MIODRAG BJELICA: Pihtije dolaze s godinama

0

Miodrag Bjelica, fantastični vinski rookie i jedinstveni garažni vinar iz središta Novog Sada, meteorskim uspjehom sa svoja prva četiri vina (Saga, Graffiti crveno vino, Graffiti rosé i Babaroga) uspio je preko noći Ljubinje, rodni kraj svojih roditelja u hercegovačkoj zabiti između Stoca i Trebinja, predstaviti u nekom drugom svjetlu izvan proizvodnje duhana i rasnih odbojkaških talenata. Ruku na srce, Miodrag nema nikakve veze s Ljubinjem, čovjek je rođen u Loznici, profesionalno stasao u Beogradu, a garažu opremio prije nekoliko godina u blizini legendarnih restorana Petlov salaš i Kod Bate Pežoa, no teško će u emotivnom prisjećanju na svoje prve dodire s vinom izbjeći spominjanje Dubrava, obiteljskih vinograda na visoravni nedaleko Stoca u kojima je praktički načinio prve korake. Kaže, “ostala mi je u glavi žilavka iz vinograda starog 75 godina, čisto ulje”! Ruku na srce, ti onodobni kontakti s grožđem bili su “mehanika” koja se naraštajima prebacivala s koljeno na koljeno, ali koja ga nikad nije trajno odredila da ide u tom smjeru. Čak ni njegova rodna Loznica, koja priziva vinovu lozu, nije imenom odredila put kojim je odlučio krenuti prije nekoliko godina.


Znate, vremenom čovjek shvati da su hrana i vino važniji od nekih drugih stvari. Tako sam i ja shvatio da pihtije dolaze s godinama, sa smiješkom priča Miodrag Bjelica.

Zato i ne čudi što smo sigurno prvih sat i pol našeg druženja proveli gutajući sline u pričama o brudetu od gambora i ugora, što je Miodragu jedno od omiljenih jela za pripraviti, ili o peki od janjetine ili teletine, junećim repovima, šaranu u rašljama ili, pak, kulenima koje sam pravi i suši. Miodrag ne voli, štoviše prezire, izraz hedonizam, ali dobra hrana i piće su mu postali životni imperativ. U svemu tome ni traga diplomi strojarstva ili mouse padovima koje prodaje kao vrstan marketinški stručnjak.

Svi me pitaju zašto sam se odlučio početi baviti vinskim poslom i svima odgovoram da mi je za radnog vijeka želja osigurati ugodan i miran život u mirovini. A to znači da u trećoj životnoj dobi želim uživati u dobrim vinima. Zasad treba samo pričekati da ja stasam kao vinar, a i loza kao biljka, priča Miodrag.

Ako treba suditi po njegovim prvim vinima, nikakvo dokazivanje mu neće trebati, jer je za svoje, praktički, “nulte berbe” na značajnoj bečkoj vinskoj smotri IWC osvojio tri srebra, na Decanterovom ovogodišnjem natjecanju okitio se s preporukom i dvije bronce, a na slijepom kušanju najboljih vina Srbije bio je među najboljima sa svojim crvenim vinom Graffiti, sjajnom kupažom merlota i marselana.

Zvuči nevjerojatno, ali ni svemogući google vam neće otkriti više od dva (2) teksta u kojima se Miodrag Bjelica koliko-toliko predstavlja javnosti kao vinar. Stoga i ne čudi kad me po dolasku u Novi Sad odmah na vratima zapitao: “Kako ste došli od mene, pa mene nema nigdje?”

Moja vinska priča je prilično luksuzna, jer proizvodim toliko malo vina da mi uopće nije potrebno ulagivanje bilo kome, pa i medijima. Vina koja želim praviti ne idu uz kulturu tamburica i volova na ražnju. Ne zanimaju me ni trgovine, a nemam nijednu bocu sačuvanu od prošle berbe, priča Miodrag.

Nakon tragičnih svibanjskih poplava, krajem toga mjeseca je u Riznici vina, popularnoj beogradskoj vinoteci, održana humanitarna dražba srpskih vina, a sav prihod se uplatio u Fond Novak Đoković, odakle se dalje novac podijelio potrebitima. Najveću cijenu, 17.000 dinara, dostigla je butelja chardonnaya Babaroga Miodraga Bjelice. A vino se još nije bilo ni pojavilo na tržištu!

U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za babarogu piše da je to “zamišljeno biće kojim se plaše djeca, često u opominjanju da ne odlutaju na neko mračno mjesto”, a sugerira se i ironično značenje te riječi kao “sredstvo za zastrašivanje kojim se tko služi, a koje nitko ne uzima ozbiljno”. Miodrag je razvidno očekivao i ovakvo tumačenje, te je u prigodnoj knjižici napisao da je babaroga “visokorangirana vještica iz mitologije južnih Slavena koja je stoljećima imala dominantan utjecaj na obrazovanje neposlušne djece. Osnovna obilježja su rog, veliki nos s bradavicom, manjak zubi i pećina u kojoj živi. Djeca su je odavno raskrinkala i ne vjeruju više u nju, ali se kao izraz koristi u žargonu, umjesto pomalo zaboravljenog ‘strava!’, za nešto izuzetno, nesvakidašnje dobro…”

Bilo kako bilo, Babaroga je fascinantno vino, ponajbolji chardonnay na ovim prostorima i ne bi bilo netočno, makar i na simboličnoj razini, da ga je Miodrag nazvao i po položaju Veliki vrhovi na kojem je vinograd odakle je došlo grožđe za vino.

A znate li kako smo došli do imena koje u Srbiji predstavlja nešto jako, jako dobro?! Pa, kod susjeda smo došli probati rakiju koju je upravo bio ispekao. Kad smo popili nekoliko kapi gotovo u glas smo rekli: “Auuuu, ovo je Babaroga!” I onda smo se dosjetili da ću tako nazvati svoj chardonnay koji se upravo spremao za buteljiranje i koji je de facto proizvod nulte berbe s položaja Vrhovi zemlje, ispričao je Miodrag.

Pritom je dodao da postoji i obiteljska verzija imena, a tiče se njegovih kćeri zbog kojih je morao mijenjati prvobitnu etiketu i od mladog slikara Ivice Stevanovića tražiti da na etiketi budu dvije djevojčice koje će predstavljati njegove kćeri Katarinu i Mariju. Naime, otkako je u garaži i u podrumu kuće posložio bačve, starija kćer je plašila mlađu da ne smije tamo ići, jer tamo je – Babaroga! Međutim, mlađa je imala spreman odgovor: “Znam, tamo je vino!”

Miodrag rado naglašava svoju pedantnost u pristupu proizvodnji vina. Primjerice, u vrijeme berbe svaki radnik dobije plitku gajbicu s inicijalima u koju ni slučajno ne smije staviti ‘loš’ grozd. Primjeti li da je nekome, makar i slučajno, promaknuo grozd s neodgovarajućom kvalitetom bobica, taj radnik taj dan neće dobiti svoju dnevnicu!

Na etiketama za rose i crveno vino Grafiti Miodrag mijenja slike, a konstantan je natpis iz Pompeja koji se smatra jednim od najstarijih grafita: “Provalili smo te, gazda, ti piješ dobro vino, a nama daješ ono razvodnjeno!”

Grafiti predstavljaju autentičnu umjetnost novog doba, često neshvaćenu i omalovažavanu u konzervativnoj javnosti.

Paradoks je da su ova umjetnička djela besplatna i svima dostupna, a da su njeni autori često proganjani od policije i stvaraju u teškoj ilegali. S obzirom da sam fasciniran tom umjetnošću, smatram svojom obvezom najozbiljnije grafite sačuvati od zaborava i zuba vremena i uvrstiti ih na etikete svojih vina koja će, tako, svake godine imati drugu sliku. Znam da će sigurno na sljedećoj etiketi Grafita biti portret Boba Marleya s Lekinog Brda, priča Miodrag.

Njegova logika je da će ljudi koji popiju dobro vino automatski i etikete na tim buteljama doživljavati pozitivno. U tom kontekstu su njegovi Graffiti rosé i crveno vino najbolja moguća galerija srpske grafiterske scene.


Leave A Reply