ĐURĐA KATIĆ: Alter Ego prve vinske dame Srbije koja želi postati prvi regionalni Master of Wine

0

Do prije nekoliko godina bila je ratno siroče koje se s rodicom tiskalo u istom krevetu podstanarskog sobička. Nije znala ni kako se drži vinska čaša. A da ne govorimo da o vinu, vjerojatno, nije ni razmišljala dalje od razlikovanja bijelog i crnog. Danas je Đurđa Katić, lijepa Dalmatinka iz Benkovca, ikona srpske vinske scene. Razgovarati s njom ispred neke bolje opremljene vinske stalaže predmnijeva prije svega raspravljati o brojnim vrhunskim srpskim vinima kojima je upravo ona dala pečat jamstva kvalitete. Bilo da je riječ o Milijanu Jeliću, Imperatoru, ženama iz vinarije Aleksić ili, na koncu, vlastitom uratku Alter Ego kojim se odnedavno može pohvaliti da ga je proizvela uz nesebičnu pomoć Miše Cilića.


Meteorski uspjeh djevojke koja ne tako davno, priznaje, nikada nije ni pomislila da bi se mogla baviti vinom, još uvijek je mnogima nepoznanica. Sanjala je prvo biti veterinarka, a onda je otišla u toliko drugom smjeru da je odlučila studirati – naftu! Željela je pustolovinu, biti daleko od siromaštva u koje je zapala kao dijete nekada imućne obitelji i puno zarađivati na norveškim naftnim platformama.

Studirajući naftu radila je na sajmovima kao hostesa. Bečejska pivovara ju je vrbovala da radi za njih, a bili su spremni uložiti u nju da im vodi mikrobiološke procese.

Čak sam tada mislila i na pivsku industriju, tu je bilo dosta para, prisjeća se Đurđa.

I onda, nakon maštanja o nafti i pivu, Đurđu je 2002. godine aktivirala Vinarija Čoka, koja je tada bila u velikoj ekspanziji. Čak četiri godine je provela uz Ždrepčevu krv i Di Luna sangriju da bi, kao apsolventica novosadskog Tehnološkog fakulteta, 2006. godine odlučila na neko vrijeme otputovati u New York i pročistiti se od svega. Radila je kao barmenica. Po povratku u Srbiju pročitala je u nekim novinama priču o tečaju za sommeliere, svidjela joj se i odlučila je i sama upisati taj isti tečaj čim joj se ukaže prilika. A prilika joj se ukazala 2007. godine, u Beogradu. Godinu kasnije prijavila se na nacionalno natjecanje sommeliera i – pobijedila!

Premda sam već kušala i znala mnogo dobrih pjenušaca, sve sam proslavila pjenušavim Milionom! Bilo je to u tom trenutku za mene najbolje vino na svijetu, jer su moji rođaci jedino za njega nabaviti imali novac u tom trenutku. Da nisam pobijedila, kajala bih se. Ovako, kajala sam se što sam pobijedila, prisjeća se Đurđa događaja koji joj je stubokom promijenio život.

Naime, Đurđina pobjeda bila je apsolutni šok za kompletan srpski vinski establishment i iskusniji sommelieri su tražili naknadnu provjeru svih rezultata. Za nju je, kaže, to natjecanje bilo tek novo dokazivanje na temelju kojeg još nije bila spremna tvrditi da će se ikada baviti vinima. Pobjeda joj neko vrijeme nije donijela baš ništa. Štoviše, bila je toliko prezrena da su u jednom restoranu starije kolege uvjetovale njezin dolazak među njih svojim napuštanjem restorana.

I onda, odjednom, ničim izazvana, pristigla je u Maderu, kultni restoran “u kojem nikad ženska noga nije kročila”. Pozvali su je da im napravi vinsku listu i bude njihov sommelier. Naravno, pristala je i tamo ostala dvije godine. Iz toga razdoblja pamti anegdotu koju je kasnije prepričavala tisuće puta, a koja na najbolji način osvjetljava što je u to doba značilo biti sommelier u Beogradu, makar i u restoranu s pedigreom, kakva je Madera već bila. Dakle, kad su je po dolasku u Maderu predstavljali jednom stalnom gostu, poznatom glazbeniku, i rekli da je ona sommelier, on je uzvratio pitanjem: “Što? Vi ste izbjeglica iz Somalije?”

Đurđa voli naglasiti da je u svaki posao u koji je ulazila njezina investicija bila – nula kuna. Rekao sam joj da ne pretjeruje, jer ne moramo sve gledati kroz materijalno. Uostalom, zašto njezino znanje, koje je bilo “startni kapital” za sve kasnije poslove, ne bi imalo vrijednost tržišno tražene dionice?!

U Maderi ju je, tako, posjetio ugledni valjevski vinar Milijan Jelić i pitao da dođe kod njega raditi. Nominalno je Đurđa u njegovoj vinariji, proslavljenoj po sjajnim vinima poput Morave, Slovenskog sna i Mammoth, bila direktorica prodaje. Stvarno, Đurđa je zahvaljujući svojim aktivnostima na promociji Jelićevih vina vrlo brzo u javnosti postala istoznačnica za tu istu vinariju.

Nakon dvije godine sve joj se otvorilo. Branko Zečević je pokrenuo biodinamičku priču sa svojom vinarijom Imperator te pozvao Đurđu da mu bude tehnolog, iste godine savjetnički se postavila sestrama Aleksić u njihovoj vranjskoj vinariji s “vinima s okusom i mirisom žene”, a u suradnji s ponajboljim srpskim enologom i vrsnim vinarom Mišom Cilićem, koji joj je ustupio grožđe sa svojih najboljih lokacija, dobila je svoj – Alter Ego! U 1.926 butelja stvorila je izvanrednu kupažu cabernet sauvignona, cabernet franca, merlota i petit verdota. Do jučer je pričala o vinima, preko noći je napravila vino o kojem se u Srbiji sada priča!

Ovaj Alter Ego treba pratiti godinama kako će se razvijati, on će biti pravo ‘dijete vremena’, uvjerava nas Đurđa.

Dok s jedne strane priželjkuje imati svoj mali vinograd, što će joj u konačnici biti ostvarenje sna, onaj njezin racionalni dio smatra da – “ako bude pametna, nikad ga neće imati”!

Zasad se zanosi idejom o širenju Alter Ega na rosé, koji će biti od sangiovesea i nebiola s najboljih položaja ponajbolje makedonske vinarije Chateau Kamnik, a bijelu kupažu kani od autohtonih hrvatskih sorata iz okoline Benkovca.

Tko zna, možda se i vratim u Hrvatsku. Znate, meni je Srbija domovina, tu mi je dom, a Hrvatsku doživljavam kao svoju otadžbinu, ipak mi je otac od tamo.

No, Đurđi ni tu nije kraj, jer je već odredila novi cilj – postati prvi regionalni Master of Wine! Ne sumnjam da će i taj cilj postići rekordno brzo. I bez uložene kune!


Leave A Reply