LUCIANO VISINTIN: Nisam Bog, ali smatram uspjehom kad prenesem emocije ljudima!

0

Nisam ga sreo na Vinistri, uopće nije imao svoj štand, kao što se tamo nije pojavio niti kao gost. Ni njegovog proslavljenog Istriana, vina koje je 2016. godine zasjalo platinastim sjajem na Decanterovom natjecanju te dobilo titulu Best in Show, nije bilo na veličanstvenom masterclassu kojeg je o “svim licima terana” vodio Oz Clarke.


  • Ma, pusti, sve je to politika, gotovo ravnodušno je odgovorio kad sam ga upitao koji su razlozi da na ponajvećoj hrvatskoj vinskoj smotri nema čovjeka koji je na jumbo plakatima po Istri, na kojima se smiješi držeći u ruci vino koje je proslavilo i njega i Istru kao vinsku regiju, ali i cijelu vinsku Hrvatsku, gotovo pa istoznačnica za vino u Hrvata.

A nije da Luciano Visintin nema što izvući iz svoje vinske kuhinje zvane Veralda i pohvaliti se vjernoj sljedbi koja je, unatoč visokoj cijeni koju je bio odredio za Istrian, razgrabila taj nektar.

  • Takvo Decanterovo priznanje definitivno određuje vinara i pokazuje tko je i što je. Kad me pitaju je li Istrian sada postao prepoznatljivost Veralde, nakon svega što se dogodilo u posljednjih godinu dana s tim vinom mogu samo reći da je Istiran skrenuo pozornost na Veraldu – dakle, obrnuto, priča Luciano.

A da je tome tako pokazuje i podatak da je upravo u Kaliforniju izvezao svojih prvih 4.000 butelja za taj dio svijeta. I to ne Istriana, kako bi se moglo očekivati, nego Istriane, Ambre, roséa i pjenušca.

  • Kako sam vam i rekao, Istrian je utro put drugim vinima iz vinarije! Platinasta nagrada s Decantera mi je otvorila još puno vrata, a ovaj izvoz u Kaliforniju, dogovoren na Pro Wine sajmu u Dusseldorfu, za ne povjerovati u današnje doba – plaćen je unaprijed!!!

Luciano ne skriva zadovoljstvo što je na ovogodišnjem Decanterovom natjecanju za svoju “narančastu” malvaziju Ambru dobio srebrnu medalju i vrlo visokih 90 bodova, što je najbolje ikad ocijenjeno narančasto vino na tom natjecanju iz Hrvatske. Za to vino Luciano kaže da je promišljeno i napravljeno gotovo na eksperimentalnoj razini.

  • Nisam od onih koji vole narančasta vina, ali kako su ta vina u trendu, htjeli smo se okušati u tom smjeru i pritom maknuti mane koje 99,99 posto narančastih vina imaju. Ono, popiješ gutljaj i više nemaš kamo pobjeći od tog vina! Dakle, cilj je bio napraviti jedno vino koje se može piti. A čim smo ga napravili, znao sam da smo uspjeli u toj nakani. Dakle, prije svega smo htjeli skinuti mane narančastih vina, a tu prije svega mislim na oksidativnost i visoka hlapiva i drvenost, i dobiti nešto prekrasno, sa 32 grama ekstrakta. To je vino koje u ustima traje minutu i pritom vas nimalo ne umara, lagano je, lepršavo, ono – TOP! Htjeli smo kroz vino dobiti grozd u ustima, a ne drvo, koje je ubijalo svaku sortnost. I tako smo dobili, vjerujem, prvo narančasto vino koje je uspjelo zadržati sortnost malvazije pa ga zato i zovemo – “orange light”. Nismo koristili sumpor, ali jesmo suhi led, tako da nemamo onu oksidaciju kad počnu fermentirati. Ovi autohtoni kvasci rade puno više glicerola nego selekcionirani, tako da smo dobili vino sa 14,5 posto alkohola. Jako je bitno da smo barik otvorili i skinuli 5 milimetara i nismo ga više palili, samo smo ga prošli s parom da ubijemo bakterije. Tako nemamo vaniliju. Malvazija je ubila te tanine drveta i nije izmijenjena, dali smo joj samo duži vijek trajanja. Orange sam nazvao Ambra, i Ambra je za vinoljupce, a ne samo za one koji vole samo narančastu boju!

Luciano tvrdi da “radi na kupcu”. Ne smatra se Bogom, a ako uspije napraviti neko vino “da se lako pije i dobro razumije, a pritom dugo traje i pilac o njemu govori ‘Mmmmmmm’ – onda je uspio!

  • Zbog toga se vino i radi – prenijeti emocije ljudima! Dakle, miris nam daje nadu, a jezik nam otkriva okus. E sad, poslije progutljaja, koliko traje taj doživljaj u ustima, toliko smo uspjeli. Cijeli ovaj uvod pričam zbog Istriane, moje najnovije malvazije s kojom sam htio napraviti korak naprijed u odnosu na druge proizvođače. Htio sam je personalizirati, došli smo do 15 posto alkohola, igrali se s autohtonim kvascima, i dobili smo nešto posebno što može dati samo taj teritorij. Lagano, lepršavo, lijepo vino koje vam ostaje nekoliko minuta u ustima! Prije nekoliko dana, na manifestaciji “Walk and Wine”, jedan gost je nakon kušanja samo izustio: ‘Mmmmmmmm’! To je to! Vino je emocija, a ne traženje voća i ne znam čega u njemu i slična razbijanja glave.

 

 

Istrian, vino koje razbija okove prošlosti

 

Senzacionalno je zazvučala vijest iz Londona sredinom svibnja po kojoj je na prestižnom Decanterovom ocjenjivanju vino Istrian iz vinarije Veralda iz Brtonigle proglašeno “najboljim crvenim monosortnim vinom skupljim od 15 funti”, a ugledni ocjenjivači su mu dodijelili fantastičnih 95 bodova i titulu “Platinum – Best in Show”, što je ekvivalent nekadašnjem priznanju “International Trophy”, kojeg su iz Hrvatske ranije zavrijedili tek Ivan Enjingi, Kutjevo d.d. i Zlatan Plenković. Moram priznati da je nakon prvotnog pozitivnog i euforičnog šoka, kojeg je ta vijest izazvala kod istinskih ljubitelja vina, vrlo brzo proradila poznata hrvatska zavist te da je na “domaćem terenu” Istrian postao meta za odstrjel. Zlobnici će reći – prava vrijednost Istriana su 82 boda i srebro koje je tom vinu dodijeljeno na Vinistri. No, to su već hrvatske priče koje nipošto ne smiju i ne trebaju umanjiti ponajveći istarski vinski uspjeh u povijesti sudjelovanja tamošnjih vina na najvećim svjetskim vinskim smotrama.

Luciano Visintin, inženjer građevine, dugogodišnji kapetan i vezni igrač lokalnog nogometnog kluba Brtonigla, kao i nekadašnji gitarist lokalnog benda ad hoc okupljenog za zabavljanje turista na hotelskim terasama, pokretač je priče o Istrianu na koju je izrazito ponosan i za koju je uvjeren da iz temelja mijenja priču o teranu.

Istrianom sam dokazao da imamo vino koje ne mora nužno biti staro da bi bilo šampion. U prijevodu – Istrian je dokaz da smo usavršili sortu kojoj smo pristupili na način koji nije kopija tuđih odnosa prema drugim sortama. Ne smijemo usavršavati svoje sorte sa stvarima koje smo naučili na drugim vinima. Da je tome tako najbolje govori činjenica da je od drugih crvenih sorata nemoguće dobiti pobjedničko vino nepunih pet mjeseci nakon berbe. Usuđujem se reći da smo s ovom nagradom svijet crvenih vina bacili na koljena! Jer, nemoguće je sad ne uvažiti to što se dogodilo, a to je – ako hoćete nešto dobro, što je bez tanina i može odmah ići u promet, onda morate imati teran! Ja i dalje slušam foliranja da teran treba biti dvije godine u hrastovim bačvama te ovo ili ono, ali to je formula primjenjiva za Barolo, odnosno sortu nebbiolo, a ne za naš teran. Ova Decanterova nagrada Istrianu pokazuje da smo se ovakvim pristupom teranu oslobodili okova prošlosti te da ne postoji staro i mlado nego dobro i loše vino. Sad smo valjda svi shvatili koji je naš put, a bolji poticaj da je odabrani put ispravan od Decanterovih 95 bodova ne može biti, priča Luciano Visintin.

Cijela priča o Istrianu je dodatno zanimljivija kad se zna da je Luciano to vino na Vinistri i Decanteru prijavio kao refošk, kad o njemu govori, govori o teranu, a najsretniji bi bio kad bi naziv Istrian postao standardna odrednica za vrhunsku izvedbu terana.

Vino smo i nazvali Istrian da skinemo sve farse oko imena sorte, to je samo politika! Mi priču moramo dignuti na regiju, bitna je Istra, a ne reklamirati sortu. Ako vam kažem Brunello di Montalcino, svi su čuli, a rijetki znaju da je to sorta sangiovese. Za sangiovese tko te pita, to ima cijeli svijet! A kad pročitaš Istrian, e – svatko u tom slučaju može otići na kartu i vidjeti gdje je to. Želio bih da se svaki teran u vrhunskoj izvedbi zove Istrian, dok bi se u kvalitetnoj izvedbi nazivao po nazivu sorte. Poput plavca malog koji se na poziciji Dingač zove – Dingač i svi to vino vezuju uz Pelješac, priča Luciano Visintin.

Druga velika zanimljivost u svezi s Istrianom je da je njegov glavni kreativac – Slovenac, i to poznati enolog Uroš Bolčina koji je svoj trag ostavio u poznatim vinarijam diljem svijeta, od Čilea, Mađarske, Portugala, Australije do – Vipave, gdje ga je Luciano i upoznao.

Uroš i ja smo se prvi put uopće sreli prošle godine na Festivalu malvazije u Portorožu, gdje su bile izložene malvazije iz berbe 2014. godine. Kad sam drugi dan festivala došao na štand Vipave, zaintrigirali su me podaci koje sam na etiketi pročitao za njihovu malvaziju. Pisalo je da alkohola ima tek 10,5 posto alkohola, kiseline oko 6 i nešto, neprovrelog šećera 5 i prekrasne mirise… Na temelju svih tih podataka pomislio sam da ću kušati neku vodicu. Međutim, to je bilo najbolje vino koje sam u dva dana festivala u Portorožu popio. U razgovoru kojeg sam tada započeo s Urošem odmah se dalo naslutiti da bi mogli započeti neku suradnju. Tada se dogodilo da su Ukrajinci kupili Vipavu, njemu se novonastala situacija nije svidjela i u srpnju me nazvao i pitao može li doći kod mene raditi za stalno. Eto, to je to, sve ostalo je povijest!

Prema Lucianovim riječima Uroš je vrlo brzo došao u Brtoniglu obići vinograde, položaje, opremu, a “na prvu se zaljubio” u Veraldin pjenušac od terana. Bio je to kraj srpnja. Dakle, što je Uroš Bolčina uopće mogao tako revolucionarno napraviti doslovno nekoliko dana prije berbe da bi u konačnici napravili vino koje je na Decanterovom natjecanju sve oborilo s nogu.

Možda je velika sreća bila i u tome što je berba 2015. godine bila dobra berba. Samo smo skinuli lišće kako bi dobili više jagodičarskih tonova. Teran ima tanku kožicu, a skidanjem lišća i većom izloženošću suncu ta kožica se malo zadebljala i dobilo se na strukturi. List smo skinuli sredinom kolovoza i dva mjeseca je grozd bio na suncu. Eto, iz mladog vinograda, zasađenog tek prije četiri godine, od strojno, a ne ručno pobranog grožđa sorte teran za mlado, tek pet mjeseci staro vino, dobili smo najveće moguće svjetsko priznanje.

Ako Istrian i nije u svom nastajanju proizvod nekih značajnih intervencija u vinogradu i podrumu, onda se za “orange light” malvaziju Ambra može reći da je promišljena i napravljena gotovo na eksperimentalnoj razini.

Htjeli smo skinuti mane narančastih vina, a tu prije svega mislim na oksidativnost i visoka hlapiva i drvenost i dobiti nešto prekrasno, sa 32 grama ekstrakta. To je vino koje u ustima traje minutu i pritom vas nimalo ne umara, lagano je, lepršavo, ono – TOP! Htjeli smo kroz vino dobiti grozd u ustima, a ne drvo, koje je ubijalo svaku sortnost. I tako smo dobili, vjerujem, prvo orange vino koje je uspjelo zadržati sortnost malvazije pa ga zato i zovemo – “orange light”. Nismo koristili sumpor, ali jesmo suhi led, tako da nemamo onu oksidaciju kad počnu fermentirati. Ovi autohtoni kvasci rade puno više glicerola nego selekcionirani, tako da smo dobili vino sa 14,5 posto alkohola. Jako je bitno da smo barik otvorili i skinuli 5 milimetara i nismo ga više palili, samo smo ga prošli s parom da ubijemo bakterije. Tako nemamo vaniliju. Malvazija je ubila te tanine drveta i nije izmijenjena, dali smo joj samo duži vijek trajanja. Orange sam nazvao Ambra, i Ambra je za vinoljupce, a ne samo za one koji vole samo narančastu boju!

Premda je Istrian osvojio Decanter, a Ambra vinoljupce, Luciano, ipak, svojim favoritom vinarije Veralda ne smatra nijedno od ta dva vina. Najponosniji je na svoj rosé od terana!
Bio sam pionir u Istri u proizvodnji roséa od terana kojeg sada svi rade, nitko više ne radi rosé od cabernet sauvignona. Znate, kad vas drugi počnu kopirati, to znači da radite nešto dobro!


Leave A Reply