BRUNO TRAPAN: Jedan, jedini i jedinstveni – The One!

0

Ne volim kad je dosadno, jer upravo iz druženja s prijateljima, tog svojevrsnog “brain storminga”, odnosno od onoga što se sjetim sljedećih dana, dolaze najbolje ideje, odgovorio mi je Bruno Trapan, vinar s vjerojatno najviše atributa na cijeloj vinskoj sceni Hrvatske, ali i šire, na pitanje o neiscrpljivosti svoje energije o čijoj beskonačnosti nas gotovo svakodnevno informira dokaznim fotografijama preko društvenih mreža. Svaka čast i Jošku Gravneru i Stojanu Šćureku, o čijim vinsko-zabavnim ludostima se pričaju mitovi, ali Bruno se u samo nekoliko godina izborio za status najveće vinske posvuduše, revolucionarnog Che Guevare hrvatskog vinarstva, ikone LGBT scene, istarskog Freddiea Mercuryja, strastvenog zaljubljenika u Medveščak, krotitelja sireva Aleša Winklera i bureka od škampi Marine Gaši, vrhunskog marketinškog gerilca… Ma, što god vam padne na pamet, tu je Bruno, dovoljno je samo da podignete kamen. On je sigurno ispod, baš kao što se i za bivšu premijerku Jadranku Kosor govorilo da iskače i iz paštete!


Moram priznati da me često, onako promatrajući iz prikrajka njegova facebook bockanja Toma Gretića ili Darka Baretića, fascinirala ta koncentracija međusobno “optužujućih” verbalnih kalambura kojima su se “častili” i to brutalno zadirkivanje dovodili do razine fantastičnog marketinškog mamca za Brunine vinske igrarije.

Nema ništa boljeg od dobrog prijateljstva! Ja za svoja vina volim reći da su proizvod talenta, sreće i – prijatelja. Bez sreće nema ništa, talent moraš imati, a pravih prijatelja nemaš puno! Evo, one moje kartonske pakovine “Trapan Inside” dobio sam od prijatelja kao neku vrsta poklon iznenađenja. A i ovu posljednju uspješnicu, koja je nešto najbolje što sam dosad napravio, sugerirao mi je prijatelj Darko Baretić prije nekoliko godina tijekom nekog kušanja u mom vinskom podrumu. Treba biti dobar s ljudima, jer dobro se dobrim vraća. Gledam sa svima biti dobar, jer u sebi nemam potrebu biti prema nikome zločest. Na svijetu je već previše zla da bi se i ja s tim bavio. Sebe smatram “klasom optimist”, uvijek ću svima pomoći, jer nemam što skrivati. Ljudi to valjda vide i prepoznaju, priča Bruno.

A tu posljednju uspješnicu, na koju je izuzetno ponosan, naslovio je – The One! Nije to istoimeni muški parfem iz kreacije Stefana Gabbane napravljen s namjerom da ga žene obožavaju, a čiju slavu je prvi pronio Matthew McConaughey, i to odjeven! Nije to ni Opus One, superslavni cabernet sauvignon s minimalnim dodatkom merlota, cabernet franca, malbeca i petit verdota, nastao u joint ventureu Georgesa Philippea de Rothschilda, vlasnika Château Mouton-Rothschild, i Roberta Mondavija, legende kalifornijskog vinskog uspjeha. Nije to ni Special One, “titula” kojom je veliki Jose Mourinho sam sebe počastio vodeći londonski Chelsea.

The One je, tvrdi tvorac te pola-pola kupaže terana i syraha, “Trapanovo dosad najbolje vino”!

I ne samo to, The One je nešto posebno, to je moje prvo veeeliko vino, euforično kliče Bruno dokazujući sebi, ali i drugima, “da teran itekako ima što za reći”.

The One je u kartonima i samo čeka početak službene promocije, tvrdi Bruno, a ovaj tekst je, koristimo njegovu terminologiju, “tek teaser koji će ljude ponukati da se raspitaju o čemu je to riječ”!

Prvi put mi je etiketu radila Ana Tevšić, mlada dizajnerica svjetske slave, kojoj sam rekao da napravi svojevrstan hommage svom pokojnom ocu Anti s kojim sam imao poseban odnos. Ante je mene strašno volio i uvijek bi mi govorio da sam jedan od velikih svjetskih vinara! U posljednje vrijeme sam se baš počeo češće družiti s Anom i njezinim mužem i jednom sam joj se obratio s pitanjem da uzme u svoje ruke izradu etikete za The One, moje novo vino. Odgovorila mi je potvrdno, a sutradan sam shvatio da sam ju pitao za etiketu upravo na dan kad je rođendan njezinog tate, što nisam bio znao premda sam Antu poznavao zadnjih 5-6 godina.

Prema Bruninim riječima, svaki karton vina će imati vina s različito dizajniranim prednjim etiketama. Na kapicama će pisati, primjerice -“Have you found THE ONE”, a na čepovima tih istih boca – “You have found THE ONE”…, čepovi će biti nešto skuplji, boce potpuno drukčije ili, što bi rekao Bruno, “sve je napravljeno da se vinu ukaže pažnja kakvu i zaslužuje tako veliko vino”!

The One je prva uopće kupaža koju je itko napravio terana i syraha i napravio sam je u 2.500 boca, što nije malo za vino takve kvalitete. Teran je i inače za mene velika ovisnost, kao i razlog za veliku borbu i igru – godinama se trudim pokazati da ta sorta može dati veliko vino. I, evo, konačno sam to i dokazao. Kao što sam i potvrdio stare priča da je upravo područje Šišana, na kojem su moji vinogradi, oduvijek bilo bogom dano za teran, priča Bruno.

S obzirom na stotine kilometara koje dnevno prelazi svojom vinima punom Škodom Yeti i zimi i ljeti, kao i na reputaciju neumornog “party animala”, Brunu je logično pitati – kad sve u podrumu i vinogradima stigne napraviti.

Pitanje je logično, jer fizički sve to sam ni ne bi mogao napraviti. Srećom, imam ljude koji vinograde održavaju kao što bih ih i ja radio. U vinariji, praktički, nakon što završe ona prva dva mjeseca nakon berbe, i nemam što raditi, jer se to vino već napravilo u vinogradu. Nema tu nikakvog kemijanja, to je što je i preostaje meni i mojim dečkima samo na nekoj dnevnoj bazi kontrolirati sve tankove i bačve i pratiti razvoj vina u podrumu.

E da, ne vozi više Škodu Yeti, prešao je na Škodu Octaviju. Brža je, sad će moći dolaziti na više događaja u isto vrijeme!

 

Što poslije Istraditionala? Možda pomiješati malvaziju i teran…

 

Bruno, dokad ćeš nas iznenađivati novim i novim etiketama, upitao sam Brunu Trapana vidjevši negdje da je upravo promovirao svoje novo vino – Istraditional, vjerojatno njegovo najkompleksnije, ako ne i najuzbudljivije vino u ne tako dugoj, ali zasigurno respektabilnoj vinskoj karijeri.
  • Svake godine kažem da neću više ništa izmišljati pa opet izbacim nešto novo. Možda mi preostaje još jedino pomiješati malvaziju i teran ili od terana napraviti bijelo vino, odgovara Bruno.
Meni osobno je Istraditional ponajbolji Božićni dar kojeg sam dobio i kojeg preporučam svakom istinskom ljubitelju vina, poglavito zaljubljenicima u treću, “orange” boju koja je sve popularnija u regiji. Međutim, Bruno će me tu odmah ispraviti i reći da njegov Istraditional “nije orange nego – amber vino”, a što je “u duhu” vjerojatno najiščekivanije knjige iz svijeta vina, koja se na tržištu treba pojaviti za nekoliko mjeseci. Riječ je, naravno, o uratku Simona Woolfa, “Amber Revolution“, koji će na svijetlo dana izaći na ljeto 2018. godine…
Nisam uspio misao ni izraziti do kraja, Bruno je smatrao kako treba odmah u startu naglasiti da je Istraditional “priča vrlo slična Uroborosu, ali da nije ni orange ni – oksidirano vino”!
  • To je malvazija macerirana 9 dana bez kontrole temperature, kao što su nekada radili naši djedovi, ponosno pojašnjava Bruno.

No, da i ne kaže ništa, etiketa s nazivom vina Istraditional sve govori. Dakle, malvazija napravljena na tradicionalni način, kako je to radio, tako tvrdi Bruno, njegov djed. A za one glazbeno potkovanije, naziv Istraditional neminovno asocira na album Brune Krajcara, poznatog istarskog skladatelja, koji je za istoimeni album prije nekoliko godina bezbroj priznanja. U predgovoru knjižice albuma Istraditional Brunoj Krajca je istaknuo da “Istra baštini posebnu vrstu glazbe koja se najviše očituje u njenoj netemperiranosti (razmak između dva susjedna tona manji je od polustupnja). Zbog te netemperiranosti naš autohtoni glazbeni izričaj karakterizira iznimna arhaičnost.“ Bruno Trapan gotovo da je vinski prepisao glazbeni izričaj Brune Krajcara.

  • Pa, Bruno Krajcar je moj super frend. Evo ga, baš sjedi pored mene. On je htio da se moje vino The One zove Istraditional, ali meni to tada nije odgovaralo. Onda me mjesecima poslije toga zajebavao da nijedno vino nisam počastio nekom njegovom pjesmom, zaključuje Bruno.
Doduše, ima Bruno Krajcar jednu divnu pjesmu, Istrael, u kojoj stihovi govore da je “vodu u vino pretvorio”, ali daleko su ti Krajcarovi stihovi od Trapanove vinske stvarnosti…

 

Pulsku željezničku postaju posljednji put koristio sam u prosincu daleke 1986. godine. Kao potpuno izgubljeni mladi vojnik, koji je netom okončao svoja tri mjeseca obuke na Muzilu, noćnim su me vlakom otpremili u Beograd, pa dalje u Veliko Gradište te, na kraju, u Kladovo. Da kao obučeni mornar, štoviše pramčani artiljerac, čuvam Jugoslaviju od rumunjskih ‘pobegulja’ koji, uvjeravali su nas starješine, ‘noću preplivavaju Dunav na -32 stupnja’! Dolazio sam kasnije često u Pulu, ali skoro sam i zaboravio na postojanje željezničke postaje odakle sam otišao u mjesta za koja ranije nisam ni znao da postoje. Opravdano sam se ljutio – svi moji prijatelji iz Ploča, a petznaest nas je došlo u Pulu, otišli su u Šibenik, Split, Herceg Novi. Jedino su mene nagradili besplatnom lekcijom iz upoznavanja krajnjeg istoka bivše države te učenjem plovidbe patrolnim čamcem od Prahova do Titela…
A onda se, ne tako davno, na istarskoj vinskoj sceni pojavio Bruno Trapan. Već nakon prvih uspjeha i nagrada, prijatelji iz lokalnih medija prozvali su ga ‘urbanim vinarom’, a ostali su taj naziv uredno papagajski ponavljali. Djelovao je u garaži u središtu Pule. Dok nije odlučio izgraditi vlastitu ‘željezničku postaju’ u Šišanu nedaleko Pule. Zaboravio sam na postojanje željezničke postaje u Puli, ne znam čak ni voze li uopće vlakovi u Pulu, no siguran sam da je Bruno Trapan, samozvani skretničar vinskog kolosijeka, u svoju ‘željezničku postaju’ zasigurno uspio dovući više putnika namjernika nego što to vlakovima čine Hrvatske željeznice. Bruno Trapan bio je pritom dovitljiv, ispisujući ime svoje postaje i na japanskom jeziku!
  • – Bila je to klasična pijanska priča, vinski podrum još nije bio gotov. Sjedio sam s prijateljima na kraju dana ispred sadašnjeg ulaza u kušaonicu. Odjednom se nekome od njih učinilo da prozori izgledaju kao šalteri za prodaju karata na željezničkoj postaji. Počeli smo se igrati s idejom, ubrzo je na red došao prijedlog da stavimo iznad prozora tablu s natpisom ‘Željeznička postaja Trapan’, a nekoliko trenutaka kasnije ‘željeznička postaja’ već je postala ‘vinska postaja’. Do ujutro se netko od njih potrudio nazvati prijatelja u Japanu i pitati ga kako se na japanskom piše ‘Vinska postaja Trapan’. Donedavno nisam bio siguran je li taj natpis uistinu ono što su mi rekli da jest. Bili su mi prije nekoliko dana dvoje mladih iz Japan i iznenadili su se vidjevši natpis na japanskom. Preveli su mi s japanskog što piše i tad sam bio siguran da me nitko nije prevario, priča Bruno Trapan.
Njegova „vinska postaja Trapan“ smještena je na krajnjem jugu Istre. Bruno Trapan voli reći da je iza njega – samo more! I vjetrovi. Različitih snaga i iz različitih smjerova. Ponovo sam se prisjetio vojničkih dana u Puli. Svako jutro oko 5,30 sati, dok smo izvodili tjelovježbu na platou ispred vojarne, netko je na razglas devedeset dana zaredom puštao istu pjesmu. Bili su to Talking Heads i ‘Listening Wind’ s albuma ‘Remain in Light’. Nikad nisam saznao tko je bio taj D.J., no ne bi me iznenadilo da je to bio netko iz društva Brune Trapana. Uostalom, na Trapanovim pakovinama, kao zaštitni znak njegovih vina, nalazi se i ‘ruža vjetrova’, krug horizonta s naznačenim stranama svijeta i pravcima trideset dva vjetra (ucrtavanjem u krug te trideset i dvije točke kompasa, dobivamo tradicionalnu ružu od trideset i dvije latice!).
  • Moja obitelj vezana je uz more, a dok nisam podigao ovu vinariju djelovao sam iz podruma sto metara udaljenog od mora. Ruža vjetrova na mojim etiketama je svojevrsna posveta ocu, velikom zaljubljeniku u more koji je trpio sve moje hirove, ali i zavolio vina koja mu sin pravi, ponosan je Trapan.
Ruža vjetrova je u Trapanovim počecima obećavala nazivlje svim njegovim vinima. Uslijedio je, pak, meteorski uspjeh, nizale su se brojne nagrade, a nakon što je postao pobjednik Vinistre, a Parkerov ‘vinski odvjetnik’ Neil Martin ocijenio njegov Uroboros s devedeset bodova, Bruni Trapanu više nisu bili potrebni vjetrovi ‘ruže vjetrova’. Za njega su počeli puhati neki drugi vjetrovi. Opstali su tek Ponente (malvazija) i Shuluq (syrah/shiraz)…
  • Uspjeh me nije iznenadio, ali ni promijenio. Vjerovao sam u sebe još od ‘Crno-bijelog svijeta’, zajedničkog projekta nas sedmorice s porečkog fakulteta (Trapan, Terzolo, Damjanić, Cosseto, Geržinić, Kraljević CUJ, Tikel – op.a.), koji smo odlučili napraviti malvaziju od najboljeg što je svatko od nas imao. Nažalost, taj projekt nije zaživio, a mogao je postati čudo. I danas na najskrovitijem mjestu čuvam nekoliko kartona malvazije 7dan, koju smatram jednom od najuspješnijih ikad napravljenih malvazija! ‘Crno-bijeli svijet’ završio je kako je završio, svi smo krenuli svojim putem, a meni je odmah doletjela titula pobjednika Vinistre. Znate, kad ste as Vinistre, morate to iskoristiti! Kao i čudesno visokih devedeset bodova za Uroboros, vino koje sam radio po svojoj mjeri i na način da napravim nešto što bih htio svugdje piti, priča Bruno Trapan.
S njim sam proveo tek jedno ugodno predvečerje u njegovom ‘hedonističkom hramu’ u unutrašnjosti ‘Vinske postaje’ u Šišanu. Obišli smo vinograde i uživali u dizajnerskim rješenjima njegova prijatelja Željka Burića iz pulske ‘Fabrike’. Bio sam spreman na – svašta, na temelju tekstova o njemu očekivao sam susresti se s čovjekom koji je fizički i mentalno između Brucea Willisa i onoga blesavog Alena iz hrvatskih reality showova. Jer, ne znam kako drukčije objasniti njegovu namjeru da izgradi vinograd na mjestu na kojem grožđe nikada nije raslo, gdje ljudska noga gotovo da nije kročila, a za koje su mu prijatelji govorili: Sadi pomidore, što će ti grožđe na jugu Istre?! A kako je pristupio izboru zemljišta za svoj vinograd, tako je izabrao i shiraz kao sortu koja će mu u najvećoj mjeri biti zaštitni znak. Shiraz mu se učinio najljepšim prelistavajući zajedno sa suprugom ampelografski atlas!
Međutim, koliko god Brunu Trapana htjeli predstaviti fanatikom suvremenih tehnologija, virtualnim sveprisutnjakovićem ili party životinjom, mogu reći da sam upoznao divnog čovjeka koji radi fantastična vina. Kušajući Uroboros, malvaziju odležanu u bagremovim i hrastovim bačvama, ponovo sam se uvjerio zašto je to meni osobno jedno od najdražih istarskih bijelih vina. Rosé, koje je nazvao po kćeri Rubi, pravo je ljetno osvježenje, idealno za Trapanovu viziju ‘party vina’ za mlađariju. S obzirom na napravljenih pet tisuća boca, BrunoTrapan među prvima je ozbiljno pristupio roséu! O shirazu, odnosno Shuluqu, nepotrebno je bilo što pisati. Prividno prepotentna Trapanova izjava – „Sa shirazom sam vidio da sve mogu!“, u stvari je istinita. Shuluq je najbolji hrvatski shiraz! A i njegovi francuski prijatelji uvjeravaju ga da je potencijal Shuluqa ravan shirazima iz doline Rhone.
Na novih šest i pol hektara vinograda (ukupno ima jedanaest hektara), posadio je pola – pola malvaziju i teran, za kojeg tvrdi da je njegov novi projekt. Valjda se ne šali, jer je teran ‘počastio’ imenom svoje druge kćeri te mu se vino zove Terra Mare.
  • Crvena i odležana vina moja su budućnost. Na to se odlučujem prije svega zbog lokacije, jer za svježu malvaziju iz mojih vinograda trebali bi se posložiti gotovo idealni uvjeti ili kupovati grožđe iz drugih dijelova Istre. Ne možeš i ovce i novce! Uskoro ću biti prvi u Istri koji se u većini okrenuo crvenim vinima, priča Bruno Trapan dodajući da će u njegovom podrumu više od sedamdeset posto biti tamnije kapljice.
Nedavno je na tržište izbacio kupažu Revolution, kupažu caberneta sauvignona (40 posto), merlota (30), shiraza (20) i terana (10). Ali i pjenušac kojeg je nazvao – Che!
  • Ako je posljednje vino koje sam izbacio bilo Revolution, onda je ime najpoznatijeg revolucionara bilo vrlo logično za moje sljedeće vino. Zamisli kad netko dođe u lokal i naruči: Daj mi jedno ‘trapanče’!, govori Bruno Trapan.
Živjeli!

 


Leave A Reply