ILIJA ZDRAVKO JAKOBOVIĆ: Vino je kao žena, ako je ne pogladiš i ne pogledaš, otići će, izdati, prevariti

0

Prije umirovljenja i profesionalizacije vinarije Vina Jakob, Ilija Zdravko Jakobović, nekadašnji direktor Furnira, a sadašnji uvoznik kavijara iz Bajkalskog jezera te distributer Diam plutenih čepova, prodavao je slavonski hrast za velike francuske bačvarije Nadalie i Seguin Moreau. Čak se za njegova radnog vijeka pregovaralo da Nadalie svoje postrojenje za proizvodnju bačava prebaci u Hrvatsku. Recesija je cijelu priču prebacila za neka druga vremena.


  • Posebno sam ponosan što sam, izvozeći slavonski hrast u Francusku, inzistirao da na bačvama piše da su napravljene od slavonskog hrasta, jer mislim da naš i francuski hrast jedino nešto vrijede. Oni su taj moj uvjet ispunili, a ‘Slavonija’ se od tada vidi na bačvama koje Francuzi naprave od slavonskog hrasta! Znate li da Francuzi, kad dolaze u Hrvatsku po namještaj traže isključivo da on ne smije biti izrađen od hrasta kitnjaka? Kod njih hrast kitnjak odmah po sazrijevanju ide u bačvarsku proizvodnju, a namještaj rade od lužnjaka. Naši šumari o tome pojma nemaju. Jedini koji je u Hrvatskoj od početka bavljenja vinarstvom ispoštovao slavonski hrast i od njega radio bačve bio je Ivan Enjingi. Drugi, koji su naručivali iz Francuske, sad se vraćaju slavonskom hrastu i lagano prelaze na slavonske bačve. A da smo svi skupa u startu dali povjerenje našem hrastu, bilo bi dvije do tri tisuće radnih mjesta više u Hrvatskoj, uvjeravao me Ilija Zdravko Jakobović tijekom našeg prvog razgovora u njegovim prekrasnim vinogradima u Brodskom Stupniku davne 2012. godine.

Nedavno, šest godina kasnije, Ilija je u svojoj kući iz snova na Šestinama u podrumu koje se nalazi i njegova vinarija, okupio trojicu velikih vinskih autoriteta iz Hrvatske – Željka Suhadolnika, Ivana Dropuljića i Ivu Kozarčanina radi kušanja na slijepo njegovog cabernet sauvignona iz novih hrastovih bačvica triju različitih proizvođača – jednoga iz Hrvatske (Milivoj Golub iz Jastrebarskog) te jednoga iz Francuske, koji se predstavio s dva različita modela (Seguin Moreau s bačvicama Classic i Elegance).

I nimalo se nije iznenadio kad su svi najuglađenijim vinom proglasili ono iz bačvice Milivoja Goluba! Ilija se osjećao trijumfalno, u konkurenciji dvije “srednje paljene” bačvice svjetski renomiranog proizvođača iz Francuske, koje koštaju 700 (Classic) i 1000 eura (Elegance), najbolji dojam ostavilo je vino koje je odležavalo u bačvici hrvatskog proizvođa i kojoj je cijena tek 450 eura!

  • Ako imate dobru sirovinu, kalate trupce i sušite na pravi način i naučite razliku između lužnjaka i kitnjaka, onda ne možete nego imati sjajnu bačvicu. O tome govorim godinama! Evo, za ovu jesen sam naručio kod Mije Ćoškovića iz Štitara, to vam je onaj majstor koji surađuje s kalifornijskom bačvarijom Radoux, ali radi i ultralake avione za Talijane, da mi kala 10 prostornih metara trupaca za bačve koje ću dati Golubu da mi napravi. On je na dobrom putu da Hrvatska konačno dobije bačvara koji će od slavonskog hrasta napraviti svjetski priznatu bačvicu.

Strast i upornost! Iliji se oči razgale više samo na spomen svoje unučadi. Uostalom, svaka tabla u njegovim vinogradima u Brodskom Stupniku nosi ime nekoga od unuka – Vito, Franka, Mara, Vili, Eva i Hela!

  • Želim svoju ljubav iz djetinjstva prenijeti na svoje unuke! Ako Bog da, želim da netko od njih to nastavi. Kad mi unuci dođu u podrum ili vinograde, odmah me počnu salijetati pitanjima: „Djede, jesmo li sad i mi vinari?“ Sjećam se da sam i ja bio takav. Premda sam kao dijete došao u Zagreb nikada mi iz sjećanja nije izblijedila slika naših vinograda u Klokočeviku nedaleko Slavonskog Broda, gdje bi nas djed vodio svojem vinciliru fijakerom kojeg su vukli lipicanci. To je za sve nas uvijek bio doživljaj kojeg, evo, i danas pamtim kao da je bio jučer!

Ilija se hvali da je neizmjerno sretan što njegova unučad voli odlaziti s njim u vinograd.

  • Joooj, samo da vidite kako izgleda njihov ulazak u auto. Do Brodskog Stupnika sluša se samo jedan CD, i to onaj sa slavonskim pjesmama. A kad čuju onu Kićinu pjesmu “Šok, šok, šokadija”, tad svi gromko zapjevaju:

“Nek, nek, nek se praši,

kad se vrte Šokci naši.

Šok, šok, Šokadija,

u srcu je mom.”

  • Moja neizmjerna sreća je što svi oni vole tamo odlaziti, jedu grožđe, pa im upriličim fijaker i lipicance da ih voze kad je snijeg, a o sanjkanju ne želim ni pričati. Potom bih ih iz prikrajka slušao kako se prepiru u “čiji” vinograd će se ići igrati!

Ilija ne skriva da su mu unuci zapravo najveća motivacija za rad u vinogradu i vinariji. Još od svog odlaska u Zagreb, davne 1961. godine, Ilija sanja o povratku korijenima. U tom kontekstu i njegova kuća iz snova u Šestinama, rad uglednih arhitekata iz 3LHD, Studija za arhitekturu i urbanizam, tek je sredstvo kojim će ostvariti svoj konačni cilj – izgradnja vinarije u Brodskom Stupniku!

  • Već sam tamo kupio plac od 12.000 četvornih metara. Nikome neću ostavljati kuću u Šestinama, prodat ću je, a svi će naslijediti podrum u Brodskom Stupniku! Bit će to u konačnici vraćanje duga kraju iz kojeg sam ponikao.

Dok se to ne dogodi, Ilija je odlučio poraditi na podizanju kvalitete svojih vina te je iz konzultantske tvrtke Vinolab “oteo” enologinju Ivonu Đipalo Jeličić i u potpunosti joj prepustio slobodu kreacije vina kojima se na etiketama kočoperi veliko slovo J.

Prvo što je Ivona napravila bilo je iz Cuvéea, najuglednijeg Ilijinog vina, izvući syrah te od njega proizvesti zasebno sortno vino.

  • Bilo je to u berbama 2012. i 2013., kad je kakvoća syraha bila iznimna, a to bi samo smetalo kupaži. S druge strane, bila je sreća što su nam vinogradi već bili malo stasali i više cabernet franca je došlo na rod. Tako sad u tom cuveeu imamo 40 posto cabernet sauvignona te po 30 posto merlota i cabernet franca. Izdvajanjem syraha smanjili smo količinu Cuvéea, ali dobili smo jedan skroz drugi brend kojeg su ljudi objeručke prihvatili i prema kojem nitko ne štedi pohvale – syrah su baš zavoljeli! Izdvajanje syraha je za nas bio baš korak naprijed, priča Ivona.

S većim Ivoninim angažmanom Ilija je dobio i dva pjenušca, Pave i Mati, posvećene pokojnoj supruzi Pavici. No, ostao je dosljedan u opredijeljenosti samo prema crvenim vinima.

  • Opredijelio sam se imati samo crvena vina. Probao sam i s roséima, to se pokazalo jako dobrim, pa možda u budućnosti i njih nastavim raditi. Ali ništa više! Jer, ne može čovjek tri stvari raditi odlično u isto vrijeme. Možda zasadim još koji hektar novih vinograda, ali definitivno čak i tada ne želim da mi proizvodnja pređe dvadeset tisuća butelja vina. Nipošto ne želim više, jer tu količinu čovjek može kontrolirati. Znate, vino je kao žena, ako je ne pogladiš i ne pogledaš, otići će, izdati, prevariti. Vino je vrlo živa stvar, milijun litara ne možeš uzgojiti.

Inače, Ilijina vinska bajka ima i svoju pretpovijest. Punih dvadeset i pet godina Ilija je odlazio u Ilok i Neštin i  tamo brao grožđe od kojega je u Zagrebu radio – bijela vina.

  • Vina su uistinu bila dobra i ljudi koji su ih probali često su me pitali: ‘A gdje su vaši vinogradi?’ Ispočetka mi je to bilo simpatično, ali kasnije mi je bilo neugodno što nisam imao vlastite nasade. Bilo je to razdoblje mog života u kojem sam pio isključivo bijela vina, crvena sam potpuno bagatelizirao i nisam ih uopće htio piti. I onda mi se dogodio teški infarkt 1998. godine! Sjećam se da mi je Srećko Ljubljanović tada ‘otkrio’ da čovjek do pedesete godine života ne zna što pije – mlad je, neobuzdan, izmjenjuje whisky i rakije… Tek kad sazrije, čovjek prijeđe na crvena vina!

Poslije infarkta, odustao je od svojeg dotadašnjeg poslovnog uvjerenja da ne ide na putovanja zrakoplovom dulja od dva sata. Zaradivši četiri srčane premosnice i “boraveći tamo gore s anđelima”, u 48. godini života shvatio je da nema više što izgubiti i počeo je putovati na Daleki istok – Singapur, Jakarta, Bangkok, Kuala Lumpur…

  • Putujuću tamo najčešće sam u zrakoplovima kušao francuska vina, koja i nisu bila bogzna što. Međutim, organizam mi se naviknuo na crvena vina i počeo ih tražiti po povratku u Zagreb. Nekako u isto vrijeme je i Davor (Zdjelarević – op.a.) počeo graditi svoj hotel u Brodskom Stupniku i širiti nasade. Zamolio sam ga i on je i za mene potražio zemljište na kojem je posadio samo crne sorte. Znao sam za tu mikrolokaciju za koju je profesor Nikola Mirošević davrno ustvrdio da je najbolje kontinentalno odredište za crvena vina, a za koje neki drugi znalci tvrde, pak, da je uz Pelješac najbolje uopće u Hrvatskoj. Uostalom, sunčanih dana u Brodskom Stupniku je kao i u Dubrovniku, vrlo blizu je planina Motajica, rijeka Sava, jezera, kroz vinograde . čuvena četrdeset i peta paralela, stalno pirka neki vjetrić…

Nedavno je uzeo još hektar i pol nekog voćnjaka kojeg kani iskrčiti i na tom mjestu posaditi syrah i cabernet franc. Bit će to maksimum preko kojeg ne želi više!

Kaže, ne može prežaliti “osam stabala stupničkih trešanja” koje je morao srušiti, kao i šljive, kruške, jabuke, “svašta je bilo”.

  • Djeca, odnosno unuci, kažu da nikada slađe trešnje nisu jeli. A trešnje su bile u sredini voćnjaka, nisam imao izbora!

Na područjima koja nisu idealna za vinograd posadio je 600 stabala lješnjaka. Ilija uistinu sve gleda i radi dugoročno!

Baš kao što su njegova tetka i ujak u njega usađivali navike koje su mu se kasnije višestruko vratile.

  • Neki mi vole reći da uživam u ulozi mecene. A ja odgovaram da sve to potiče iz kućnog odgoja. Kad sam kao dijete došao u Zagreb, moji teta i ujak su se brinuli da budem i na Dinamovoj utakmici i u Muzičkoj omladini i pretplatnik Gavelle i HNK, tako da sam stalno bio, i ostao, uključen u kulturnu zbilju. Kad sam došao na mjesto direktora Furnira, a bilo je to u ratno i poratno vrijeme, Furnir je cijelo to vrijeme bio sponzor HNK! Danas smo se malo okrenuli sportu pa smo sponzori rukometnom klubu Zagreb…

 


Leave A Reply