KREŠIMIR IVANČIĆ: Maneken najvećeg svjetskog proizvođača mamaca za šarane

0

Točno u ponoć, 24,2 kg! Nakon dugo vremena pola sata pravog adrenalina! Ranojutarnja fiskultura sa 26,1 kg! Prije mraka torpedo 24,5 kg!


Koliko god kapitalci, kojima se plešivički vinar Krešimir Ivančić nedavno pohvalio na Facebooku, izgledali nestvarno, ipak su istina. Iskreno, mislio sam da su Krešimirove fotografije proizvod photoshopa te da nije moguće u tako kratkom razdoblju uhvatiti nekoliko šaranoidnih monstruma bez intenzivne uporabe digitalne kozmetike. Naravno, bio sam u krivu, jer – Krešimir je uistinu lud za šaranima. A lov na šarane, ili, kako on to voli reći – šaranolov, prestižna je ribička kategorija u kojoj se treba dobro pomučiti da bi se izborio za dobar ulov.

Da razbijem dvojbe, ti šarani su uistinu uhvaćeni i ulovio sam ih početkom lipnja u jezeru Šumbar blizu Karlovca. I da razbijem dvojbe onih koji se pitaju što sam radio s tim šaranima. Kao strastveni sportski ribolovac, ulovljene ribe sam samo uslikao i – vratio u vodu! To vam je klasični sportski ribolov, najveći gušt je upravo u tih pola sata – sat vremena, koliko prođe otkako se riba zakači na udicu do izvlačenja iz vode. Nema cijene koliko vrijedi otići na 4-5 dana u ribolov i maknuti se od svega i malo se stopiti s prirodom. Vratiš se tamo gdje smo zaboravili da smo potekli i prisjetim se gdje smo, što smo, tko smo, kako smo i maknemo se od klasične životne kolotečine koja nas nemilosrdno konstantno baca vamo tamo. Ovo je povratak izvornom, priča Krešimir Ivančić.

Ovaj najnoviji biser u niski plešivičkih dragulja tvrdi da kod njega strast za ribolovom postoji od malih nogu, ali da se aktivnije posvetio šaranolovu 2005. godine. Premda ne i presudnu, veliku ulogu u tome odigrao je njegov punac Željko Spasić, koji je dugogodišnji hrvatski reprezentativac u sportskom ribolovu, a dvije godine je bio i svjetski prvak u tom sportu.

On iza sebe ima ulov soma teškog 76 kg i dugog 2,2 metra. Ulovio ga je također u jezeru Šumbar i dao ga je preparirati – izgleda kao anakonda! Moj rekordni primjerak šarana bio je težak 26,800 kilograma, priča Krešimir koji tvrdi da se u ribolovu na slatkim vodama opredijelio samo na šarane.

A za šaranolov, tvrdi Krešimir, potrebna je posebna oprema, štapovi, “prihrana vode do 120 metara od obale”, posebni mamci. Najčešće ribičko društvo su mu dvojica Austrijanaca i jedan Slovenac, a svi skupa su dio Nutrabaits Teama, ribolovne momčadi koja je, praktički, maneken tog istoimenog najpoznatijeg proizvođača mamaca za ribolov.

Krešimir je po struci ekonomist, premda za sebe voli reći da se više smatra “računarnim tipom”. Nekoliko godina je i studirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, sve dok nije shvatio da je štrebanje jedino što je tamo mogao naučiti. Počinje se potom baviti programiranjem, a, kako je bio zaluđen i robotikom, robotske ruke u nekim tvornicama u drvnoj industriji i danas su podsjetnik na vremena kad je Krešimir Ivančić bio na putu postati veliki svjetski inovator. Programirao je neke CNC strojeve za obradu drva, a ponajvećom uspješnicom iz tog razdoblja smatra robotsku ruku u proizvodnji lijesova.

Ma, to je samo stroj, staviš gore dasku, on iz svoje latice stavi pilu, ispili ga na mjere, uzme borere, izbuši rupe na određenim pozicijama, uzme freze pa napravi neku cifru, uzme drugu pilu pa ispili neke detaljčiće i izbaci je van. Pa uzme neku drugu dasku. I opet ispočetka, objašnjava Krešimir način funkcioniranja robotske ruke u proizvodnji lijesova.

Godinama je radio i za metalsku industriju u proizvodnji ralica za snijeg, hidrauličnih cjepača drva, kao i hidrauličnih sklopova. Sva ta iskustva je primjenio u opremanju vlastite vinarije, jer Krešimir je među rijetkim vinarima, ako ne i jedini, koji se može pohvaliti da je gotovo sve u vinariji, od hladnjaka, vinifikatora, tankova i kakvu god opremu zamislite, sam napravio. On bi dodao da tom popisu pridružimo i ljepljenje pločica u podrumu.

Zadnjih 10 godina u potpunosti sam se posvetio stvaranju cijele ove vinske priče, nas četvero iz obitelji sve sami radimo, od infrastrukture do vinograda, nemamo nikakvu pomoć sa strane. Zato to možda izgleda sporije i trnovitije, ali – funkcionira!

I onda, nakon grobnih lijesova, hidraulike i šarana, hrvatsku vinsku scenu gotovo preko noći zapljusnula je snažna eksplozija njegovih pjenušaca koje na etiketama krasi lik Grifona (Griffina, Grifina ili Grifena, op.a.), zvijeri s tijelom lava i glavom orla, koju je Eshil nazvao Zeusovim psom s ptičjim kljunom, koji ne laje. Ali, Krešimir kroz svoje Grifone itekako laje i zasigurno se ne uklapa u grčku mitologiju. Možda tek možemo reći da Krešimir kroz priču o Grifonu nastoji sačuvati legendu o toj zvijeri kao istinskom čuvaru Dionizovog kratera vina.

Svi naši pjenušci nose Grifonovo ime jer vjerujem da on vjerno simbolizira karakterna vina koja stvaramo, tvrdi Krešimir.

Prema vlastitom priznanju, prije nego što je počeo osvajati brojna nepca sve većeg broja ljubitelja svojih pjenušaca, Krešimir je, poput Forrest Gumpa, koji je mjesecima neprekidno trčeći za sobom imao sve veću grupu štovatelja, godinama tražio odgovore na stotine pitanja koja su ga mučila. Kao perfekcionist, nikome ništa nije želio prepustiti, odgovor je morao sam dokučiti. U “potrazi za idealnim pjenušcem” veliku pomoć mu je pružio enolog Goran Marmilić, koji je ovom plešivičkom vinaru, kao i prethodno, Dubravku Vukasu iz Ponikava na Pelješcu, s kojim je napravio prvi pjenušac od rukatca, te kasnije od plavca malog, “razumijevanje postupka proizvodnje okrenuo za 180 stupnjeva”!

Na pjenušce sam se odlučio, jer su mi se pjenušci dostupni u trgovinama, kao i u plešivičkim vinskim podrumima, prestali sviđati, bili su dosta loša kopija šampanjaca, okusom su išli u krivom smjeru, brzo su starili, bili su prejaki, jako provociraju tercijaru, a previše likera u njima ubijaju želju za pijenjem. Zato ljudi i ne vole previše pjenušce – dostupni su im bili samo loši pjenušci! Enolog Goran Marmilić mi je svojim savjetima pomogao doći do svih odgovora na moj silna pitanja. Naime, moja tehnologija proizvodnje se temelji na nečem potpuno drugom, nisam mogao na licu mjesta se uvjeriti u nijednoj vinariji u procese, sve sam doslovno morao sam od početka, pojašnjava Krešimir svoju strast prema pjenušcima koji su u njegovoj izvedbi, tvrdi, “drukčiji od drugih, puno su iskreniji, a u njima se mogu naći sortne karakteristike za razliku od drugih koji odražavaju kvasce koji su nastali autolizom”.

Kad slušate njegova tumačenja i pritom pokušavate odgonetnuti koliko je uistinu visok, prva asocijacija na tog gotovo jedinog vinskog dvometraša je nedavno preminuli velikan svjetskog sporta Muhamed Ali i njegova sportska autobiografija “Ja, najveći”. No, Krešimirove riječi nisu neutemeljeno hvalisanje i umišljeni larpurlartizam. Nedavno je na Svjetskom prvenstvu portugizaca u mađarskom Pečuhu za svoj prvi u svijetu ikada napravljeni pjenušac od te sorte zavrijedio divljenje ocjenjivačkog suda i – zlatnu medalju. Još ranije je istinske vinoljupce oduševio prvim u Hrvatskoj uopće napravljenim pjenušcem od sorte rizvanac.

Nakon duge škole konačno je shvatio da u svojim limitiranim serijama vrhunskih vina za sladokusce mora imati iznimno nisku količinu sumpora te da takvim pristupom stvara razliku između sebe i drugih vinara.

Imao sam ideju da kad otvoriš moje vino odmah osjetiš svaki miris i okus, a to definitivno nikada ne bih mogao postići s velikim količinama sumpora koji stvara oštra vina, razbacana u ustima, koja nisu povezana, a okusi i mirise se ne prate, jer nisu balansirana i ne dolaze do punog potencijala.

U prijevodu, Krešimir maceraciju obavlja na vrlo niskim temperaturama pri kojima nema potrebe za konzervansima, a njegova vina, tvrdi, sumpor vide tek kad je sve gotovo i zato ga je u konačnom proizvodu desetak puta manje.

Mnogi su sa skepsom gledali što radim, ali kad je naš Griffin Brut na Zavodu za vinarstvo dobio oznaku vrhunskog vina, nestale su sve skepse.


Leave A Reply