IVICA DOBRINČIĆ: Vinogradarski arheolog u potrazi za svetim krčkim gralom

0

Ivicu Dobrinčića, vrsnog proizvođača žlahtine Šipun iz Vrbnika na Krku, često zamišljam na uzvisini ponad Vrbničkog polja kako rukom pokazuje na tih stotinjak hektara u potpunosti ispunjenih vinogradima i govori: “Ovo sve je moje”! Naravno, Ivica to nikada ne bi ni u primisli napravio, ali nedvojbeno je da je većina loza posađenih u posljednjih petnaest godina u Vrbničkom polju došlo iz njegova rasadnika. Točnije – četiristo tisuća sadnica! I nedvojbeno je da je upravo njegova rasadničarska uloga u obnovi i sadnji novih nasada žlahtine odigrala možda i presudnu ulogu u povratu ove nekad slavljene, a kasnije proklinjane sorte na vrh hrvatske vinske scene.


Ima ih koji osporavaju kvalitetu žlahtine, ali ima ih i koji obožavaju tu sortu! Istina je da se danas svake godine proda više od milijun i sto tisuća butelja žlahtine. Ali, to je tako, subjektivnost tržišta omogućuje svim vinarima da budu na tržištu i prodaju svoje vino. Danas se teži imati vina koja su strukturna, alkoholna, neki ih nazivaju najboljima, top vinima, ali neki ih nazivaju – umornim vinima pa to ne žele piti i piju žlahtinu. Žlahtina je našla svoje mjesto na tržištu, ona ima neke karakteristike koje novim konzumentima pašu. Nije naporna, nije alkoholna, dok ju pijete ljeti osvježava , ne opija brzo, nema visoku kiselinu, nabraja Ivica

Dobrinčić.

Gledajući njegove goleme infrastrukturne projekte te neprestana i sustavna ampelografska arheološka iskapanja zapuštenih i gotovo iščezlih autohtonih sorata, stječe se dojam da je njemu dan jednostavno prekratak. S druge strane, zvuči nevjerojatno da jedan tako marljiv čovjek do svoje dvadeset i osme godine života nije imao interes za ničim, ništa ga pod milim bogom nije zanimalo.

Da, i meni to danas izgleda čudno, ali volio sam jedino bećariti. Rodio sam se u Rijeci, tamo završio osnovnu školu i dva razreda srednje, a srednju poljoprivrednu okončao sam u Zagrebu gdje sam na Poljoprivrednom fakultetu završio studij agronomije. Kako sam uopće počeo raditi lozne cijepove?! Pa, htio sam posaditi vinograd i rekao sam sebi: ‘Ja sam agronom, neću valjda na mjestu s nožićem cijepiti!!!’ Tu su se nekad sadile loze tako da prvu podlogu posadiš i onda iduće godine s nožićem u raskol cijepiš i vežeš vrbinim prućem i zagrneš zemljom. I onda se događalo u zemlji ono što se događalo u stratifikali. Godinu dana kasnije imao sam tisuću šesto cijepova i sve prodao u sat vremena. Godinu kasnije već sam ambicioznije zamislio proizvesti trideset tisuća cijepova, ali – dođe tuča i sve mi polupa! Poput kockara sam samo povećao ulog i sljedeće godine odlučio proizvesti četrdeset tisuća cijepova. I uspjelo je…, prisjeća se Dobrinčić svojih početaka 1997. godine.

Sadnice su tada, prisjeća se Ivica, bile veliki problem, jer rasadnika u Hrvatskoj nije bilo. S druge strane, žlahtina je bila u ekspanziji, prava vinska uspješnica. Na tržištu nije bilo toliko vina koliko se moglo prodati. S godišnjom proizvodnjom od trideset do četrdeset tisuća loznih cijepova Ivica je, praktički, omogućio bržu obnovu starih vinograda, ali i sadnju novih koji su doveli do kapaciteta kojim su Krčani mogli zadovoljiti potrebu tržišta. Nakon nekoliko godina ponuđeno mu je partnerstvo u jednoj krčkoj vinariji. Tamo je Ivica boravio tri godine. I nakon toga, 2003. godine, započeo vlastitu vinsku priču koja se deset godina vrtjela samo oko jednog vina, žlahtine koju je nazvao Šipun.

Šipun je prije svega ulica u Vrbniku u kojoj živim. Htio sam firmi dati neko kratko ime. Šipun je na starohrvatskom ruža, a sad svi mene tako zovu! Uostalom, meni sad svi kažu – imaš ono vino s ružama, priča Ivica Dobrinčić.

Odlučivši se na proizvodnju vlastitih vina, Ivica nije imao nikakvih iluzija. Štoviše, mislio je da je vino nemoguće prodati!!!

Napravio je samo tisuću i petsto boca i za mjesec dana ostao je u potpunosti bez vina. Tek u nekoliko restorana, i to na Krku, dostavio je nekoliko boca. Sve nakon toga postala je legenda. Ljudi su masovno dolazili u njegov podrum i kupovali kartone i kartone vina.

Ništa posebno nisam marketinški napravio! Priča se strelovito proširila. Druge godine napravio sam tri tisuće litara da bi nakon šest mjeseci opet ostao bez kapi vina u podrumu. Sad sam na proizvodnji od dvadeset pet tisuća litara i posadio sam novi vinograd s kojega očekujem proizvesti još toliko vina. Kad se danas prisjetim tih početaka i kad se sjetim da je trebalo krenuti s novim vinom na tržištu koje je bilo prepuno vina, sam, bez ičijih enoloških usluga, onda mogu reći da sam uspio, priča Dobrinčić.

Svoju prepoznatljivost stekao je žlahtinom proizvedenom u drvetu za koje je ustvrdio da vinu daje “neku drugu dimenziju”. Istinski ljubitelji žlahtine će među sedmoricom proizvođača ovoga vina uvijek prepoznati Šipun.

Možda će biti tendenciozno ako kažem da je u umjetnosti velika stvar kad umjetnik postigne neki svoj stil koji će drugi prepoznati. Tako je i u vinarstvu. Vi danas možete od jedne sorte s istog položaja napraviti dvadeset različitih vina. E, pozicionirati se s nekim svojim stilom na tržištu smatram uspjehom, priča Ivica.

Vrlo emotivno proživio je prvo uvrštavanje svoje žlahtine iz 2005. godine među najbolja bijela hrvatska vina, po izboru svjetski priznatog vinskog stručnjaka Saše Špiranca. Jer, tada se tek tražio, bio je doslovno na početku. Premda, svaku pohvalu doživljava kao dodatni poticaj da nastavi svoj vinski put. Posljednji ga je pohvalio magazin Wine Enthusiast dodijelivši Šipunu vrlo visokih osamdeset i osam bodova od mogućih sto.

Dok njegov Šipun zauzima postolje visokokvalitetne žlahtine, iz arheoloških iskopina po napuštenim i zapuštenim vinogradima Krka i Suska, Ivica je na površinu u velikom stilu “izbacio” svoje drugo vinsko dijete – Sansigot. Od istoimene i zaboravljene sorte koja je do prije nekoliko godina egzistirala samo na sedamdeset trsova na Susku i na isto toliko loza u starom vinogradu obitelji Žic na Puntarskoj Krasi. Početne reakcije na prve četiri butelje toga vina koje je ponio u New York bile su gotovo euforične. Njegov američki distributer htio je odmah otkupiti cijelu količinu, ali – proizveo je samo dvije tisuće tristo, boca zbog čega je njegov prvi Sansigot , zapravo – limited edition!

Poznati hrvatski sommelier Klaudio Jurčić Sansigot Ivice Dobrinčića svrstao je među vina gamay tipa “kojemu je 11,6 posto alkohola sasvim dostatno”, dok bloger i njivički pilac Darko Baretić najnoviji Dobrinčićev uradak naziva – “ugostiteljskim vinom, jer se dobro sljubljuje s mnogim jelima”. Naravno, ove opise ushićeno nam je prepričao upravo Ivica, ne skrivajući dječačko uzbuđenje zbog pozitivnih reakcija koje je dobio.

Sansigot je sorta koja je bila gotovo u potpunosti iščezla. Nije je bilo! Tražio sam neki pandan žlahtini u crnim vinima i zapeo mi je za oko taj sansigot. Pritom ne mislim na karakteristike, nego na autohtonost. Sansigot mi je vizualno, morfološki bio zanimljiv jer je imao male grozdove i dobru obojenost. Krenuo sam u njegovo razmnožavanje, što nije bio baš lak posao s obzirom da je tih loza bilo vrlo malo – našao sam ih tek na Susku i na Puntarskoj krasi, kod obitelji Žic koja je imala jedan stari vinograd koji danas više ne postoji. Prve cijepove zasadili Ivan Katunar i ja. On je čak i prije mene, dvije godine ranije dobio je vino od te sorte. Ja ga jednostavno nisam htio puniti u butelju, jer su loze bile premale, a, na koncu, morao sam se i upoznati s tom sortom. Sansigotom sam se bakćao sigurno pet, šest godina, dok nisam postigao što želim. A kad kažem da sam se bakćao tolike godine sa sansigotom mislim da sam tražio tehnološku pravu formulu za to vino, u kojem trenutku ga pretočiti, staviti ga ili ne u drvo, u kojem omjeru, staro ili novo drvo, američki, francuski ili slavonski hrast… sve sam probao dok nisam došao do ove butelje, priča Dobrinčić.

Njegovu fanatičnu opsjednutost autohtonim sortama prepoznali su i na zagrebačkom Agronomskom fakultetu te su se u njegov projekt obnove izumrlih sorata uključili profesori Edi Maletić i Ivan Pejić.

Kako sam se bavio rasadničarstvom, kroz moj rasadnik prolazile su sorte koje su mi ljudi sami donosili – “Daj mi cijepi ovo!”, “Daj mi cijepi ono!”, bili su to vrbić, bilan… I tada smo došli na ideju da sve autohtone sorte pohranimo na jedno mjesto i to smo nazvali kolekcijskim nasadom autohtonih sorata. Kraj Vrbnika u Risiki. Cijepio sam po dvadeset trsova od svake sorte i posadio na to mjesto! I onda su na Agronomskom fakultetu radili minivinifikaciju svih tih sorata i počelo se izdvajati ono što je možda malo zanimljivije. Vrbić se pokazuje dosta dobar, neki kažu da je to verduzzo, ali ne znam sve, genetičari trebaju odgovoriti na te dvojbe, kaže.

Nakon što je zadovoljio, prije svega, svoje zahtjeve za proizvodnjom bijelog i crvenog vina, Ivica je već počeo sanjati novu autohtonu sortu u svom vinogradu od koje će raditi rosé, odnosno opolo.

Premda je na dva hektara novog vinograda od drobljenog kamena nedaleko Vrbnika već posadio dvadeset tisuća novih loza žlahtine, Ivica glasno razmišlja da ne radi velike serije vina, jer je “po nekoliko tisuća butelja svakog vina lakše prodati”. A i mora zadržati “poziciju boutique vinarije”!

Ruku na srce, slično je pričao i u svojim počecima, kad nije vjerovao da može uopće prodati svoje vino…. Vrijeme ga je demantiralo.

 

Stižu rosé od trojišćine i sansigot iz trešnjina drveta

 

Kao i svaki vinar, uvijek tražim i težim imati nešto novo. Moj izbor je bio i ostao – rad na autohtonim sortama, jer na taj način, obnavljajući gotovo izumrlo, pokazujem svima da se, gotovo istraživački i pustolovno, doslovno može krenuti od početka, ispričao mi je Ivica Dobrinčić, vlasnik, kako on tvrdi, “boutique vinarije Šipun” iz Vrbnika s otoka Krka, svoju manijakalnu zanesenost sortama koje su bile na izdisaju, a kojima je upravo on dodao onaj midin dodir i vratio ih na velika zvona u život. Tako je bilo s obnovom cijelog otočnog fonda žlahtine, tako je bilo sa sansigotom, a tako će biti, izgleda, i s njegovom trećom posvetom korijenima – trojišćinom, koja će nevelikom opusu njegove vinarije iz vrbničke ulice Šipun dodati i vino boje rosea.
  • Izborom sorti vinar radi i neku svoju prepoznatljivost. Sansigot i trojišćina su kao autohtone sorte ovoga podneblja manje-više nepoznate ostatku Hrvatske, a moj izbor je bio vratiti ih u život. Kad sam krenuo u priču sa sansigotom prije 13 godina, prvu mini vinifikaciju sam radio na 75 kilograma grožđa te sorte koje sam kupio od pokojnog Žica iz vinograda koji danas više i ne postoji. Prvo vino od te sorte, pak, na tržištu se pojavilo tek 2013. godine, i to od berbe iz 2011. godine. Dakle, 10 godina sam radio i proučavao tu sortu dok se nisam usudio s njom izaći u javnost. S trojišćinom kao da ponavljam priču o sansigotu. I kao da mi se ponavlja isti problem – količina pupova koji su mi bili na raspolaganju! Trojišćine sam dobio tek neku smiješno malu količinu od 50 litara, to je bio tek sporadični urod na prvih 400 loza koje sam posadio. Onda sam napravio neku maceraciju koja je trajala 36 sati i nakon toga sam to isprešao, taložio i cijepio kvascima te dobio rose vino koje ne može još uvijek biti pravo mjerilo vrijednosti te sorte i vina, kao što ni prvi sansigot nije bio pravo mjerilo te sam ga bio uglavnom nudio kao otvoreno vino. Ovo je tek bio pokušaj upoznavanja sa sortom.
Prošle godine Ivica je posadio 2.000 loznih cijepova trojišćine i, smatra, to će biti njegov maksimum.
  • Neće to sve ići u nekim velikim količinama, kao i sa sansigotom, kojeg danas imam na nekih hektar i pol, želim na neki način zadržati status boutique vinarije.
Prije nekoliko dana Ivica je u restoranu Rivica u Njivicama, predstavljajući svoju vinariju, pružio izuzetnu čast tamošnjima gostima ponudivši ih apsolutnim svjetskim raritetom – roseom od trojišćine.
  • To je, u stvari, moj prvi vinski uradak od te sorte, a od 400 loza, koje sam pobrao s tog prvog nasada, uspio sam dobiti smiješno malu količinu od tek 50 litara, urod je bio praktički sporadičan! Nakon berbe sam napravio neku maceraciju koja je trajala 36 sati, potom sve sprešao, taložio i cijepio kvascima i, na kraju, dobio sam svoj prvi rose. Dobro, s obzirom na sve te okolnosti, ovaj rose ne može biti još uvijek biti nikakvo mjerilo vrijednosti te sorte, kao što ni prvi sansigot kojeg sam bio dobio nije bio pravo mjerilo te sam ga bio uglavnom nudio kao otvoreno vino. Ovo je tek bio pokušaj upoznavanja sa sortom.
Zato je Ivicu pruranjeno još uvijek pitati što misli o sorti koja je nekada bujala na otoku Susku, a pojavom filoksere i egzodusom Suščana u Sjedinjene Američke Države praktički je bila iščezla.
  • Za trojišćinu vam najiskrenije još uvijek nisam pametan ništa reći. Dakle, postoji kolekcijski nasad autothonih sorata tu u Vrbniku, koje sam ih cijepio i sabrao u neku cjelinu, a u to su uključeni i Agronomski fakultet iz Zagreba te obitelj Martinčić, koja obrađuje taj vinograd, i tamo je također trojišćina posađena. Ne znam hoću li više ijednu od tamošnjih 20-ak sorata dodatno razmnožavati, jer kapacitet podruma mi ne dopušta komercijalizaciju još neke od tih sorata. Moj izbor se sveo na sansigot kao crnu sortu te trojišćinu, s druge strane, kao jedno opolo grožđe, za koje sam smislio da mora proći jednu krio maceraciju od tri dana, da bi se ta bojica izdvojila i dobio neko svježe ljetno vino. Mislim da nisam pogriješio u procjeni da su naše šanse u tim autohtonim sortama. Evo, mogu se pohvaliti da sansigot kao sorta 50 posto ide u izvoz, čak bih se usudio reći da vani, a mislim na SAD, Belgiju i Austriju, njih više uzbuđuju takve sorte nego naše ljude. Međutim, i domaće tržište se po tom pitanju budi i svaki dan počinju pristizati nekakve narudžbe za sansigot kojeg, zbog ograničenih proizvodnih kapaciteta, i ne volim pretjerano reklamirati, jer došao bih u situaciju da kao vinar doživim neugodnost zato što nemam vina o kojem se nešto priča…
Ako, možda, i neće postojećim žlahtinama, sansigotima i trojišćinama pridruživati neke nove stare sorte, zasigurno se ne može isključiti da Ivica s postojećim sortama neće prestati igrarije koje su, barem u ovom podneblju, gotovo nezabilježene. Tako je prije nekoliko godina, kušajući neko španjolsko vino iz enomata u Dobrim vinima u Zagrebu došao na ideju da, ponukan kušanim i saznanjem da je to vino odležavalo u bačvama od trešnjina drveta, istu priču pokuša napraviti sa svojim sansigotom. U njegovom podrumu, tako, sada već skoro pet mjeseci odležava sansigot, a rijetki koji su ga kušali tvrde da je – senzacionalan!
  • Ruku na srce, već ranije sam imao jedan pokušaj s trešnjinim drvetom, ali sve je neslavno prošlo. Mislim da je drvo bilo bolesno, jer se samo u toj bačvi od trešnjina drveta pojavila prevelika količina hlapiva. No, to me nije pokolebalo pa sam odlučio ponoviti pokušaj i nabavio sam potpuno novu bačvu od trešnjina drveta. E, sada je prošlo gotovo pet mjeseci da sansigot odležava u trešnji i događa se nešto što je meni kao vinaru vrlo intrigantno. Sansigot iz trešnje postaje bitno drukčiji od ranijih izdanja. Sansigot sam dosad uglavnom držao u bačvama od hrastova drveta, a ovaj iz trešnje je aromatikom najviše otišao prema višnji, a tipski i bukeom je potpuno drukčiji. Prije je nego u hrastu počeo dobivati taj štih drva… Ljudi kojima sam dao to kušati dobro su reagirali i to mi je dodatna motivacija da i sljedeće godine, bez obzira na strahovitu limitiranost podruma, nađem prostor za barem još nekoliko bačvica od trešnjina drveta kako bih imao u ponudi oko 1.000 butelja.


Leave A Reply