HRVOJE KOŠUTIĆ: Pjevač death metal banda sa škrletom iz drvenih bačava

0

Kad su moji nećaci u Pločama prolazili pubertetsko odrastanje, najviše sam zapamtio njihovu tadašnju opsjednutost bandovima poput Sepulture. Uf, to mi je bilo prestrašno, sestri sam neprestano izražavao sućut zbog glazbenog terora kojim su je oni bombardirali. Znalci kažu da se taj glazbeni pravac zvao thrash metal. Nećaci su u međuvremenu odrasli, a meni su u glavi još godinama odzvanjali zvuci nečega što poznavatelji heavy metala nazivaju – death metal. Prema glazbenom izričaju death metalaca Sepultura je zvučala kao – uspavanka! Wikipedia navodi da je death metal “nastao kao težnja da se postojeći heavy metal još više osnaži i da ga se razvije u glazbenom smislu, te da mu se preda mračan i dijaboličan ugođaj. Ovo je postignuto uvođenjem takozvanog guturalnog vokala koji dočarava glasove ili glasanje demona. Ova osobita vokalna izvedba više nalikuje životinjskom režanju nego uobičajenom standarnom pjevanju.”


I onda, ničim izazvan, death metal mi se ponovo približio. I to u svijetu u kojem sam mogao sve očekivati, ali ne i da ću susresti pjevača death metal banda Moltencore, koji se, prvotno, trebao zvati Machu Pichku! Riječ je o Hrvoju Košutiću, vinskom vunderkindu iz Kutine, čija vinska priča priziva sve što vam može pasti na pamet, ali ne i death metal…

Nismo formalno još kapitulirali, ali nismo ni kao band aktivni posljednje dvije godine, priča Hrvoje.

Pokušao sam se našaliti pitajući ga je li možda tu glazbu puštao u svom vinskom podrumu i kako su mu vina reagirala na tu mozgovnu rezbariju.

Vjerojatno kao i Klasičekova kad im je puštao tehno, spremno je odgovorio.

I onda, kad prestanu glazbena prepucavanja, Hrvoje Košutić vam se počne otvarati u potpuno nevjerojatnom izdanju. Kaže, vinarstvo mu nije glavni posao, radi u nekoj informatičkoj firmi koja se bavi prodajom, održavanjem i servisiranjem računalnih sustava i mreža, “dakle, nečim što je potpuno suprotno od vina”.

Zato mi i jest gušt kad na kraju radnog dana krenem u obilazak svojih bačvica u potrazi za novim mirisnim senzacijama. Svako slobodno vrijeme i vikende koristim za poslove koji su vezani za vinariju, no mogu reći da još uvijek imamo relativno male količine da možemo reći da naša vina nastaju iz gušta i ljubavi prema vinu, a ne iz biznisa. Nedavno sam se ponovo aktivirao na davno zaboravljenom studiju strojarstva i planiram ga ove godine privesti kraju, priča Hrvoje.

Kakvo sad strojarstvo? Nije se ni zahuktao s poslovima u vinogradu i podrumu, a već traži pomoć strojova…

Od malih nogu su me zanimali strojevi, kompjutori i raznorazne tehničke naprave. Kao klinac u vrtiću crtao sam dizalice, kamione, avione, tenkove te nakon završene matematičke gimnazije studij strojarstva je bio logičan slijed u mom životu. Nakon odslušanih svih devet semestara na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu vratio sam se kući misleći da ću preostale ispite polagati od doma kako bi smanjio trošak roditeljima koji su me školovali. No, kako je život pun iznenađenja baš u tom trenutku počeli smo se ozbiljnije baviti vinima te se moj fokus sa studija preselio na rad u vinogradu, a kasnije i u podrumu. Studij sam zapostavio i sve sam se više počeo baviti vinima, tako da je 2014. peta po redu berba koju samostalno odrađujem. Iako mnogi kažu da formalno obrazovanje nije bitno, jednostavno zbog sebe želim završiti davno započeto poglavlje te studij privesti kraju. S obzirom na opsežnost i širinu strojarstva kao znanstvene i tehničke discipline njegova primjena u vinogradarstvu i vinarstvu je ogromna. Od traktora, kopačica, atomizera, rezačica pa sve do inox posuđa, rashladnih uređaja, pumpi itd… Za završni/diplomski rad planiram konstruirati nešto što svakodnevno koristim u vinariji, ali o tome ćemo kad dođe vrijeme, priča Hrvoje.

Death metal, strojarstvo, informatika… Znači li ova orijentiranost na računala da bismo mogli u dogledno vrijeme očekivati patentiranje nekog programa po kojemu bi mogao raditi savršeno vino?

Ha, ha, dobro zvuči, ali ljepota vinarstva i jest u tome što vina nisu egzaktna znanost kao što su to matematika ili informatika. U slučaju nastajanja vina 1+1 nekada nisu 2 već 1. Ili 3. Iz tog razloga svaka vinogradarska godina predstavlja potpuno novi izazov, a znanost, te prije svega iskustvo, pomažu u otklanjaju poteškoća na koje se nailazi. Danas postoje suvremeni sustavi za praćenje poljoprivredne proizvodnje među kojima je i Agrivi kojeg je razvio moj sugrađanin Matija Žulj. Takvi sustavi uvelike mogu olakšati posao, jer na vrijeme upozoravaju na potencijalne probleme, no u konačnici vino je živi organizam, poput čovjeka, te kao takav nailazi na niz nepredvidih okolnosti u svom razvojnom ciklusu. Teško je reći da ijedan softver to može dobro predvidjeti i odsimulirati, jer ne postoji univerzalni recept za vrhunsko vino.

Hrvoja Košutića nisam prvo upoznao kao vinara. Čitao sam njegove tekstove na raznim forumima u kojima je, ruku na srce, neobično studiozno pisao o vinima koja je kušao. Pisao je pod nadimkom Košpa. I danas, svako malo, on na svojoj facebook stranici “izbaci” recenziju nekog vina koja izgleda kao astrološka karta koju mi je prije 20 i kusur godina napravio sada pokojni poznati splitski sineast Ivan Martinac.

Premda se može pohvaliti da je prošle godine, primjerice, osvojio šest zlatnih medalja na raznim natjecanjima za svoja vina, Cuvee Optimus mu je proglašen šampionom izložbe MoslaVina 2014., graševina mu je dobila status prve vrhunske moslavačke graševine, izvezao je škrlet u Englesku…, Hrvoje tako secira svoja vina tražeći dlaku u jajetu da nijednom svom vinu nije dodijelio više od 82-83 boda na skali do 100!!!

Izuzetno sam kritičan i najčešće sam fokusiran na sitne mane te pritom razmišljam kako i u kojoj fazi su mogle biti spriječene i gdje sam pogriješio. To proizlazi iz te neke sile, potrebe za konstantnim usavršavanjem sebe kao nekoga odgovornog za dobivanje vina, pojašnjava Hrvoje.

Priznaje da mu se nitko od vinara, čija vina je kritizirao, nije javio, a da se pritom požalio, da je “fulao poantu vina ili bio prestrog”. Posljednjih godina je više bio fokusiran na strana vina, konkretno njemačke i austrijske (polu)suhe rizlinge, “koji su vrh vrhova”, ali i u takvoj usporedbi je najbolje ocijenio rizling iz Hrvatske, Enjingijev biser iz 2007. godine!

Obozavam rizlinge, posebice one potpuno suhe ili sa samo par grama neprovrelog šećera. Za mene, nema boljeg bijelog vina na svijetu od rasnog njemačkog rizlinga iz Mosela, Rheingaua ili Pfalza! Ono što me posebno razveselilo, samo nekoliko dana prije Božića bio sam u prilici kušati rizling gospodina Josipa Jelančića iz Kutine, berbe 1997. Taj isti rizling je prvi rizling kojeg sam probao u životu, tamo negdje 1998., 1999. te je upravo taj rizling razlog zašto smo se odlučili na sadnju rizlinga u našem vinogradu iz kojeg je zapravo krenula naša vinska priča. Ako pogledate mikroklimatske prilike te geografski položaj Moslavine možete uočiti da je ona smještena otprilike na pola puta između Zagorja i Plešivice sa zapada te Kutjeva s istoka, a na sjeveru je štiti Moslavačka gora dok je na jugu Lonjsko polje. Iz svega navedenog dalo bi se zaključiti da u Moslavini svakako ima potencijala za uzgoj prvoklasnih rizlinga koji mogu poprimiti najbolja obilježja poznatih hrvatskih regija za uzgoj rizlinga. Mineralnost, svježina i elegancija Zagorja i Plešivice te voćnost i punoća kutjevačkih rizlinga uz, što je najbitnije, ekspresiju moslavačkog terroira. No, rizling je izuzetno zahtjevna sorta za uzgoj koju i u ne toliko vlažnim godinama napada siva plijesan. Iako je plemenita plijesan poželjna na grožđu za predikatne berbe, jer dovodi do dehidracije boba te koncentracije secera, kiselina, fenola i aroma, za redovne berbe botritis se nastoji svesti na minimum. Iz tog razloga moslavački vinari su se okrenuli zahvalnijim sortama poput graševine, pinota, chardonnaya te naravno našeg škrleta. Laički rečeno, izabrali su lakši put, priča Hrvoje.

Premda u svojim vinskim počecima nije bio fan škrleta, jer je bio “pod utjecajem mantre da je škrlet jednogodišnje vino kojem dolaskom ljeta rapidno pada kvaliteta”, postupno ga je to “ružno pače” sve više okupiralo svojom aromom. Zatim si je postavio zadaću dokazati ljudima da škrlet može odležavati po nekoliko godina.

Vinska publika u stalnoj je potrazi za nečim novim, raritetnim, egzotičnim, a škrlet to svakako jest. Vrijeme je da škrlet iskorači s margine hrvatske vinske scene te se nadam da će i nadležne institucije tome pripomoći. Plavac mali, malvazija, teran, graševina, žlahtina pa čak i moslavac (pušipel) se često vrte po medijima i razno raznim promidžbama, a o škrletu gotovo ni riječi. To bi se svakako moralo promjeniti, jer se u svijetu prezentiramo kao zemlja bogata raznovrsnim autohtonim vinima, tvrdi Hrvoje.

Vjerojatno u duhu želje da škrlet postavi na mjesto koje smatra da ta sorta zaslužuje, Hrvoje je prošle godine bombastično na facebooku postavio vijest da je njegov škrlet odležan u drvenim bačvama osvojio zlato na Decanterovom natjecanju. Bila je to, naravno, prvotravanjska šala koju su tek rijetki tako shvatili. Čak ni njegova djevojka nije u prvi mah “prokužila” šalu.

Tendencija je svake godine dobiti što bolje vino, prvenstveno s pedantnim radom u vinogradu, a zatim upotrebom novih spoznaja i tehnika kojima nastojimo pretočiti mukotrpan rad iz vingorada u bocu. Na taj škrlet iz drveta smo izuzetno ponosni, jer ga jedini u Moslavini proizvodimo na taj način. Drvene bačve daju posebnije, kompleksnije i slojevitije vino od onoga vinificiranog u inoksu, s time da treba napomenuti da koristimo isključivo stare drvene bačve kapaciteta 400-550 litara. Što se tiče Decantera ili sličnih međunarodnih natjecanja, trenutno ne razmišljamo o tome. Da bi se odvažili na tako nešto moralo bi se poklopiti nekoliko faktora, prije svega izuzetna vinogradarska godina (kao npr. 2009.) uz nadu da mi, kao ljudski faktor, negdje ne zakažemo tijekom prerade i odležavanja. Možda pomalo ziheraški, ali mislim da nema smisla izlaziti na globalno tržište ako nemaš TOP proizvod koji nosi svoju posebnost u odnosu na milijune drugih vina, smatra Hrvoje Košutić.


Leave A Reply