MORENO CORONICA: Kad loza vegetira, podivljam! Tad sam lud!

0

Negdje sam bio pročitao da je Moreno Coronica, jedan od ključnih istarskih vinara posljednjih 20 godina, nekada bio krajnje impulsivan karakter i vrlo nagle naravi. Moram priznati da je moj prvi susret s njim bio upravo “prizivanje prošlosti”, jer ne znam kako drukčije nazvati njegovo odbacivanje razgovora za Vinske priče netom nakon što smo se prvi put, prije pola godine, pojavili na ulazu u vinariju u selu Koreniki. Bio je to neki užasno tmuran dan, kiša nije pokazivala namjeru prestati padati. Moreno nas je primio, uveo u vinariju, otišli smo sjesti u njegov ured, a on, kao iz topa, samo je rekao: “Nisam zainteresiran ništa pričati za vaš blog! Žao mi je, možemo nešto popiti, ali ništa od priče!”


U zadnjih pola godine nisam imao sedam dana bez kiše, radovi na izgradnji nove zgrade vinarije stoje, nisam siguran da ću išta uspjeti napraviti do Dana otvorenih podruma Istre. Žao mi je zbog svega, ali, uostalom, što biste i vi mogli napraviti po ovakvom vremenu?! Ništa, pričao je tada Moreno Coronica.

Bio sam na rubu očaja. Taj dolazak u Istru isplanirao sam upravo prema Morenovim mogućnostima, jer moja tri ranija boravka u Istri on nije bio u mogućnosti da se vidimo zbog ranije preuzetih obveza. Pretpostavljam da je vidio razočaranje na našim licima. Kako je izgovorio odbijenicu, gotovo u istoj sekundi kao da je zažalio zbog izgovorenih riječi. Nije nas htio pustiti da odemo, obišli smo podrum, a sljedeća tri sata glasno je radio plan za naš sljedeći dolazak. Kad bude lijepo vrijeme i loza vegetira te vinogradi budu u najljepšem izdanju!

Iskreno, nisam bio siguran da ćemo se ponovo vidjeti. Već mi se jednom “dogodila” slična situacija. Nakon skoro 700 kilometara provedenih u autu, nešto prije Konavala telefonski sam bio saznao da nas neće čekati u svojim vinarijama ni Andro Crvik ni Niko Karaman!!! Opravdali su se “dinamičnošću svojeg posla” i ostavili me praktički na ledini ispred svojih vinarija. Nikad zbog toga nisam zažalio, jer sam zahvaljujući njihovoj ignoranciji upoznao možda i najzanimljivijeg vinara na krajnjem jugu Hrvatske, Božu Metkovića, a imao sam vremena i malo više se podružiti s Ivom Ivanišem, savjetnikom Dubrovačkih podruma.

Ruku na srce, nakon Morenova prvog istupa, bolnog i razočaravajućeg, sve što sam poslije doživjeo s njim bilo je krajnje uzbudljivo i prekrasno iskustvo. Da, ponovo sam ga zvao krajem lipnja, ponovo sam dogovorio druženje i, definitivno, Moreno u razdoblju guste vegetacije njegovih vinograda i Moreno pokisao od kiše i bijesa zbog kašnjenja u izgradnji podruma nisu dvije iste osobe! I bio je u pravu što zimus nismo ništa napravili, jer Moreno Coronica izvan svojih vinograda nije pravi Moreno Coronica!

Da nismo ponovo došli u Koreniki, ne bismo vidjeli staroga Ottaviana, Morenova oca, kojemu ni 85 godina na leđima nisu prepreka da sjedne u auto i odveze se gdje god mu zatreba. Sljedeće godine Ottaviano ponovo ide u Italiju obnoviti vozačku dozvolu, što mora, s obzirom na dob, raditi svake dvije godine.

Ottaviano nije samo Morenov otac. Ottaviano nije samo ni ono CO (Coronica Ottaviano) na etiketama Morenovih vina. On je cijeli jedan duhovni svjetonazor na kojem je Moreno razvio svoju vinsku priču. I zbog kojeg mu nikada nije ni palo na pamet napustiti selo i otići u obližnji Umag ili neki drugi grad. Štoviše, kad se u nekoj urbanoj sredini nađe dulje od dva dana, Moreno počne osjećati grozničavu potrebu za povratkom u svoje Koreniki.

O mojoj obitelji postoji pisani trag unatrag 600 godina. Neki me pitaju je li teret raditi pod takvim obiteljskim povijesnim bremenom, a ja odgovaram da je to – bogatstvo. Svaki svjestan čovjek koji živi i radi u prirodi trebao bi imati tu svijest i znati objasniti povezanost sa zemljom na kojoj obitavate najmanje 600 godina, priča Moreno Coronica.

U vinogradu mu se sve više i češće događa da radi na način na koji su nekada radili Ottaviano i nono Giovanin.

Nekoliko puta sam pokušavao primijeniti neki novi pristup radovima u vinogradu, ali svaki put bi se vratio na stari način obrade. I danas pamtim savjete u svezi s obradom tla i gustoćom sadnje. U mojim počecima četiri hektara vinograda sam sadio dosta široko za današnje pojmove, 2-2,5 metara, i nisam bio zadovoljan, jer su loze bile prebujne i previše su se razvijale. Onda sam se sjetio riječi moga nona, koji je uvijek govorio da malvazija i teran moraju biti gusto sađeni “da si smetaju”! Naši stari nisu imali vremena griješiti pa su pratili iskustva onih prije njih. Kad se govori o Istri i nama mladim vinarima kao da smo stvorili brand od malvazije – mi nismo ništa stvorili, sve je već bilo, u jednom povijesnom trenutku toga je nestalo, a sad se samo vraćamo staroj slavi vinorodnog kraja, priča Moreno Coronica.

Vinogradi su mu na području koje se zove Grande Bosco i koje je, kako ime kaže, svojedobno bilo jedna velika hrastova šuma koja se protezala sve do mora. Moreno voli reći da se iz njegova sela do mora moglo doći zrakom, sa stabla na stablo.

Vinograd je nekako najprirodniji ambijent u kojem se najbolje može razumjeti Morena Coronicu. On voli reći da vinograd nisu samo motika, škare, rezidba, traktor, nego i priroda.

Najsretniji sam kad vidim zeca, fazana, prepelicu, guštera, nešto da se događa. Probajte se zamisliti da ste u prirodi i da nemate nikoga oko vas, da ste potpuno sami. Vi šećete prirodom i non stop vas prati koncert ptica, raznih šumova, vjetar, stabla se miču. Priroda nije slika! Mi je možemo slikati, ali ona je uvijek pokretna, priča Moreno Coronica.

Dok smo se vozili vinogradom vidjeli smo u nekoliko navrata ukupno 13 zečeva. Moreno nas je zaustavljao na uistinu najfascinantnijim mjestima za fotografiranje. Izbor kadrova, kompozicija…, u njegovoj glavi je vinograd gotovo iz svakog kuta – umjetničko djelo! No, on bježi od takvih usporedbi.

Moji vinogradi su lijepi, ali ne može ih se zbog toga smatrati umjetnošću! Prije bih volio reći da je riječ o marljivosti i disciplini. Neki i vino smatraju umjetnošću, a ja kažem da je to proizvod s kojim se može komunicirati s ljudima, spajati ih i razveseljavati. A i umjetnost nisu samo djela na platnu. To je nešto o čemu se može beskrajno diskutirati, kao i o vinu. Znate ono, ne slažemo se, ali obojica smo u pravu. Inače, kad loza vegetira, podivljam! Tad sam lud! Živim uz lozu, želim uvijek sve imati pod kontrolom… Možda nekad radim neke radnje u vinogradu koje su samo perfekcija, možda ih ne bi ni trebalo raditi. Ali, ja ne znam drukčije raditi. Kad vidim nešto neuredno ili nedovršeno u vinogradu, onda se ne osjećam dobro, priča Moreno Coronica.

Ovaj klasni svirač trube u vinsku priču je zaronio “nekom čudnom prilikom, kad se zaratilo”. Bio je otvorio neku firmu koja se bavila sasvim desetim stvarima i “koja nije imala veze s ničim”. Kako je otvorio, tako je i zatvorio. Trbuhom za kruhom je otišao u Italiju raditi kod svoga šogora. Tamo se upoznao sa šogorovim prijateljima koji proizvode vino već treći naraštaj i smjesta se odlučio vratiti u Istru. Već 1992. godine imao je prvi pokušaj proizvodnje vina, a 1993. godine napunio je svoju prvu malvaziju u butelju.

Uzimajući u zakup, a kasnije i kupujući zemlju od umaškog PIK-a, Moreno tvrdi da je imao veliku sreću, jer je naišao na vrlo stari vinograd. Doduše, vinograd je bio u katastrofalnom stanju, ali iskoristive loze su bile stare oko 40 godina i davale su izvanredno grožđe. Primjenio je formulu svojih starih – stara loza i mali prinos, te u potpunosti već svojim prvim teranima razbio dotad uvriježeni mit o teranu kao kiselom i trpkom vinu koje se u Istri “jelo kao istarska supa”!

Kad sam malo analizirao sve te priče s teranom, ponovo sam u pomoć prizvao priče naših starih po kojima se teran “pio kao mlijeko”. A mlijeko nipošto nije kiselo! Od terana možemo stvoriti vino koje će imati dugi vijek. Sada uspjevam poslije toliko godina izaći na tržište s ozbiljnim teranima tek nakon četiri godine. To je jedini način da u bocu stavite ozbiljno vino koje će ispred sebe imati još puno, puno godina. Teran ima vrlo čudno ponašanje. Recimo, u vrijeme pretoka izvrstan je s mirisima, onda godinu i dvije je potpuno neodređen, teško ga je procijeniti, gubi neke svoje karakteristike, da bi tek nakon 3. godine počeo pokazivati pravo lice i smjer u kojem vino ide. Nekada sam teran davao vani nakon tri godine, ali on postaje pravi tek u četvrtoj godini, priča Moreno Coronica.

Neki smatraju da bi Moreno, da živi u SAD-u, poodavno zaslužio da ga nazivaju Mister Teran. S druge strane, on misli da još nije završio svoje vinsko usavršavanje te da još postoje stvari u vinogradu i podrumu koje ne može shvatiti.

Vozi bicikl, ponekad i trči, ali već 30 godina, otkako je prvog dobio na poklon, ne prestaje biti u društvu njemačkih ovčara. Za njega je, kaže, njemački ovčar istoznačnica za psa. Prije 10 godina u njegov život ušli su i konji bez kojih više ne bi mogao ni zamisliti život na selu. Ne jaše ih, zadovoljan je i sretan samo kad ih ujutro vidi prolazeći prema vinogradima. Već tri godine zaredom kobilu ustupa za “Trku za prstenac” u Barbanu.

Od njega je potekla ideja o Riedelovoj posebnoj čaši za malvaziju.


Leave A Reply