MATE JERKOVIĆ: Svi smo mi u Runoviću rođeni u vinogradu i s loptom u nogama!

0

Runović, selo stješnjeno između Imotskog polja i brda Mračaj, može se pohvaliti da je u posljednje vrijeme središte proizvodnje najboljeg dalmatinskog pršuta. Riječ je, naravno, o Miji Lešini i njegovoj tvrtki Mijukić Prom, koja je s više od 40 zaposlenika dosegnula godišnju proizvodnju od 120.000 pršuta i 500 tona pancete. U posljednje vrijeme Runovčani su izrazito ponosni na mladog Franu Buljana, poniklog u Kajak-kanu klubu Mračaj na rijeci Vrlici, koji je u veslanju kajakom juniorski prvak Hrvatske. Međutim, kad nekoga iz Runovića pitate na što su najponosniji, nema nikakve dvojbe da će vam kao iz topa spomenuti nogomet i kujundžušu, sortu vinove loze koja se uzgaja na gotovo 90 posto svih vinogradarskih površina Imotskog polja.


Moja obitelj se praktički od pamtivijeka bavi proizvodnjom vina, a moj pokojni otac se prvi malo ozbiljnije počeo baviti time od 1998. godine. Naime, živjeti u Runoviću podrazumijeva stalni doticaj s vinovom lozom, jer si praktički stalno okružen vinogradima, tako da se može bez pretjerivanja reći da smo svi mi ovdje rođeni u vinogradu. I s nogometnom loptom, priča Mate Jerković, vinar iz Runovića koji je na dostojan način nastavio obiteljsku tradiciju proizvodnje vrhunske kujundžuše koju je njegov ne tako davno preminuli otac Ivan vratio na pijedestal zasluženog obožavanja.

Kujundžuša u Runoviću predstavlja sve! Meni je otac davno pričao da mu nikada neće biti jasno zašto kujundžuša nije bila na odgovorajući način tretirana u vinskom svijetu. On je uistinu bio prvi vinar koji je kujundžušu podigao na zasluženu razinu. Pričao mi je da je svojedobno za kupiti kujundžušu u Splitu bio red i po 150 metara!

Mate je bio na dobrom putu postati nogometni ponos Runovića koji se, kao rijetko tko, može podičiti da je “dao” čak trojicu kapetana nogometnih reprezentacija Hrvatske i Jugoslavije – Iku Buljana, Ivicu Gudelja i Zvonimira Bobana, a tamo su svoje prve nogometne korake napravili i Branko Tucak i Stanko Mršić. Naime, Mate je svoje formativne nogometne dane proveo u Osijeku gdje je, došavši iz Mračaja kao dječak i igrajući za NK Osijek u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji, doživio što znači suvereno biti najbolji, poglavito kad su u izravnom srazu za dokazivanjem vrhunske kvalitete lakoćom pobjeđivali Hajduk (5-0) i Dinamo (5-2). I to ne bilo kakav Dinamo, Matini vršnjaci u zagrebačkom klubu koji su teren napuštali pognute glave bili su Niko Kranjčar i Eduardo da Silva!!!

Bila je to strašna generacija, a od nas je nešto poznatiji postao Karlo Primorac. Kad je na čelo struke došao Stanko Poklepović, priključio me kao juniora prvoj momčadi kluba. Bilo je to ostvarenje svih mojih snova. Često me pitaju što je to u Runoviću da je toliko poznatih nogometaša poniklo u tamošnjem Mračaju i kasnije napravilo sjajne karijere u velikim klubovima. Ne znam, ovdje ljudi, čim prohodaju, dobiju loptu u noge, a tako je bilo i sa mnom. I svi se okušaju u Mračaju koji trenutno igra u Trećoj županijskoj ligi. No, to nije tragedija, jer je Runović malo mjesto s dvije tisuće stanovnika i realno i pripada tom rangu natjecanja. Problem je što se Mračaj sad bori za opstanak u tom natjecanju!

Mati su predviđali blistavu karijeru, ali, kako tvrdi, puno toga mu se zamjerilo u sustavu hrvatskog nogometa i jednostavno je preko noći prelomio i odlučio sebe u budućnosti ne vidjeti kao profesionalnog nogometaša. O svojoj odluci da upiše studij kineziologije u Zagrebu nikoga u obitelji nije obavijestio, čak ni oca koji je bio uvjeren da će Mate upisati Agronomski fakultet…

Na kraju sam i završio Kineziološki fakultet u Zagrebu… Sjećam se, još sam bio u Osijeku, gdje sam završio srednju školu, da mi je došao otac, koji uopće nije znao za moj izbor, i koji mi je donio pun prtljažnik knjiga za pripremu polaganja prijemnog ispita za Agronomski fakultet. Međutim, ja mu nisam tada još rekao da idem na kineziologiju te da neću na agronomiju. Samo sam mu, nakon objave rezultata, rekao da sam “upao na fakultet, bio sam treći na prijemnom”! Bio je oduševljen, takav izljev emocija kod njega nikad nisam vidio, mislim da je to bilo prvi put da me grlio i ljubio, a to vam je za nas iz ovoga kraja krajnje čudno i neobično. Tek tada sam mu rekao da sam upisao kineziologiju, a ne agronomiju. Samo je izašao iz kuće i tri dana se nije pojavljivao, nitko nikada nije saznao gdje je tada otišao ublažiti svoju tugu i razočaranje. No, i to ćemo sada ispraviti, jer imam 12 godina mlađeg brata koji je sad na drugoj godini agronomije u Zagrebu. Očev san će ipak tako biti ostvaren!

Studirajući u Zagrebu Mate je “održavao kondiciju” igrajući nogomet za NK Lučko te u još nekoliko nižerazrednih klubova, a trenirao je i klince i bio voditelj omladinske škole u jednom malom lokalnom nogometnom klubu. Dok je igrao za NK Osijek, te kasnije, studirajući u Zagrebu, Mate se u dosta navrata mogao uvjeriti što kujundžuša predstavlja njegovom ocu koji je upravo u vrijeme Matinog školovanja izvan rodnog kraja ozbiljno započeo vinsku priču koja će obilježiti njihovu obitelj kao prvoborce u borbi za tretman kujundžuše kao vrhunskog vina.

Čim se otac odlučio ozbiljnije baviti vinarstvom odmah se odlučio na buteljiranje vina, nije htio ni pomisliti na rinfuznu prodaju. U tome smo ostali dosljedni do danas, a tako će biti i ubuduće! Otac je bio poseban čovjek, zanesenjak ispred svog vremena. Sjećam se kad je dobio nagradu na nekom lokalnom natjecanju kujundžuša Imotske krajine. Nazvao me u Osijek i rekao mi da odmah kupim 30 primjeraka novina u kojima je pisalo o tom njegovom uspjehu. Rekao sam mu da imam osjećaj da bi više volio dobiti zlato za neko vino nego da mu sin zaigra u Realu iz Madrida. Odgovorio mi je: “Bi!”

Mate kaže da je u obiteljsku vinsku priču ušao “spletom nesretnih okolnosti”, premda, dodaje, nije mu to teško palo, jer se svakako namjeravao vratiti u svoj Runović.

Roditelji su mi se nekako u isto vrijeme teško razboljeli, dijagnosticirani su im tumori. Imam dvije starije sestre, jedan je udana u Imotski, druga je javna bilježnica u Zadru, brat je druga godina agronomije. On je tada bio još dijete… Grubo zvuči, ali ja sam morao preuzeti posao s vinima, trebalo je i brata izvesti na put, morao sam se vratiti. Za razliku od pokojnog oca, koji je podigao cijelu ovu vinsku priču, ja ipak nisam morao krenuti od nule. Imao sam doduše imperativ održavanja visoke razine kvalitete vina i, sudeći po reakcijama, a najznačajnija je da godišnje skoro tri mjeseca uopće nemamo vina u podrumu, uspio sam. U posljednjem razdoblju očeva života zajedno sam s njim radio u vinariji. Znate, on i ja smo karakterno dosta slični tako da sam uz njega sve brzo upijao. A što se tiče same tehnologije proizvodnje, meni tu ni od prije ništa nije bilo sporno ili nepoznato. Ja sam u tom zajedničkom radu u vinariji naučio od njega više o životu i međusobnom poštovanju i uvijek ću reći da je ta “škola” bila glavno obilježje našeg odnosa. A što se tiče tehnologije, ništa tu nije sporno, svi smo i prije sve znali o procesu proizvodnje. Da mene nema, moj mlađi brat bi već sad mogao bez problema odraditi berbu. Znate, kod nas u Runoviću, kad pitaš za djecu, svi će ti odgovoriti da im djeca najbolje uče, ali i da im je vino najbolje na svijetu.

Dok je Matin otac Ivan cijelog sebe davao u proizvodnju toliko hvaljene kujundžuše, Mate se školovao u Osijeku i Zagrebu cijelo vrijeme vjerujući da je njegova kujundžuša najbolja na svijetu. Kad je preuzeo poslove u vinariji maksimalno se angažirajući u obiteljskoj vinskoj priči, Mate je sad siguran da je njegova kujundžuša – jako dobro vino. A kad je siguran u kvalitetu onoga što proizvodi, može se ići i naprijed. U ostvarenje očeva sna koji je htio iznad njihove stare kamene obiteljske kuće na Mračaju meliorirati krš i podići vinograd na impresivnih 20 hektara.

Sad u vinogradu imam tek nešto manje od 5.000 loza kujundžuše, što je gotovo pa zanemariva količina, pa sam prisiljen dosta raditi s kooperantima. Međutim, kad podignem vinograd, za kojeg sam već dobio koncesiju, na njemu će 80 posto loza biti kujundžuša, a 20 posto rudežuša, odnosno trnjak. E, tada će proizvodnja kujundžuše dosegnuti 150.000 butelja, bit će to jedna potpuno druga priča, poglavito kad se izgradi nova vinarija. Jer, ja i danas radim u dosta skučenom prostoru podruma u dvije stare kamene kuće iz 1936. godine, u kojima se nekada sušio duhan, ali se u njima mastilo u nekoliko velikih drvenih badnjeva kapaciteta oko 6000 litara, što je za ona vremena bilo i te kako ogromno. Sve se promijenilo, debelo sam premašio tu proizvodnju, izbio sam se iz kapaciteta! Nadam se da ću do sljedeće berbe malo se prostorno proširiti i podići na veću razinu. Ništa to nisam mogao ranije realizirati, jer sam imao uistinu specifičnu situaciju s roditeljima pa su prioriteti bili neki drugi.

A u Imotskoj krajini nisu samo duhaništa postala vinarije, koje traže nove, bitno veće prostore.

Mi smo se sada dosta približili turizmu. Da ste nekom običnom čovjeku u Imotskom prije nekoliko godina rekli da će on uskoro graditi kuću s bazenom, rekao bi vam da ste bolesni. Zadnjih nekoliko godina dogodilo se da se više od 130 kuća registriralo s bazenom u Imotskoj krajini!!! Tunel Sveti Ilija kroz utrobu Biokova puno je donio Imotskom, ja sam iz Runovića u središtu Makarske za 25 minuta. Pa vi sad ne razvijajte proizvodnju i trudite se biti najbolji i najkvalitetniji!


Leave A Reply