RADISAV ŠĆEPANOVIĆ: “Tri oraha” – opasnije od kokaina, a bolje od bensedina!

473

Ne raste hrast u pustinji niti palma na Zlatiboru. Ali zato grožđe raste u Timočkoj krajini, najbolje je u – Crnomasnici! Tako kaže Radisav Šćepanović, strastveni zaljubljenik u vino koji otprije sedam godina u vlastitom posjedu ima vinariju Tri oraha te osamdeset tisuća loza cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca na osamnaest hektara vinograda na krajnjem istoku Srbije.

Premda je prvu berbu imao još 2007. godine, a “prvu pravu” 2008. godine, tek se rijetki mogu pohvaliti da su kušali njegov, primjerice, cabernet sauvignon koji se i prije izlaska na tržište smatra najboljom srpskom vinskom kapljicom! Ovaj ugledni kirurg i ravnatelj KBC Dragiša Mišović na Dedinju nigdje ne žuri, čvrsto je odlučio da njegova vina iz njegovog vinskog podruma ne smiju i neće izlaziti prije nego odleže pet godina! Kirurškim rječnikom kazano, a uspoređujući odrastanje svojih vina s kompleksnošću nekog operativnog zahvata, njegova vina su “kombinacije neke ozbiljne neurokirurgije, zbog filigramske preciznosti, i teške abdominalne operacije, zbog napora potrebnih da se to vino proizvede”!

Moji prijatelji mi kažu da imaju naviku na ovo vino. Alo, bre, ovo je opasnije od kokaina, a bolje od bensedina. Meni navečer ne trebaju tablete za smirenje, priča Radisav Šćepanović.

Njegova vinska priča je, tvrdi, započela vrlo slučajno. Nakon brojnih preporuka vinskih prijatelja, s kojima redovito kuša najbolja svjetska vina, uputio se 2006. godine u Timočku krajinu u poznate Rajačke pimnice tragajući za dobrim vinom kojeg bi kupio u većoj količini i ponio kući. Bio je na Rajcu, obišao cijelu planinu, ali nikako nije mogao zadovoljiti svoje kriterije. I onda je, sasvim slučajno, nabasao na Dragana Radulovića u selu Crnomasnica.

To je teška zabit. Odmah uz selo je bugarska granica. Na toj desnoj obali Timoka je sedam, osam sela koja su praktički potpuno odsječena od ostatka Srbije, teška vukojebina, slijepo crijevo, ima tek jedan put s polomljenim mostom i čovjek mora imati debeli razlog da bi tamo otišao. A gre’ota! Moj razlog za otići tamo bio je ‘debel’, nabavka vina! Jer, tko voli vino, traži vino. Meni pričaju svašta, ali ništa ne vjerujem dok se ne uvjerim. I tako smo došli do čovjeka, probali njegovo vino, dopalo nam se, ali – još više nam se dopao kraj. Sjeli smo s Draganom i pričali, pričali i pričali. Odjednom sam ga prekinuo i zapitao: ‘Kad već radiš tu, bi li mogao raditi još dvadeset, trideset ari? Pa da onda sa sigurnošću kupujemo vino od nekoga za koga znamo da to dobro radi.’ Odgovorio je potvrdno, priča Radisav Šćepanović.

Zemlja na istoku Srbije bila je džaba, Radisavu se to ukazalo kao izvanredno rješenje za njegove “likvidne” potrebe. Dragan mu se svidio, i kao radnik i kao čovjek, te je odlučio kupiti zemlju, posaditi vinograd. Kupio je komad zemlje, pa drugi, šest pa osam ari, seljake je nagovarao da mu prodaju svoju zemlju. Najviše je od jednog seljaka uspio otkupiti dvadeset ari. I uspio je sve te parcele spojiti u jedan vinograd koji je u komadu imao dvanaest do trinaest hektara!

Bio je velik posao sve to objediniti. Najsretniji bih bio da oni imaju tehnologiju i da rade sa svojih vinograda vina koja se meni sviđaju, tada ne bih ni ulazio u ovu priču. Negotinski kraj vinogradarski je živio dok je bila velika država, jer su Slovenci tamo kupovali sve, pakovali i vozili za Sloveniju. Slovenska vina bila su pravljena od ovoga našeg grožđa! Kako su oni otišli, sve je ovo propalo. Zaparloženi vinogradi, nijednog čokota više nije bilo! Ljudi su sadili kukuruz umjesto vinograda, ali tamo ništa ne može uspjeti osim vinove loze. Takva je zemlja, takav je teren, nije za kukuruz, nije za žito, priča Radisav Šćepanović.

Pripremajući teren za sadnju vinograda, sve je morao prethodno iskrčiti. Podloga je bila gotovo čisti kamen. Radisav je bio zapanjen. Kaže, nije imao nikakvo prethodno znanje i bio je fasciniran da na zemlji na kojoj ni trava ne raste uspjeva vinova loza. Od guste šume iznad vinograda sačuvao je tek – tri oraha viša od dvadeset metara! A po njima je i nazvao vinariju.

A i simbolički, orasi su otac i djeca, dakle ja, sin Petar i kćer Ana. Ili, troje unučadi! Može se i tako promatrati, priča Radisav Šćepanović.

I na etiketama vina dominira natpis Tri oraha, uz kojeg stoji stilizirani prikaz krune koja se može čitati i kao ćirilično slovo “š”, te ime sela, Crnomasnica, gdje se nalaze vinogradi.

Crnomasnica nije po ničemu poznata, ali sad će svi znati za nju zbog Tri oraha, tvrdi.

Prva prava berba, 2008. godina, uskoro ide u butelje i skoro u cijelosti bit će zapečaćena u arhivu. Radisav je svakom djetetu namijenio po tisuću butelja, a tek neznatnu količinu ponudit će na tržište po cijeni od oko četrdeset eura, što Tri oraha svrstava među najskuplja vina u Srbiji (znam samo jedno vino koje je skuplje, ’33’ Braće Rajković!).

Zanimljivo je da Radisav, “koji daje ideje”, i sin Petar, “koji nosi posao”, tek sada završavaju vinski podrum koji će se nalaziti u njihovoj vikendici na Srebrnom jezeru pored Velikog Gradišta. Skoro dva i pol sata vožnje od vinograda u kojima imaju privremeni, ali prepunjeni podrum! Naime, oni svaku berbu stavljaju u isključivo nove bačve koje ne kane rabiti više puta. Tako se trenutno u Crnomasnici nalazi oko tisuću bačava u kojima vino bez ikakvih ometanja odležava svojih planiranih pet godina.

Ne bi nitko lud išao u ovakvu avanturu da država nije dala dobre poticaje, pa tko bi dao svoj novac u nešto što će se početi vraćati za šest, sedam godina?! To je besmisleno. Radije kupiš hotel, kavanu… Ovako, država je davala jedno vrijeme šesnaest tisuća eura po hektaru! S tim se mogao pokriti kompletan trošak podizanja vinograda. Mi tek sada radimo podrum, jer tamo gdje su do sada odležavala vina već je gužva! Ovaj podrum imat će mogućnost zaprimiti tisuću bačava, što je taman za petogodišnji kapacitet. I svako vino imat će svoju kutiju! Mi nemamo nikakav pritisak izbacivanja vina na tržište i možemo si to priuštiti, priča Radisav Šćepanović.

Za merlot Radisav tvrdi da će biti apsolutno čudo i ne bi se iznenadio ako bi kvalitetom “nadmašio Petrus”! No, vina iz vinarije Tri oraha neće se moći kušati u podrumu kojeg je Radisav osobno projektirao.

Turizam me uopće ne zanima, šta će mi te fancy budalaštine!? Tko hoće probati vino, neka dođe ovdje, sjedne i pije. U podrumu je profesionalni pogon za ležanje vina koje tamo mora ležati bez uznemiravanja. Da se ja bavim turizmom i da vodim ljude po podrumima, ma kakvi, priča Radisav Šćepanović.

Kao što je projektirao podrum, tako je osmislio i vikendicu, koja je prva na Srebrnom jezeru obložena kamenom iz Golupca!

Na katu ima četiri spavaće sobe, dnevni boravak i kupaonicu, a sve je to smjestio na površini od četrdeset i osam četvornih metara. Radisav voli reći da su sve te prostorije “savršeno uklopljene, jer ima taj jednostavni kirurški mozak da sve mora funkcionirati”!

Meni je, dakle, bitan rezultat, jer znam kakav mora biti rezultat, a to je – veliko vino! I ne pitam koliko košta, ne zanima me koliko košta, jer ima tko platiti takvo vino. Ako čovjek hoće nešto napraviti, onda mora biti slobodan to napraviti. Ne može se nešto veliko napraviti pod pritiskom. Da se ovo vino mora prodati, nikada ono ne bi bilo ovako! I ne bi ga ni bilo, priča.

Za sebe voli reći da cijeli život živi opušteno i spontano. Rodio se u Novom Sadu, živio u Trebinju, Šibeniku, Beogradu, obišao je cijeli svijet. Naglašava da nema “svoje rodno selo”! Sin Petar ide u Zlomasnicu odrađivati tehničke poslove u vinogradu i podrumu, a on samo uživa! I to ekstremno uživa! Tvrdi da je “garantirano najveći obožavatelj Riedela i njegovih čaša u Srbiji, ima ih na stotine, a ni sam ne zna koliko je novca zaradio od prijatelja na okladama koliko vina može stati u Riedelovu čašu od pinota crnog”!

Lijepom životu naučio se još u Šibeniku, gdje je, kao sin načelnika tehnike u vojnopomorskoj oblasti, živio do kraja gimnazije. Imao je band “To Get Up”, svirao bas gitaru, na repertoaru su imali pjesme Beatlesa. U spomen na to razdoblje nedavno je od Paula McCartneya nabavio Höfnerovu Violin Bass gitaru i čuva ju kao relikviju. Pri kraju boravka u Šibeniku “klepio je jednu dobru žensku” (suprugu Sinevu, op.a.) i “pobjegao u Beograd”.

Oženio sam se u dvadesetoj godini, Petar se rodio kad sam bio na trećoj godini fakulteta, a nikad nisam pao nijedan ispit, sve sam na vrijeme položio. I ništa mi nije bilo teško! Imao sam vremna i igrati tenis kad se za tenis nije ni znalo. I tada nije bio toliko glamoura oko toga sporta. Upoznati najbolje igrače bilo je sasvim pristupačno. Borg mi je poklonio reket, premda je nakon toga ta tvornica reketa, Donnay, propala. Borg je s tim reketom osvojio četiri Wimbledona, priča Radisav Šćepanović.

Donedavno je bio liječnik u nogometnom klubu Partizan u kojem od 1978. godine radi s prvom momčadi. I sad je predsjednik klupske liječničke komisije. Bio je na klupi kad se dogodila ona čuvena namještaljka cijelog zadnjeg kola prvenstva Jugoslavije.

Izgleda da jedini ja na klupi nisam znao što se događa. Sjedim k’o luđak i ne znam da je sve namješteno. A namješteno je bilo i u Sarajevu da Zvezda pobijedi, ma čitavo kolo je bilo namješteno. Živciralo me kako je onaj Janjuš branio na golu Željezničara, ma svaku loptu je skidao. Padam na atletsku stazu od nervoze, a na klupi svi mirni. Kažem im na poluvremenu kako mogu biti tako mirni, a oni meni da se ne sekiram, bit će sve u redu. Utakmica je završila koliko je trebalo. S obzirom da smo imali isti broj bodova kao i Zvezda, ali za jedan gol bolju gol razliku, pobijedili smo kao i Zvezda u Sarajevu 4-0, priča Radisav Šćepanović.

 

 

Što bi tek bilo da se bar nešto razumijem u proizvodnju vina?!

 

Kad sam prije četiri i pol godine prvi i jedini put bio kod Radisava Raše Šćepanovića u njegovoj vikendici i vinskom podrumu na obali Srebrnog jezera nedaleko Velikog Gradišta, odmah uz Restoran Dinčić, a niti stotinu metara od nadaleko poznatog Brke, kažu – najboljeg ugostitelja istočno od Beograda, bio sam zaprepašten kvalitetom cabernet sauvignona koji je u njegovoj tadašnjoj vinariji u Crnomasnici na krajnjem istoku Srbije u potpuno novim baricima odležao pet godina. ( http://zeljko-vinskeprice.blogspot.hr/2015/09/radisav-scepanovic-tri-oraha-opasnije.html )Sjećam se da sam ga, kao kirurga i ravnatelja KBC Dragiša Mišović na Dedinju, zamolio da iskoristi liječničku terminologiju i svojim riječima opiše vino koje je na rijetkim mjestima na kojima se moglo nabaviti koštalo za Srbiju tada rekordnih 40 eura. Zamislio se, brci su mu se nasmijali, i iz cuga izgovorio da su njegova vina “kombinacije neke ozbiljne neurokirurgije, zbog filigramske preciznosti, i teške abdominalne operacije, zbog napora potrebnih da se to vino proizvede”!
  • Moji prijatelji mi kažu da imaju naviku na ovo vino. Alo, bre, ovo je opasnije od kokaina, a bolje od bensedina. Meni navečer ne trebaju tablete za smirenje, rekao mi je tada Radisav Raša Šćepanović.
Pri našim kasnijim susretima uvijek je koristio tu frazu koja je, tako, postala dio rituala kad bi nekome opisivao svoja vina.
U zadnje vrijeme je otišao i korak dalje, jer je na etiketi svojeg cabernet sauvignona iz 2009. godine, kojeg je u drvenim bačvicama držao nevjerojatnih sedam godina, napisao – “Veliko crveno vino”! I, što je najzanimljivije, nimalo nije pretjerao u tom opisu, jer njegov cabernet sauvignon iz 2009. godine, hrabro se usuđujem glasno to utvrditi, najbolji je izdanak te kasnorodne sorte u cijeloj regiji. A nije da u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Srbiji nema odličnih cabernet sauvignona, ima ih, itekako ih ima!
Stavi li natpis “Veliko crveno vino” i na preostala dva vina koja smo kušali u njegovoj veličanstvenoj vinariji s najvećim podrumskom “spavaonicom” za drvene bačve u kojoj sam ikad bio (više od 500 barika se trenutno tamo nalazi!), neće se prevariti, jer merlot iz 2011. godine, koji tek treba doživjeti svoje punjenje u boce, naprosto je izvanredan, kao i vino jednostavnog naziva – 500, Limited Edition. Naime, ta kupaža je nastala miješanjem uzoraka iz svih 500 bačvi u kojima se trenutno nalaze i cabernet sauvignon i cabernet franc i merlot iz godišta od 2007. do 2016. godine. Rezultat je čudesan, kao što je čudesan i Rašin komentar kad kod svojih prijatelja uoči zadovoljstvo kušanim vinima: “Što bi tek bilo da se bar nešto razumijem u proizvodnju vina!”
Raša je poseban u odnosu na kolege vinare i po tome što je dolazak u njegovu vinariju, izgrađenu na izlazu iz Velikog Gradišta pored ceste prema Golupcu – nemoguća misija. No pasaran! Za Rašu je vinarija – hram, a prostor za kušanje – vinski dvor. Samo za njega, obitelj i prijatelje.
Nedavno je neka grupa nenajavljeno ušla u prostor vinarije, zatražili su kušanje njegovih vina, pritom najavili i kupnju veće količine, ali Raša je bio nepotkupljiv.
  • Je li vam ovaj prostor izgleda predviđen za turiste? Ovo je privatni posjed, ovdje dolaze samo moji prijatelji, žao mi je, popijte čašu vina pa da se rastanemo!
Dobro, golemi skladišni prostor vinarije dobro dođe i za garažiranje njegova Jaguara XY-S V12 iz 1975. godine, koji je i dalje u izvanrednom stanju, kao i za čuvanje nevjerojatne memorabilije, poput Höfnerove Violin Bass gitare Paula McCartneya ili teniskog reketa Ivana Lendla ili brojnih fotografija iz posjeta Hilandaru. Naime, Raša je osnovao udrugu liječnika iz cijele regije kojoj je primarna zadaća volontersko pružanje zdravstvene zaštite svećenicima tamošnjeg monaškog bratstva.
Da bi udovoljio svojim unucima, uskoro će za njihove potrebe uz vinariju sagraditi i bazen! Kad je nedavno u Toro Latin Gastro Baru slavio rođenje svojeg četvrtog unučeta, pila su se različita godišta Orena i Sasicaia. U jednom trenutku je Raša zatražio da se otvori njegov cabernet sauvignon iz 2009. godine. Gucnuo je svoje vino, ustao i slavodobitno zaključio: “Ovo je za te Toskance – Trioraia!”