IVAN i MARKO BATISTIĆ ZURE: Naš novi vinograd je pobuna protiv krša

0

Više od 12 godina je bio u tae kwon dou, još dvije godine je trenirao tajlandski boks, očekujete susresti opasnog momka od čijeg pogleda ćete se smrznuti, a ono – Ivan Batistić Zure šeta svoja dva psa po melioriranom kršu korčulanske Defore. Dobro, pitome su to životinje, retrieverici Luni je 6 godina, a pirinejskom planinskom psu Thoru su dvije godine i od milja ga zovu “naš medo od 70 kila”.


Takvi doživljaji sportaša koji se bave nekakvim borilačkim vještinama u potpunosti su pogrešni! Nikada, ali baš nikada izvan sportske dvorane nisam imao ni najmanji okršaj u kojem bih, kao, trebao primijeniti to svoje teško stečeno znanje. I inače, svi pravi sportaši koji treniraju za svoje zadovoljstvo sebe neće dovesti u incidentnu situaciju niti će bilo čime riskirati da ih se uvuče u neki sukob. Jer, ti si, praktički, hladno oružje i svakim incidentom bi sebe doveo u situaciju da te suspendiraju i tako okaljaš sve što si stekao. Tae kwon do je za nas oduvijek bio ljubav, a ne način da se prema drugima pokazujemo kao divljaci. Upravo suprotno, dugogodišnjim treniranjem tae kwon doa i tajlandskog boksa samo sam stekao svoj unutarnji mir i disciplinu bez koje se danas ne bi mogli ni zamisliti u vinogradu. Ljeti ne možeš raditi u vinogradu od 8 sati, moraš ustati bitno ranije i među lozama biti već u 5 sati i raditi dok ne uprži, a prethodno si cijelu večer bio do poslije ponoći u restoranu gdje si posluživao goste, ponudio mi je odmah pojašnjenje Ivan Batistić Zure, koji s bratom Markom sudjeluje u radikalnom okrupnjivanju svojih vinograda prvom i zasad jedinom melioracijom krša na Korčuli.

Ivan i Marko su u svijet sporta ušli kao mlađahni klinci trenirajući u lokalnom korčulanskom klubu, no napredovali su munjevito te je jedina logična stepenica u njihovom daljnjem usponu bila odlazak iz Korčule u Split.

Tijekom školovanja u četiri razreda srednje škole jednom tjedno sam morao putovati u Split, dok je brat putovao samo tijekom osmog razreda, jer je kasnije otišao u Split u Poljoprivrednu školu u Kaštela. I tako, poslije škole, u petak za Split i vraćaj se nakon treninga u nedjelju. A kad bi bile reprezentativne pripreme, mogao sam samo sanjati kupanja i izlaske, to je za nas bila misaona imenica. Marko je bio treći u Europi, a i ja sam imao svoje rezultate i vani i na domaćim borilištima, prisjeća se tih dana Ivan Batistić Zure.

Paralelno sa sportskim aktivnostima Ivana i Marka njihov otac Bartul počeo je razvijati vinsku priču koja je, zajedno s nekoliko apartmana i restoranom, tvorila obiteljski agroturizam.

Nikada otac ne bi išao u projekt podizanja novih vinograda da se brat i ja nismo odlučili na to. Mi smo i prije imali stare vinograde raštrkane po pijesku u Lumbardi i oko Lumbarde i godišnje smo, što grka, a što plavca, proizvodili nekih 3.000 – 4.000 boca koje bi preko ljeta plasirali kroz naš restoran. Otac nam je htio osigurati bolju budućnost i otuda je došla ideja o novom vinogradu. Zasukao je rukave, angažirao profesora s Agronomskog fakultata iz Zagreba Bernarda Kozinu, a sam je glasno komentirao da za to napraviti čovjek treba najviše biti – lud!

Zahvaljujući Bartulovoj “ludosti”, novi vinogradi na 10 hektara melioriranog krša široj javnosti gotovo nepoznate vinare sada stavljaju u prvi plan. Brojke su neumoljive i kazuju da s punim prinosom na novom vinogradu, što se očekuje od 2017. godine, obitelj Batistić Zure će godišnje proizvoditi 15.000 – 17.000 litara grka, što je pola od ukupne proizvodnje grka koju ostvaruje osmero vinara iz Lumbarde.

Da budem precizan, s novim vinogradom smo postali najveći mali proizvođači grožđa na Korčuli, jer neki drugi vinari dosta kupuju i tako proizvedu više vina. Mi ne kupujemo niti kilogram grožđa, koliko ga dobijemo u vinogradu, toliko napravimo vina. No, doći će dan kad ćemo biti i najveći proizvođači vina na otoku! Inače, meliorirali smo 10 hektara, a od toga smo posadili 500 maslina i 200 raznih voćaka na nekih tri hektara, a ostatak smo zasadili lozu – 33.000 trsova. Većina je grk, a s obzirom da grk treba oprašivača, ne može biti sam u vinogradu pa uz njega imamo cabernet sauvignon i merlot i pošip i plavac mali i syrah i alicante bouschet . A kad smo već kod toga, grk bi se trebao zvati grkinja, jer mu treba oprašivač…

I već nazivom prvoga vina koje je proizvedeno od grožđa s novog vinograda obitelj Batistić Zure najavljuje radikalni iskorak u smjeru zauzimanja čelne pozicije na cijelom otoku. Kupažu pet sorata – cabernet sauvignona, merlota, syraha, alicante bouscheta i plavca malog, nazvali su Rebellion (Pobuna).

Kad se tih pet sorata udruže, one pružaju otporu kamenu i kršu i samim uvjetima koji vladaju u vinogradu, a ti uvjeti su malo ekstremniji, pa, kao, zajedno su snažnije. Pobuna kršu! Nema tu nikakve ljutnje ili, ne daj Bože, politike.

Ivan je pred obranom magisterija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, dok je brat završio vinarstvo u Poreču. Kao što im nekada, dok su svakog petka s roditeljima sjedali u auto i vozili se na trening u 250 kilometara udaljeni Split, ništa nije bila smetnja u sportskom usavršavanju, tako se i danas pred poplavom novih ideja osjećaju na novom vinogradu. Sljedeće godine će, tako, na tržište izaći prvi ikada napravljeni pjenušac od sorte grk. Toliko su bili zadovoljni rezultatima odležavanja pjenušca da su od berbe 2015. godine odlučili još više povećati, za nekoliko stotina boca, proizvodnju tog svjetskog rariteta.

Jedva čekamo podijeliti ga sa svijetom, jer je izuzetan! Isplatilo se sanjati ga i napraviti, pjenušac od grka je nešto izvanredno. Trebalo nam je samo malo odvažnosti, ipak mi nismo sjever, ovdje su malo teži uvjeti za pjenušava vina. Ali, vrijedilo je slijediti snove…

Sve ove godine njihovu vinsku priču je vodio i nadzirao poznati korčulanski enolog iz PZ Čara Janko Jovanov, no njegova uloga postaje sve više mentorska. I otac Bartul se sve više sklanja u stranu, tako da Ivan i Marko u potpunosti preuzimaju poslove u vinskim kreacijama. Dok je mnogima berba poodavno završila, braća Batistić Zure i sredinom studenoga još brinu o sušenju bobica grka od kojeg će napraviti, opet jedini na Korčuli – prošek.

Puno je još ideja koje kanimo provesti u djelo, pjenušac i prošek od grka su tek početak! Grk je idealna sorta za prošek koji se nekada tradicionalno radio od njega, a oduvijek je bio poznat i kao jako vino. Grk može nakupiti dosta šećera, sad smo imali sladora fantastičnih 33 po babou, što je idealno za prošek. Grk za prošek nije teško raditi, samo ga treba strpljivo dočekati. Evo, već s prvim grkom iz našeg novog vinograda na melioriranom kršu dokazat ćemo da grk nije samo sorta s pijeska ili, pak, crvenice, na kojima se dosad pretežno sadio. Naš prijatelj Frano Milina Bire je svojom Deforom, grkom napravljenim s terasastih vinograda na južnim obroncima Korčule, to već dokazao, a mi ćemo sa 2.000 litara naše Defore prisnažiti to iskustvo i pokazati da grk s takvog podneblja je znatno drukčiji i kompleksniji u odnosu na postojeće s pijeska i crvenice. Nakon i naše Defore, uvjeren sam da će taj toponim postati novi sinonim za vrhunski grk, poput Dingača i plavca malog s tog položaja na Pelješcu, priča Ivan Batistić Zure.

Obitelj Batistić Zure proizvodi i oko 2.000 litara vrhunskog pošipa, kao i 15.000 litara vrhunskog grka, a za plavac mali iz posljednje berbe Ivan tvrdi da je izvanserijski te će ga puniti kao “Unlimited Edition” i na tržištu će biti pod potpuno novim imenom.

Istina, nećemo ga nazvati samo Plavac mali Zure, on treba neko drugo ime koje će ga podignuti izvan tog ranga. Bit će to jedna nova etiketa koja će biti u svemu pokazatelj premium kvalitete vina kojeg ćemo kao takvog proizvoditi u najboljim godinama!

Taj “izvanserijski” plavac mali, osim što će imati posebno ime, imat će i novu sliku na etiketi lumbardskog akademskog slikara Stipe Nobila, koji je jedan od zaštitnih znakova vinarije Batistić Zure. Zahvaljujući Nobilovim slikama na kojima dominiraju more, nebesko plavetnilo, vinogradi, čempresi, brnistre, masline, nemoguće je vina iz vinarije Batistić Zure ne primjetiti u moru drugih vina. Otkuda ta suradnja?

Kao prvo, Stipe Nobilo je akademski slikar koji je poznat i priznat u Hrvatskoj i na neki način je prepoznajnica Lumbarde. A drugo, on je od moje bake – brat. Mi smo rodbinski povezani i nisam siguran da bi on svoje slike ovako ustupio nekome drugome. Naša vina su, tako, postala i putujuća galerija njegovih slika! Mi smo sa Stipom Nobilom krenuli u suradnju 1998. godine, kad smo napravili jednu etiketu koja je trajala sve do 2014. godine, kad smo sve temeljito promijenili i bitno pošarenili. Na starim etiketama je bio dio njegove slike s informacijama o vinu, a sada smo htjeli da baš njegove slike dođu do punog izražaja i na tim etiketama je njegova cijela slika. Kad je vidio tako redizajnirane etikete, Stipe Nobilo je bio presretan, postigli smo obostrano zadovoljstvo.

U Lumbardi postoje četiri obitelji koje se prezivaju Batistić, a radi lakšeg razlikovanja svaka obitelj si je dodala nadimak. Vino proizvode Batistić Zure, ali i Batistić Fidulić. Tako je i s Milinama (Milina Bire, Milina Butara i Milina Lovrić) te Cebalima (Cebalo Popić, Branimir Cebalo i Bartul Cebalo). Ivan i Marko s ocem Bartulom potrudili su se od svojih mještana i susjeda razlikovati i po ugostiteljskoj ponudi te su se opredijelili za potpuno domaću ponudu koja dolazi samo iz njihovog vrta ili, najdalje, prvih susjeda.

U našem restoranu je čak 80 posto onoga što se nudi – naše! Vjerojatno smo jedini koji ne služimo ni pivo ni coca colu niti bilo što industrijsko, a sokovi koje prodajemo od kadulje, mente ili limuna su naš proizvod. Dok brat, primjerice, radi za šankom, ja sam u restoranu zadužen za stolove na terasi i uživam pred gostima pohvaliti se onime što imamo. Mi radimo naš domaći pršut od vlastitih svinja i ljeti imamo goste koji dolaze samo zbog tog pršuta. Imamo i suhu ribu. To je jedno tradicionalno jelo koje nitko drugi ne radi. Suši se 4-5 vrsta riba koje kasnije pripremamo s krumpirima kao bakalar. Ja nisam neki strastveni ribar, jer nisam “u dobrim odnosima s valovima”, ali zato otac svaki dan u restoran donosi ribu izravno iz morskih dubina. I time postižemo ono što otac govori od početaka naše agroturističke priče – čovjek nije kompletan i od posla nema ništa sve dok sam sve ne proizvede i proda!


Leave A Reply