IVICA MATOŠEVIĆ: Maratoni su život!

0

Kad sam prije 20 godina razgovarao s Marokancom i naturaliziranim Amerikancem Khalidom Khannouchijem, bio sam najponosniji čovjek na svijetu. Za one koji to ne znaju, Khalid je u to vrijeme bio najveće ime u svijetu maratona, tek jedan iz probranog društva petorice koji su svjetske rekorde rušili više puta. Zapravo, bilo mi je zaprepašćujuće kako sam lakoćom stupio u telefonski kontakt s njim, a nisam mrdnuo iz Zagreba. Paralelno sa sjajnim trčanjem, posebno na maratonima u Chicagu i Londonu, Khalid je svoju najtežu utrku, onu za dobivanje američkog državljanstva, trčao godinama. I pobijedio! Meni je pobjeda bila u saznanju da su najveći ljudi u stvari vrlo jednostavni i pristupačni.


Gotovo podjednako ushićenje osjetio sam prije dvije godine upoznavajući Ivicu Matoševića. Lokomotivu vinskog razvoja Istre, ali i cijele Hrvatske. Te stvari sam znao i prije susreta u njegovom hedonističkom kutku u Krunčićima. Ono što me posebno oduševilo bila je njegova zanesenost – maratonima. Dobro, tu je ipak pokretačica svega njegova partnerica Đurđica Orepić. Ali, na maraton te nitko živ ne može nagovoriti, ako ne obaviš bar nekakve pripreme. A Ivica je, iz inata i usprkos općoj nevjerici da će to napraviti, istrčao svoj prvi maraton neposredno prije našeg prvog susreta.

Svemu je kumovala cjelovečernja fešta kod Vlade Krauthakera i Đurđicina burna reakcija na nečiju provokaciju i javna obznana da će za šest mjeseci istrčati vinski maraton u Bordeauxu. Nikad nećemo otkriti je li obećanje bilo pod utjecajem Krauthakerove graševine ili pod težinom jutarnje rose koja ih je već bila poklopila, ali, zna se – Đurđica, koja nikada u životu nije ludovala za sportom, svoje je obećanje ispunila. I u taj začarani krug traženja neprestanih sportskih izazova ugurala Ivicu Matoševića. Čovjeka koji je do tada još manje bio u sportu od nje. I koji se kasnije za svoj maraton u Parizu pripremao – čitajući knjige o maratonu!

Svoju inicijaciju u svijet maratona, dakle, Ivica je istrčao 15. travnja 2012. godine u Parizu. Ni pola godine kasnije, 10. rujna, istrčao je Fun And Run maraton u Medocu, a i prošle godine je ostao dosljedan uspjevajući istrčati dva puta po 42.195 metara – u Tromsou je 21. lipnja istrčao vjerojatno najsjeverniji Midnight Sun maraton, a početkom studenoga i prestižni New York City maraton.

U 2012. godini, između Pariza i Medoca, priuštio si je mučenje po vulkanskom kamenju Lanzarotea pretrčavši polumaraton Wine Run. Od veljače prošle godine može se pohvaliti da je istrčao i polumaraton Romeo e Giulietta u Veroni, pa u Trstu, Radencima, Udinama, a prije mjesec dana, na godišnjem odmoru u Australiji, skoknuo je do Tasmanije počastivši se, kad je već tamo, polumaratonom Cadbury Half Tasmania, vjerojatnom najjužnijom utrkom i najbližom Antarktici – kao suprotiva Tromsou!

Đurđica je prije nekoliko dana na svom facebook profilu objavila:

“Lekar koji obožava maštati o tome kako trči maratone opet nas je prijavio na novi maraton i već bi bilo vrijeme da počme čitati literaturu o istom, jer ono što trči sigurno nije dovoljno da pretrči 42,195m!”

Nije trebalo dugo čekati, Ivica joj je odgovorio da mora prvo završiti čitanje započetog Alana Forda.

U pitanju je Rotterdam i jedna od najbržih staza, potpuna ravna, na kojoj iz godine u godinu postižu se ponajbolji maratonski rezultati…

Kao sad već prekaljeni maratonac ne ustručava se usporediti razvoj istarske vinske scene s trčanjem maratona. Na svoj će način ustvrditi da se “vinska scena ne radi revolucijama, nego polako i postupno”!

Maraton je način života, ali prije svega izazov, poput vina! U mom slučaju bio je jedna igra i tu postoji jedan eros među nama. Maraton je prije svega isprobavanje vlastitih granica. Nikad nisam bio sportski tip u tom smislu i nikad ranije nisam trčao. U 48. godini istrčao sam svoj prvi maraton! Izazov je u tom smislu još veći – vidjeti možemo li to istrčati ili ne i probati u tome uživati. Maraton je, naravno, jedno fizičko mučenje, iscrpljenost do krajnjih granica, ali osjećaj zadovoljstva i uspjeha ulaskom u cilj ne da se opisati. Na kraju krajeva, maraton je život! Mi svi krećemo s nekom željom da poentiramo u nekom trenutku, a onda shvatiš da je to način života. Što prije prihvatiš tu realnost da se ništa ne događa preko noći, onda ti je lakše. Na kraju krajeva, odrastanje imidža teritorija je maraton, odnosno stvaranje slike o našem teritoriju. Moraš odraditi kilometražu da bi to ljudi primjetili. U svijetu vina mnogi mogu napraviti najbolje vino jedne godine. No, smisao je da budeš prepoznatljiv i nešto što je jamstvo kvalitete, a to ćeš dobiti onoga trenutka kad svoju kvalitetu dokazuješ iz godine u godinu, zaključuje Ivica Matošević.

 

“Iako lekar po zanimanju, ume da pravi dobra vina”!

Odmah na početku treba rasvijetliti poetiku naslova. Dakle, išao Ivica Matošević, odličan vinar iz Krunčića i predsjednik Vinistre, na neki vinski događaj u Beograd. Negdje oko Slavonskog Broda iz dosadne letargije autoputa prenuo ga je telefonski poziv beogradskih organizatora.

Jeste li vi doktor?, upitali su Ivicu.

Jesam.

A kaki ste doktor?

Doktor znanosti, nauka…, prevodi Ivica.

Kad im je odgovorio da je on doktor znanosti, s druge strane žice ‘začula’ se duga tišina.

Halo, čujemo li se? Je li sve u redu?, upitao je Ivica.

Opet tišina. Tek nakon minute prozbori glas iz Beograda: “Videt ćete kada dođete.”

I imao je što vidjeti. Dolaskom u Beograd zaputio se kod svojih domaćina i tamo počeo pregledavati katalog s popisom svih sudionika. Pored njegove fotografije i imena pisalo je: “Iako lekar po zanimanju, ume da pravi dobra vina”!

Naravno, po povratku u Istru svi njegovi prijatelji već su znali za tu anegdotu. I svi su, čekajući ga, već dali napraviti majice u kojima su ga dočekali i na kojima je pisao tekst iz beogradskog kataloga.

Kolovođa istarskog dočeka bila je Đurđica Orepić, Ivicina životna partnerica i žena koja ga je samo 2012. godine nagovorila da istrči dva maratona u punoj dužini od 42.195 metara. A i njihovo upoznavanje zavrijeđuje bilješku.

Dakle, bilo je to prije nešto manje od šest godina. Đurđica je prolazila teško razdoblje potaknuto osobnom tragedijom. Prijateljice su ju nastojale animirati i zainteresirati za istarsku malvaziju koju je ona u potpunosti ignorirala ne vjerujući u njenu kvalitetu. I tako su se konačno dogovorile na Dan otvorenih podruma i njen rođendan obići nekoliko istaknutijih vinarija. Bilo im je veselo, uživale su, Đurđica se nakon dugo vremena uspjela opustiti, ali uspjela je i primjetiti da od svih vinarija koje su obišle jedino Ivica Matošević nije bio u svojoj vinariji. Ona tada, doduše, nije znala nijednog od vinara, a pogotovo za Ivicu Matoševića o čijim su vinima njezine prijateljice pričale bajke. Zapamtila je njegov izostanak. Nakon nekog vremena radila je domjenak za svoje poslovne partnere te je zamolila prijatelja sommeliera Sandija Parisa da joj sastavi vinsku listu. Pregledavajući imena vinara čija će se vina služiti gostima, bez puno razmišljanja prekrižila je jedino ime Ivice Matoševića.

Za njega ne želim ni čuti. On je jedini vinar koji na Dan otvorenih podruma nije bio u svom podrumu i to mi sve govori, obrazložila je Đurđica svoj postupak unatoč Sandijevom inzistiranju.

I onda se dogodila Vinistra. Đurđica je tu najveću hrvatsku vinsku manifestaciju pohodila sa svojim društvom koje se, nakon nekog vremena, spojilo s društvom vinara i druženje se nastavilo do kasno u noć. Kušala su se vina vinara iz društva. Kad je na red došao Ivica Matošević kolege su ga počeli zadirkivati da mu je vino oksidiralo i da ništa ne valja. U igru se naivno uplela Đurđica i viknula da lupetaju gluposti, jer “vino je odlično”! Tad su joj predstavili Ivicu, ona se zagrcnula, jer je znala što je mjesecima ranije pričala o njemu, i – od tada se više nisu rastali.

Ruku na srce, takav sklad energije, ludosti, ideja, volje, želje, društvenosti iintelekta rijetko se viđa. Možda je i dobro da Ivica Matošević na Dan otvorenih podruma nije bio u svojoj vinariji! Jer, sve bi išlo drugim smjerom i vjerojatno se nikad ne bi dogodilo da njih dvoje odu u Kutjevo i do jutra feštaju kod Vlade Krauthakera. Tada je Đurđica, naime, na nečiju provokaciju javno svima obećala da će za šest mjeseci istrčati vinski maraton u Boredauxu. Je li obećanje bilo pod utjecajem Krauthakerove graševine ili pod težinom jutarnje rose koja ih je već bila poklopila, nikad se neće doznati, ali, zna se – Đurđica, koja nikada u životu nije ludovala za sportom, svoje je obećanje ispunila. I u taj začarani krug traženja neprestanih sportskih izazova ugurala Ivicu Matoševića. Čovjeka koji je do tada još manje bio u sportu od nje. I koji se kasnije za svoj maraton u Parizu pripremao – čitajući knjige o maratonu!

Vjerojatno ste primjetili da o Ivicinim vinima još nisam rekao ni riječ. Ali, to je tako u njegovom društvu. I njegovom životu. Vino je uvijek tu negdje, ali nikad agresivno izloženo u prvi plan. Njegove Albe i Grimalde, u stvari, samo su sredstva kojima se izborio za vrhunski status na hrvatskoj vinskoj sceni i zahvaljujući kojima uživa u životu. Punim plućima. Ne zaboravljajući stare prijatelje i stječući nova prijateljstva.

Kao mladić uvijek sam se ložio na rock’n’roll. Obožavao sam Idole, a Vlada Divljan mi je bio najveći idol. Prije devedesete godine on je završio u Australiji i dugo nitko nije znao što tamo radi. Onda se na ljeto 1999. godine pojavio u Rovinju. Bili smo u istom društvu. Kad su nas upoznavali, iskreno sam mu priznao koliko sam se divio Idolima. Njegov odgovor bio je neočekivan. Rekao mi je da je u Australiji radio u nekoj vinoteci i da je jako uživao u mojim vinima te da mu je čast upoznati se sa mnom! Tu smo večer spontano zaglavili u mom podrumu i otad već trinaest godina zaredom u kolovozu, Vlada Divljan, zajedno s Jurom Novoselićem (Film, Psihomodo pop) u podrumu u Krunčićima organizira vinsku rock zabavu, priča Ivica Matošević.

Prijatelji ga često znaju nazivati “doktorom za tartufe”. Naime, Ivica je doktor biotehnoloških znanosti, a jedan od segmenata njegove doktorske disertacije bila je i mikoriza, odnosno simbioza gljiva i korijenja biljaka. Želeći pojednostaviti temu svog znanstvenog rada, objasnit će da je doktorirao na “evaluaciji eko sustava i nekih potencijala teritorija koji su mu kasnije pomogli u vinarenju – znači u odabiru pozicija i evaluaciji tih vinograda i njihovih specifičnosti za konačan proizvod”. Stoga i ne čudi što Grimaldu, položaj na kojem se nalaze njegovi vinogradi, mnogi smatraju potencijalnim Grand Cru položajem Istre!

Kaže da je “u vino ušao slučajno”, jer je imao sreću studirati u regiji Friuli u kojoj je vino način života, gdje “ljudi žive to vino i u kojoj su ponosni na mlade koji se odvaže raditi taj posao”. Friuli je doživio kao nešto moderno i autentično, izričajem teritorija, načinom života i – zamislio je Istru u tom svijetu!

Kad sam počinjao, nisam ništa dugoročno razmišljao, nisam imao nikakva velika očekivanja, sve je to bio čisti rock’n’roll! Radio sam ono što mi je bilo ugodno i razmišljao može li se primjer Friulija primijeniti kod nas. Logika, ali i znanje koje sam stekao, govorili su mi da je to izvedivo, a koliko će to ljudi cijeniti i koliko će sve biti međunarodno afirmirano – to je druga stvar. Izazov je bio – hajdemo nešto jako dobro napraviti koristeći znanja do kojih se danas u svijetu sve lakše dolazi, kao i prirodne predispozicije teritorija. To je bio strašan motiv, prisjeća se Ivica Matošević svojih početaka koje danas s distance naziva “vrlo romantičnim i krajnje hobističkim”.

U Italiju na doktorat otišao je 1993. godine, a prvu komercijalnu bocu priredio je već 1996. godine. Bila je to neka inačica beaujolaisa, odnosno karbonskom maceracijom od borgonje, napravio je mlado vino i promovirao ga na “bužole partyju” u Valsabionu. Iste godine s grupom istomišljenika sudjelovao je u osnivanju prvog udruženja ljubitelja vina koje su nazvali Kalavojna, što je ujedno i naziv uvale u Raškom zaljevu.

Kalavojna na grčkom jeziku znači – dobro vino, a legenda kaže da su Grci doplovili do tog lokaliteta u Raškom zaljevu, popili lokalno vino i po njemu nazvali to mjesto. Prvi predsjednik Kalavojne bio je Veljko Ostojić, kojem smo po dobrim istarskim običajima mandat produžili još nekoliko puta. Sastajali smo se jednom mjesečno na različitim mjestima, najčešće restoranima, i bilo je uvijek funny! Dakle, ta 1996. Godina bila je u Istri vrlo dinamična, bilo je puno entuzijazma i u tom smislu bili smo pioniri. Nismo jako puno znali, ali je bilo strašno puno želje. I to je možda i najbolji dokaz da su mnogo puta dobra volja, hobi, ljubav i energija, recepti kako doći do rezultata mnogo prije nego u strogo pripremljenim konvencionalnim putevima, priča Ivica Matošević.

Rezultati su došli strašno brzo. Već sa chardonnayom iz 1998. godine Ivica Matošević osvojio je titulu prvaka na festivalu Vinovita u Zagrebu. Smatrao je to nenadanim uspjehom, jer je tada još radio kao ravnatelj županijske ustanove za zaštitu prirode i de facto je u isto vrijeme paralelno radio dva posla. Vino je još bilo hobistički i rokerski izazov! Međutim, njegov uspjeh, kao i rezultati njegovih istarskih vinskih kolega – Kozlovića, Degrassija i Marjana Armana, potaknuo je čitav jedan vinski preporod u Istri. Svi su se počeli truditi napraviti vino najbolje što mogu.

Istarska vinska priča nije pumpanje mišića ili bildanje imidža bez osnove! Rezultat koji je malvazija postigla posljedica je kontinuiranog rada. Svaka naša regija ima svoj potencijal i u tom smislu svatko može napraviti odličnu priču i afirmirati svoj teritorij, no bitno je prepoznati što je to. Istra je možda malo prije drugih krenula, nije imala nekih izravnih ratnih šteta, bili smo blizu zapada, mogli smo sjesti u auto i za sat vremena dobiti odgovore na sve naše tehničke probleme. S druge strane, i turizam u Istri događao se brže nego drugdje. Sve su to okolnosti koje su nam davale bolje uvjete odrastanja. Imali smo dobar odnos s establišmentom koji je prepoznao vino. Mi nikada nismo imali ambiciju postati veliki igrači, jer smo objektivno mali, kao što je i Hrvatska mala zemlja u svjetskom kontekstu. Ali, pokušati napraviti nešto što je dobro i ima pečat teritorija, što je authohtoni sortiment, put je koji su sve regije oko nas već odradile. Mislim na Slovence, Talijane, Austrijance, i to s vrhunskim rezultatima. Ne vidim ništa što bih posebno izdvojio. Možda mekoća temperamenta, komunikacije koja je bila mekša, manje animoziteta, dobra institucionalna organiziranost u smislu udruženja, poticanja rivaliteta… To su recepti koji nisu jedinstveni i primjenjivi su u svakoj regiji, priča Ivica Matošević.

S druge strane, dodaje, “njegovati strast prema vinu je ključ svega”! Kao sad već prekaljeni maratonac ne ustručava se usporediti razvoj istarske vinske scene s trčanjem maratona. Na svoj će način ustvrditi da se “vinska scena ne radi revolucijama, nego polako i postupno”!

Maraton je način života, ali prije svega izazov, poput vina! U mom slučaju bio je jedna igra i tu postoji jedan eros među nama. Maraton je prije svega isprobavanje vlastitih granica. Nikad nisam bio sportski tip u tom smislu i nikad ranije nisam trčao. U 48. godini istrčao sam svoj prvi maraton! Izazov je u tom smislu još veći – vidjeti možemo li to istrčati ili ne i probati u tome uživati. Maraton je, naravno, jedno fizičko mučenje, iscrpljenost do krajnjih granica, ali osjećaj zadovoljstva i uspjeha ulaskom u cilj ne da se opisati. Na kraju krajeva, maraton je život! Mi svi krećemo s nekom željom da poentiramo u nekom trenutku, a onda shvatiš da je to način života. Što prije prihvatiš tu realnost da se ništa ne događa preko noći, onda ti je lakše. Na kraju krajeva, odrastanje imidža teritorija je maraton, odnosno stvaranje slike o našem teritoriju. Moraš odraditi kilometražu da bi to ljudi primjetili. U svijetu vina mnogi mogu napraviti najbolje vino jedne godine. No, smisao je da budeš prepoznatljiv i nešto što je jamstvo kvalitete, a to ćeš dobiti onoga trenutka kad svoju kvalitetu dokazuješ iz godine u godinu, zaključuje Matošević.

 

Matoševićeva prva vinska punoljetka

 

Naučili su me da je navršiti 50 godina isto kao i okret oko bove na regati: došli smo do pola i sad idemo nazad. To bi trebao biti mudar zaključak, no ima i mrvicu drugačijih. Nakon flerta s maratonima zadnjih godina Đurđica je pak otkrila ironman u pedesetoj i sad gazi i pobjeđuje. Uopće ne izgleda kao da ide unatrag, čak naprotiv, osvaja ono što je bilo nepristojno i sanjati. Život je lijep, uvijek otkrije nešto novo! Takav me pristup novim životnim izazovima inspirira i potiče da budem i ja bolji. A vina? Tada i ona moraju biti dobra.
Premda sam i ja blizu pedesetoj, ovo ipak nisu moje riječi. Napisao ih je veliki gospodin i još veći vinar (može i obrnuto!) Ivica Matošević u zadnjem poglavlju svoje 226 stranica velike monografije Barely Legal koju je prije nekoliko dana predstavio najužem krugu svojih prijatelja u kultnim Krunčićima. Monografije su u pravilu dosadno štivo i uvijek sam ih doživljavao kao knjižni pandan nagradi za životno djelo. Nešto čime netko želi zabilježiti svoj životni i radni smiraj. Matoševićeva monografija je sve samo ne dosadno nizanje hvalospjeva za kojima autor teksta, poznati povjesničar umjetnosti, bonkulović, rock kritičar i novinar Zlatko Gall, gotovo nije ni trebao posezati.
O Ivici Matoševiću, kao i o njegovoj životnoj družici Đurđici Orepić, u posljednje vrijeme čitam i pišem isključivo kao o svojevrsnim fanaticima koji su na svojoj zajedničkoj životnoj stazi spojili sport u najekstremnijim oblicima s gurmanskim užicima kojima hitaju kad prođu cilj neke utrke. Ne znam, kad bih kojim slučajem istrčao maraton, vjerojatno bih mjesec dana ležao u bolnici i ne bi mi, kao što oni prakticiraju, palo na pamet nastaviti šetati tim istim ulicama s medaljom oko vrata i gušiti se u zalogajima 16 slijedova večere u nekom Michellinovom restoranu. E, oni to rade, oni u tome uživaju i zato često volim reći da bih, kad narastem, htio biti poput njih.
U monografiji je Ivicu Matoševića možda ponajbolje opisao njegov Istrijan i veliki prijatelj Alfi Kabiljo: “Na Krku sam čuo poslovicu ‘Ki ni za sve, ni za niš’. Ivica M. je, kao rijetko tko, za sve; sjajan organizator, oblikovao je i vodio Vinistru, pregovarač s političarima kojima mora tumačiti da imamo crna i bijela vina, borac za ime Teran, sportaš bez premca, plivač, trči maratonske utrke po svijetu, roker, komunikator par excellence, poliglot, ali ipak prvenstveno vinar najviše klase i sve što ide u to. Ima sjajnu sposobnost da u isto vrijeme bude na Grimaldi, u Napa dolini u Kaliforniji, na maratonu u Tasmaniji, vinskoj prezentaciji u NY ili Londonu. Samo jedan povjesničar umjetnosti Tonko Maroević može biti istovremeno na otvaranju 2 ili 3 izložbe. A i u prekrasnom vrtu kod Ivice u Krunčićima imamo isto sjajne izložbe…
Družeći se s Matoševićima, Ivicom i Đurđicom (Orepić), često se u našim razgovorima rabio izraz “pozitivna energija”. Nije to nikad bilo isprazno blebetanje, Ivica i Đurđica, poznatija kao Just Djuit, uistinu su istarski Černobilj pozitive, životni par čiji pristup životu bih svakome preporučio za preslikati. U posljednje vrijeme njih dvoje su opasno zagrizli u religijske vode. Ne, nije u pitanju prosvjetljenje nakon posjeta Međugorju. Njihova religija je postala – triatlon! Pritom, kao u svakoj pravoj tradicionalnoj hrvatskoj vezi, Just Djuit pliva, pedalira i trči, a Ivica sve to “podržava” čitajući knjigu o nečemu gdje će uskoro njih dvoje ponovo triatlonirati. Just Djuit je svoju ludost i odlučnost da uskoro izbori i nastup na najznačajnijem svjetskom triatlonu, Iron Manu u Honoluluu na Havajima, prenijela i na ljude koji ju poznaju. Da mi je netko rekao da ću, primjerice, proteklu nedjelju provesti uz kompjutor i “live” praćenje Iron Mana u Autriji, rekao bih mu da je lud. No, htio sam se uvjeriti da će ta “porečka vještica” uistinu uspjeti u svom naumu da, bez korištenja metle, prepliva 3,8 kilometara, odpedalira 180 km i, na kraju, pretrči maraton od 42.195 metara. Aloooo, pa ta žena je, što nije nebitno, riječ “sport”  prvi put u životu čula prije nekoliko godina!!! I to nakon što je, na cjelovečernjoj fešti kod Vlade Krauthakera, reagirajući na nečiju provokaciju javno obznanila da će za šest mjeseci istrčati vinski maraton u Bordeauxu. Već sam jednom bio naveo da nikad nećemo otkriti je li obećanje bilo pod utjecajem Krauthakerove graševine ili pod težinom jutarnje rose koja ih je već bila poklopila, ali, zna se – Just Djuit, koja nikada u životu nije ludovala za sportom, svoje je obećanje ispunila. I u taj začarani krug traženja neprestanih sportskih izazova ugurala Ivicu Matoševića. Čovjeka koji je do tada još manje bio u sportu od nje. I koji se kasnije za svoj maraton u Parizu pripremao – čitajući knjige o maratonu!
Just Djuit i njezin sportski eros prepoznali su na državnoj dalekovidnici i već tjednima televizijska ekipa predvođena Nevenom Rendeli o njoj snima dokumentarni film!
Nedavno sam pitao Ivicu kako podnosi sav taj raspored, štoviše kako uspije u tom itineraru, zgusnutom svim i svačim osim vinarije, proizvesti novo vino. Koje, pritom, uopće nije neka trivijalna kapljica nego se već može predstaviti vrhom njegove vinske palete! Naravno, riječ je o Plavoj Grimaldi, pol-pol kupaži merlota i terana koja je svoju premijeru imala u – Sloveniji!
  • Da nema svega toga energija bi se trošila na druge stvari, a ne na probijanje horizonta, tvrdi Ivica.
Skroman kakav već jest, ne želi ni pomisliti izgovoriti da je Bijelom-Crnom-Plavom vinskom trilogijom od Grimalde, zavučene i skrivene u unutrašnjosti Istre, napravio Gran Cru apelaciju. Hrvatski vinski Krzysztof Kieślowski!
  • Ne pretjeruj! Grimalda kao položaj još uvijek nije na razini na kojoj bi mogao biti. Te loze su mlade, one su bebe za bilo kakvu priču o slojevitosti, kompleksnosti ili ozbiljnosti, no već sada pokazuju trend i neke karaktere koji će se tu razvijati. Za 5-10 godina će Grimalda biti u najboljoj formi! Neki će više voljeti Crnu Grimaldu i njezinu mekoću i harmoniju, drugi će, pak, više uživati u životu i voćnosti Plave Grimalde. Nedavno sam uzeo još 2,5 hektara vinograda i sve to mi je još uvijek neko isprobavanje i vječna igra. Mi ta vina radimo da budu kompleksna, a opet da ostanu pitka. Ipak je smisao vina da ga se pije s guštom, priča Ivica.
Njegove riječi samo su logičan slijed mantre koja se savršeno uklopila u sportsko-vinski svijet: Vinska scena ne radi se revolucijama, nego polako i postupno!
Rođen je u Detroitu u obitelji doseljenika iz Meksika. U svojoj Americi nikada nije osjetio što znači biti slavan, a nakon dva studijska albuma početkom 1970-ih godina potonuo je u zaborav. Nakon neuspjeha kupuje na dražbi napuštenu kuću u predgrađu Detroita za 50 dolara. I danas tamo živi!
Ovako bi, iz američke perspektive, izgledao životopis Sixta Diaza Rodrigueza napisan prije 20 godina, kad se o ovom sada slijepom glazbeniku, kojeg se danas uspoređuje s Bobom Dylanom i Bruceom Springsteenom, mogla eventualno saznati da je za “vrhunca” svoje karijere albume Cold Fact i Coming from Reality prodao u tolikom broju da ih se moglo izbrojati na prste jedne ruke.
No, priča o Sixtu Rodriguezu, kojeg se znalo i po imenu Jesús, iz perspektive bijelca u Južnoj Africi zvuči potpuno drukčije. Sixto je tamo bio božanstvo, popularniji od Elvisa Presleya, a o tome, zahvaljujući tadašnjoj izoliranosti Južne Afrike, nitko ništa nije znao. Čak ni Sixto ni njegovi američki izdavači!
Kad je, razočaran neuspjehom, napustio svijet glazbe i počeo raditi kao zidar, u Americi to nitko nije ni primjetio. U Južnoj Africi se, pak, počela širiti glasina da je Sixto ritualno sebi oduzeo život na bini na nekom koncertu. Nije se samo sa sigurnošću moglo reći je li to uradio hicem iz pištolja ili se zapalio.
I onda se 1990-ih godina dogodio Internet, na Internet se “zakačila” Sixtova najstarija kćer i u nevjerici otkrila da su njezinom ocu obožavatelji iz Južne Afrike posvetili posebnu internetsku stranicu.
I tada dolazi do nove prijelomnice u Sixtovu životu, jer su dvojica njegovih obožavatelja iz Južne Afrike, koji su čvrsto odlučili saznati što se dogodilo njihovom idolu, otkrili da je Sixto ipak živ…
Cijelu tu dramu, koja se pretvorila u jednu od najljepših priča, nedavno smo mogli gledati na Hrvatskoj televiziji u Oscarom nagrađenom dokumentarcu Searching For Sugar Man.
Ivica Matošević, veliki hrvatski vinar i ljubitelj života iz istarskih Krunčića, otišao je korak dalje svjedočeći svojim prijateljima o Sixtovom uskrsnuću i njegovom koncertnom ukazanju u dvorani Grand Arena u Cape Townu!
Do nekoliko dana prije odlaska u Južnu Afriku i Mozambik, Ivica nije ni pretpostavljao da će uživati u Sixtovom uprizorenju u Cape Townu. Oko Nove godine tek je svojim Facebook prijateljima ostavio objavu na svom profilu kojom poziva sve da pogledaju “dokumentarac o Sugarmanu, jer to je nešto najdojmljivije što se može vidjeti – preporučam svima”.
Picajzlast i pedantan u pripremi putovanja bacio si je s pričom o Sugarmanu bubicu u uho, malo proguglao po Internetu i otkrio “da čovjek svira u Cape Townu 5. veljače”, upravo u vrijeme kad su on i njegova triatlonka Đurđica JustDjuit trebali baš tamo obilaziti vinarije u Stellenboschu i restorane u Old Biscuit Millu.
  • Pa, kad je već tamo, otići ćemo se pričestiti, zapisao je Ivica na svom Facebook profilu.
Po slijetanju u Johannesburg i obilasku Rosebank Art&Craft Marketa, sad već vidno uzbuđen, javio mi se porukom da je naišao na štandove s gramofonskim pločama na kojima je bilo istaknuto: “Sorry! No Rodriguez!”
Potom je nekoliko dana nestao u divljini Nacionalnog parka Kruger te na prekrasnim plažama Mozambika, a onda se, nakon dolaska u Cape Town, javio da je tamo obišao Mabu Vinyl, trgovinu gramofonskim pločama, odakle je, prije 20 godina, njezin vlasnik Stephen „Sugar“ Segerman krenuo u potragu za glazbenim Svetim gralom – Sixtom Diazom Rodriguezom. Nakon prikazivanja dokumentarca o Sixtu Rodriguezu i osvajanja Oscara, Stephen “Sugar” Segerman se voli pohvaliti da su u Cape Townu posljednjih nekoliko godina tri najznačajnije stvari koje svaki posjetitelj mora obići Table Mountain, Robben Island i – Mabu Vinyl!
Ivica kaže da je čovjek sretan “kad jaše po valu vlastitog bića, kad svoju igru pretvori u posao i kad taj posao podsjeća na dječačku igru”.
  • Pokušat ću tu sreću objasniti na kompliciranom primjeru Sixta Rodrigueza, Sugarmana, slijepog sedamdesetčetirigodišnjaka na tezgi u Cape Townu… Da podsjetim na slojevite činjenice, on je suvremenik Boba Dylana i Rolling Stonesa, glazbenik iz šljakerskog Detroita, kojem se albumi i nisu baš prodavali, te je za koricu kruha zarađivao kao skromni “demolition man”, po naški nešto između zidara i stolara, strpljivo popravljajući kuće američkih proletera. Volio je fine stvari, vodio djecu u muzeje i mukotrpno ih školovao, i živio skromno, bez televizije i mobitela, čvrsto zabetoniran u siromašnoj četvrti propalog grada. Svemir se malo poigrao s Rodriguezom – dok je on u Detroitu nosio frižidere i mijenjao trule daske, s gitarom obješenom o klin, njegova je glazba rasturala u Južnoj Africi, gdje je Sixto figurirao kao simbol borbe protiv nejednakosti i nepravde. Nisu ga baš previše smjeli puštati po državnim radijskim postajam, ali bio je popularniji i od Dylana i Stonesa, i da vrag bude veći – on to nije znao. Pojma nije imao. U Južnoj Africi izoliranoj od svijeta, njegov lijepi glas nije prelazio granice, a začudo, tog američkog Meksikanca prigrlili su bijeli Afrikaneri, slijedom čega su ga crnci odbacili, jebi ga, tako to ide tamo. U Cape Townu je kružila legenda da se Rodriguez ubio negdje za vrijeme svirke, neki kažu zapalio na stageu, i tako je to bilo sve dok 1996. godine, pojavom Interneta, nije pronađen živ u Detroitu, prouzročivši opće ludilo među fanovima u Južnoj Africi, a onda je uslijedio koncert i njegov revival od 1998. godine ovamo, kao u nekoj bajci. Nevjerojatna igra sudbine i paralelnih svjetova poantirala je Oscarom u dokumentarcu Searching for Sugarman, a Sixto je tu dodjelu prespavao i nije mu se išlo, opet skromno, da ne uzme slavu autoru dokumentarca. Sixto danas više ne demolira kuće po Detroitu, već svira svakih par godina u novoj Južnoj Africi, ali i po svijetu koji ga prati poput nekog mistika iz prošlosti koji se ponovo ukazao i odrađuje zaostatke. Tako smo ga i mi pogledali u Cape Townu, gradu koji mu je dao jackpot na životnom ruletu, priča Ivica.
Za Sugarmana je Ivica prvi put čuo tek prije nekoliko godina, i to na feštama u svojoj kantini u Krunčićima gdje im je DJ Filjo redovito vrtio Sixtove pjesme i, onome kome se svidjelo, pritom “pržio cedejce”. Tako je počela Ivicina ljubav sa Sixtom. Vrlo brzo nakon toga je “negdje u Champagni” naletio i na originalni soundtrack i “ugradio ga u auto, puštajući ga u krvotok poput ovisnika, sve češće i češće”. Kad je pročitao da im se putevi poklapaju početkom veljače u Cape Townu, nije bilo dvojbe da mora biti na koncertu. Premda je svugdje pisalo da su oba nastupa u Cape Townu rasprodana, Ivica je našao način kako uvjeriti organizatora da ga je Sixto obećao pričestiti.
  • Rodrigueza su na stage pred mikrofon doveli pod ruku, a on je onda sam odsvirao sedam-osam stvari, izgledalo je to prilično usporeno, krhkoga glasa i pomalo autistično, slabo komunicirajući s publikom. Zezao se mjenjajući šešire i kape koje su mu, uz malu Mandelinu figuricu, posložili na manjem stoliću uz mikrofon, a on bi ih napipavao i nabijao na glavu nakon svake pjesme. Đurđica je rekla: “Samo da nam ne umre danas ovdje”, a ja sam razmišljao o njegovoj misiji i zadatku. Potom mu se na pozornici pridružio prateći band, vrlo dobrih glazbenika, i tako je koncert krenuo na novu razinu i dobio na punoći pjesama. Band je pak imao neobičan gard poštovanja prema umjetniku – nakon svake pjesme sva trojica bi se približila Rodriguezu i čekala njegov signal koju pjesmu svirati. imao sam dojam da ni sam umjetnik nije znao redoslijed, već ga je “nabadao” i improvizirao. Koncert je zbog toga izgledao poprilično isprekidan, a Rodriguez je tu uglavnom djelovao kao čovjek s nekog drugog svijeta. Prsti su mu rutinirano dobro šetali po vratu gitare, nije bilo grešaka, a glas je bio sve bolji kako je koncert odmicao. Impresivan doživljaj!
Zanimljivo zvuči njegovo zapažanje o “dekadentno bijeloj publici”, jer – među pet tisuća duša “u vegasovskoj dvorani usred casina” uspio je jedva nekako otkriti jednu crnkinju.
  • Povremene Sixtove rečenice poput “pomozimo onima kojima treba” ili “ispravimo nepravdu”, uglavnom bi završavale na odgovorima publike “We love you”, što sam si ja interpretirao na način da je ekipa došla na koncert ponajprije pogledati ikonu iz onih vremena, a nikako slijedeći njegov svjetonazor. Đurđica je to prokomentirala opet na svoj način: “Ovaj drži koncert ovdje otprilike kao Papa kad za Božić ide oprat noge zatvorenicima”. I kaže – “Valjda mu je Bog naštimao da ne mora gledati publiku!” Svirka je na kraju bila skroz ok, umjetnik je svoju misiju odradio najbolje moguće, ne podilazeći jeftinim klišejima zabave, završivši koncert dodatkom od tri pjesme i poručujući u završnoj pjesmi na koncertu – “I’m gonna live till I die”.
Rezimirajući dojmove s koncerta Ivica smatra da je Sixto u zadnjoj četvrtini života “zvijezda koja to i ne želi biti, umjetnik koji zarađuje, no novac ne drži već daje onima kojima treba, danas svirajući onima koji su ga onomad slušali dok on za to nije ni znao”.
  • Igra je to njegove mladosti i veselja kojem je težio. Izgleda mi kao da Rodriguez danas svira produžetke sudačke nadoknade, da pjesmom možda prebaci živi zid ove publike i pošalje poruku. Nikad nisam dosad bio na ovakvom koncertu. Hodočašće u ishodište Rodriguezova Cape Towna jedinstveni je doživljaj, zaključuje Ivica Matošević.


Leave A Reply