj biti okružen plavcem malim, a ti ga nemaš. Jako dobar osjećaj, super lijepo je biti različit, poglavito kad si sa svim tim vinarima koji se bave plavcem malim u sjajnim i prijateljskim odnosima. Naime, svi mi različito hodamo, nosimo različite cipele, različito se odijevamo, imamo različita zanimanja… S druge strane, jasno je da plavac mali nije sorta za vinograd na ušću Neretve, zna se kakve terene traži ta sorta. Zato sam se odlučio na sorte koje će svoje najbolje rezultate dati upravo na ovakvom terenu.

Branko je po struci hotelijer, dugo se bavio trgovinom, a na kraju se, prije desetak godina, odlučio u svom Opuzenu, uz Jadransku magistralu, izgraditi hotel kojeg je nazvao Merlot. Vino i hotelijerstvo su se našli u savršenom suglasju, čak toliko dobrom da Branku nije teško šetati i recitirati svojeg omiljenog “vinskog pjesnika” Charlesa Baudelairea.

Volim ga citirati kad kaže: “Jedne je večeri vino zapjevalo: Znam koliko treba, kada brijeg gori, muke, znoja, sunca što prži do kosti, da se moja duša i moj život stvori, al ja nemam zlobe i nezahvalnosti…“ Ali, volim i onu njegovu vrlo kratku pjesmu o vinu, koja je gotovo pa haiku: “I najprljaviju rupu u čudesnu raskoš odjenut može vino i na stropu stvoriti rezbarenje fino!” Baudelaire je pogodio suštinu vina i zato ga volim! Baudelaire je velik, ne može ga se preskočiti. Nešto je pisao i Lorca, ali on je to gledao kroz ekspresiju sukoba u Španjolskoj, kod njega je vino krv, mač, svila, kod njega vino nije kao kod Baudelairea – užitak. Poezija mi i inače nije mrska, a kad se popije taj odnos prema poeziji dodatno se multiplicira.

Branko uživa i u svom društvu koje se okuplja jednom tjedno ili u dva tjedna, a u kojem je njegova briga kuhanje i vino. Naravno, i u gastronomiji je tradicionalist, obožava brudete, buzare, rižota, prema gradelama nema nikakav afinitet, jer, smatra “jela se kuhaju, a ne peku”!

Zadnjeg vikenda u studenome u našem hotelu organiziramo Dane jegulje. U mene je ta priča s jeguljama duboko urezana još iz djetinjstva kad je dolina Neretve imala puno više voda nego danas. U posljednje vrijeme imamo jednu novu gastronomsku ponudu koju nam je donijelo novo vrijeme. Naime, ovdje se pojavio plavorepi rak, koji je, po svemu sudeći, došao s balastnim vodama za brodovima i kojeg ima u zamjetnim količinama.


Leave A Reply