MARKO GERŽINIĆ: Težim idealnom vinu, iako znam da takvo vino ne postoji!

0

Koji puhački instrument izvodi najdublje tonove? Kojem su puhačkom glazbalu cijevi duge čak 565 centimetara? Koji instrument zovemo i puhačkom bas gitarom? Koje je najmlađe limeno puhačko glazbalo te kojim je puhačkim glazbalom Hector Berlioz preporučio zamjenu ophikleide u Fantastičnoj simfoniji?


Odgovore na ova pitanja možete dobiti skoknete li u Ohniće u istarsku općinu Vižinada i u tom malenom mjestu s trideset i jednim stanovnikom, porazgovarate s vinarom Markom Geržinićem, ponajboljim izdankom “trećeg vala istarske vinske revolucije”.

U lokalnom puhačkom orkestru svirao sam tubu više od 15 godina! Doduše, u posljednje sam vrijeme malo zapustio to glazbalo, ali svakako se ponovo kanim vratiti svojoj tubi. No, nije da trenutno ništa ne sviram. Volim svirati, a na fešticama s prijateljima u posljednje vrijeme češće me se može vidjeti kako prebirem dirke na harmonici, priča Marko Geržinić.

Susjedni “vinari Bujštine”, koji su u slavu svog vinskog kraja čak snimili i spot za pjesmu “Dignimo čaše – Ancora un brindisi”, u odijelima marširaju vinogradom, Rino Prelac svira doboš, Moreno Coronica, Ireneo Celega i Andrea Bassanese trubu, braća Sinković trubu i harmoniku, Giorgio Clai, Gianfranco Kozlović i Danijel Kraljević CUJ pjevaju…, no – tubu nemaju!

Marko Geržinić navikao se na soliranje, kako pri odabiru uistinu rijetkog glazbala tako i na posebnost u sadnji određenih sorata koje donedavno gotovo i nisu egzistirale na području Istre. Za svoju prvu berbu shiraza iz 2007. godine na Vinistri je, godinu kasnije, dobio zlatnu medalju. Osim njega, shiraz je, dobro je znati, tada urbi et orbi nudio još samo Bruno Trapan. Bilo je to dovoljno jednom zaljubljeniku u vino da ustvrdi kako “čovjek svega čega se dotakne pretvara u zlato”, dok je jedan bloger gotovo zaplakao ne shvaćajući “zašto je syrah pristigao u Istru i Hrvatsku tek nedavno, kad može dati izvrsne rezultate na crvenoj zemlji i umjerenoj mediteranskoj klimi”.

Te pohvale jako lijepo zvuče i počašćen sam što je netko to napisao. Kad sam kao student obilazio hrvatske vinarije, kao i festivale u okolici, jako mi se svidio shiraz i bio sam uvjeren da ta sorta mora uspjeti i u Istri, gdje ga ili uopće nije bilo ili ga je bilo u tragovima. Mislim da smo Bruno Trapan i ja prvi koji smo 2005. godine posadili shiraz u Istri. Ni danas mi nije jasno zašto shiraza ranije nije bilo ovdje. Već 2008. godine nismo ponovili uspjeh shiraza iz 2007. godine, jer smo imali strahovitu tuču koja je načinila gotovo stopostotnu štetu u vinogradima. Dakle, godinu kasnije nismo uopće mogli napraviti shiraz. Malvazije smo nešto i otkupili od drugih proizvođača, ali shiraz nismo imali od koga otkupiti. Opet, 2009. je bila jako dobra godina, no toga shiraza više nemamo, sve smo prodali… 2010. godina bila je jako kišna, crvena vina su mi bila skroz zakazala, moje kriterije ispunio je jedino teran i on je jednim dijelom išao u boce, za razliku od shiraza i cabernet sauvignona, kojima uopće nisam punio boce. Vina nisu bila za baciti, ali nisu bila ni na razini na kojoj su bila prije i kakva bih želio da budu. Ne želim nešto staviti u bocu samo da bih prodao. 2012. godine bila je moja najbolja berba crvenih vina, bez obzira na sušu – jako dobra, strukturna, obojena, bolje se ne politi tim vinom, priča Marko Geržinić.

Nakon početnih uspjeha s tom sortom, još je jedan hektar vinograda zasadio shirazom tako da će za nekoliko godina ukupna proizvodnja premašivati sadašnjih četiri do pet tisuća butelja godišnje. Shiraz nije Markova “glavna” sorta, no upravo na njoj prelamaju se neke njegove vinske maštarije. Još uvijek je Marko vjerojatno jedini istarski vinar koji ustrajava na odležavanju svojih vina u inoks bačvama. No, shiraz iz 2011. godine, koji treba uskoro izići na tržište, bit će prvo Markovo vino koje je prošlo kroz – drvenu bačvu!

To je bila moja dodatna želja za novim iskustvom – probati nadograditi ta dobra vina i dati im još samo neku dodanu vrijednost. U drvene bačve stavio san i dio shiraza i cabernet sauvignona i terana, dakle sve tri crvene sorte koje imam, sve iz 2011. godine. Svaku posebno, ništa nije kupažirano, a vjerojatno će i do kraja ostati samo sortna vina. O crvenim kupažam razmišljat ću tek s vinima iz berbe 2012. godine… To su dvije godine rabljeni barici, jer nisam htio ići na potpuno nove bačve koje bi vinu dale, ipak, prenaglašenu notu drva. Naime, uvijek težim idealnom vinu, iako znam da takvo vino ne postoji! To je moje uvjerenje, ne postoji ništa što je idealno, a kamoli čovjek ili vino. No, valja raditi najbolje što se može, kaže Geržinić.

Njegova vinska priča započela je teranom. Bilo je to 2000. godine i vino se radilo isključivo za kućnu upotrebu. Tek nekoliko sačuvanih butelja podsjeća na to razdoblje. Marko je tada bio tek epizodist. A i tada je na etiketi dominirao pijetao. Prvo vino proizvedeno za tržišnu utakmicu, a u promet je izišlo kao kvalitetno s kontroliranim podrijetlom, bila je malvazija iz 2005. godine. Marko je tada bio glavni glumac. Odluka o buteljiranju vina bila je isključivo njegova, kao i dizajniranje etikete koja je morala imati sliku pijetla s vrha kućne šterne…

Za razliku od prvih etiketa, na ovim posljednjim pijetao je mlađi! Prije je pijetao izgledao starije, robusnije, a sada je mlađi i lepršaviji pa možemo reći, s obzirom da sam ja preuzeo vođenje vinarije i upisao studij vinarstva, koji sam u međuvremenu i završio, da se vidi točno gdje sam i kad ja preuzeo vođenje obiteljske vinske priče i proizvodnju maslinovog ulja. Pijetao je simbolika, a ako se opet odlučimo redizajnirati etiketu, sve se može promijeniti, ali ne i pijetao, odlučan je.

S pomlađenim pijetlom došle su i nove ideje te je Marko vrlo skoro “osvojio” Hrvatsku sa svojim roséom od terana. Godinu kasnije, 2013., jedini je za svoj rosé osvojio zlatnu medalju na Vinistri.

Dobar glas o tom vinu jako se brzo širi. Inače, u Istri su se roséi malo radili. Znam tek dva-tri proizvođača koji su do prije nekoliko godina imali rosé, navodi.

Osim što je vinar, Marko je i maslinar – i to jako dobar maslinar! Ni sam ne zna koliko je godina zaredom njegova mješavina istarske belice, lecina i pendolina uvrštena u Flos Olei, svjetsku maslinarsku bibliju urednika Marca Orregia, vodećeg svjetskog degustatora maslinovih ulja. I Marko je već četiri godine član udruge senzornih analitičara maslinova ulja u Istri i verificirani degustator maslinovih ulja pri Ministarstvu poljoprivrede. No, kad ga pitate osjeća li se više kao maslinar ili vinar, odgovor je nedvojbeno u korist – vina!

Bez obzira na sve te uspjehe, ipak se više osjećam vinarom. Masline i maslinovo ulje nimalo ne zanemarujem i stalno brinem da maslinovo ulje bude vrhunske kakvoće. Moram priznati, lakše je napraviti dobro maslinovo ulje nego dobro vino. Jer, maslinovo ulje je čisti mehanički postupak izvlačenja ulja iz masline, zaključuje svestrani Geržinić.


Leave A Reply