RADOSLAV BOBANOVIĆ (MasVin): Čovjek sam koji uvijek nešto nosi, vjesnik sam proljeća!

0

Kako biste se predstavili u nekoliko riječi, bez uvijanja sam zamolio da sebe opiše osebujni Radoslav Bobanović iz Polače, bivši načelnik Općine Polača, sela točno na pola puta između Biograda i Benkovca. Jeste li političar, publicist, maslinar, uzgajivač smokava, zabavljač, ljubitelj konja, vinar, oživljavač Ravnih kotara ili sve to skupa i još nešto? Radoslav nije razmišljao ni sekundu, onako iz glave je izvalio:


Ja sam čovjek zaljubljen u Dalmaciju! U krš, golet, kamen. U toj ljubavi dugo sam tražio nešto što bi predstavljalo cvijet koji će cvjetati i podržavati me svojim mirisima u tom prostoru te time potvrđivati da ta moja ljubav ipak diše. A tu ljubav sam prepoznao u grožđu, maslini i smokvi, to su – tri gracije Dalmacije! Uz dužno poštovanje „nižim“ kulturama, ja sam jednostavno čovjek zaljubljen u kulture od pojasa naviše, započeo je Radoslav.

Zna se da sam bio u Domovinskom ratu te da su me 1993. godine, kad se stvarala lokalna samouprava, predložili na mjesto načelnika Općine Polača, bio sam i bitna osoba u Zajednici povratnika kad se kreiralo hrvatsko zakonodavstvo… Ljudi su me prepoznali kao druželjubiva radoholičara voljnog pomoći u svakom trenutku, ujutro, u ponoć. No, ponajviše su u meni prepoznali vrijednu dušu, trpljivost, upornost jednog bika i vjerovali su u sve što radim. I nisam ih iznevjerio, jer sam napravio najbolju i najkvalitetniju obnovu u Hrvatskoj, vratio sam u Polaču više ljudi nego što je prognano. U jednom trenutku sam osjetio da su ljudi umorni i da me ne mogu slijediti te sam im rekao: Dosta je, vraćam se svom pozivu. Bilo je ili da osnujem marketinšku tvrtku i da mi nitko ništa ne plati ili da odem raditi u instituciju u kojoj me objeručke čekaju. Kad su ljudi vidjeli da napuštam Općinu, nije im bilo drago, kao što nije bilo drago ni ljudima u Županiji. S druge strane, nikada se nisam gurao ići u Zagreb, nego, kad sam već došao u Dalmaciju, hoću ovdje stvoriti jezgru nečega lijepoga, priča Radoslav.

Premda je u svoju vinsku priču, zajedno s partnerima Željkom Uzelcem i Milenkom Zagorcem, ušao 2005. godine, nazivajući početak „stvaranjem dodane vrijednosti pod otvorenim nebom“, Radoslav u sjećanje, kao ključni datum koji pokreće vinsku priču cijeloga kraja, priziva proslavu Svetog Martina 1995. godine. Tada je, naime, Radoslav revolucionarno u Dalmaciju preslikao običaj proslave Svetog Martina, koji se oduvijek slavio samo u kontinentalnoj Hrvatskoj, te organizirao kušanje lokalnih mladih vina.

Bio je to fitilj koji je pokrenuo i nedaleke Stankovce koji su, godinu kasnije, preuzeli od kontinenta proslavu Vinkova… Možete li uopće zamisliti što je u to doba značilo uvesti u Dalmaciju proslavu Martinja i Vinkova? To je bio svemirski iskorak za ovaj kraj koji je, evo, 20 godina kasnije, od ničega, odnosno od nekoliko zapuštenih vinograda u Nadinskom blatu došao do proizvodnje od tri milijuna butelja uglavnom vrhunskih vina godišnje. Jer, u ozračju koje je sve više bilo okrenuto novim vinogradima, pojavio se Vinfest u Benkovcu, kušanje zrelijih vina u Stankovcima, a novu dodanu vrijednost stvorili su Badel na položaju Korlat, Kraljevski vinogradi, Šime Škaulj, Tomislav Glavić, Božo Bačić, Vinarija Degarra, Duško Jokić… Dakle, stvorila se priča koja traži samo da ju se marketinški dodatno digne.

Radoslav o čemu god da priča ne može izbjeći spomen ljubavi. Za njega je ljubav sve, a „ljubav, ljubav i samo ljubav“, tvrdi, jedino je u što je uvjeren da ga je pomoglo ustrajati u svemu što radi.

Kada smo moj partner Željko Uzelac i ja krenuli u ovu priču, a on je strojar, i kad sam vidio s kojom on ljubavlju opisuje sve ovo što vidi oko nas, rekao sam sebi naglas: ‘Vidi, vidi, evo još jedan cvijet procvjetao oko mene!’ I onda sam rekao da ćemo sve to podići na jednu puno veću razinu koja će biti uistinu veliki izazov. I sve smo dobro predvidjeli osim da će državna administracija biti toliki proljev, zakonodavna regulativa nemilo mučenje, ne samo grč u želucu nego non stop proljev, ne možeš ići ništa raditi, jer te tjera na wc školjku. Sreća je, valjda, da smo u sebi imali dovoljno energije i snage i prijatelja koji su nas znali zaustaviti na vrijeme da se ne utopimo. A sve smo napravili samo i jedino zahvaljujući ljubavi, koja je jednim dijelom s mene prešla na njega, kao i s njega na mene, priča Radoslav.

Do danas impresivnih 60 hektara ekoloških plantaža grožđa, maslina i smokvi, Radoslav je krenuo “u leru”, kanio je imati hobi iz kojeg će se izroditi 2.000-3.000 litara vina za osobne potrebe, kao i 1.000 litara maslinova ulja. Sve je trebala biti tek još jedna Radovanova igrarija kojom je drugima htio dokazati što se sve može u Ravnim kotarima napraviti na vrhunskoj razini. Baš kao što je, u inat svima, malo se koseći i sa zakonom, napravio hipodrom bez potrebnih dozvola i godinama organizirao kasačke utrke koje su postale nezaobilazna stavka u godišnjem rasporedu svakog ljubitelja tog sporta u Hrvatskoj.

Kad sam se po svršetku rata vratio u Polaču, rekao sam: Ovdje je sve srušeno i spaljeno, imamo jednu vododerinu, ajmo sad napraviti neki spektakl po kojem će se daleko čuti za nas! Rečeno – učinjeno. Konjički kup “Oluja”, kojeg smo organizirali na našem hipodromu svakog kolovoza, trajao je 18 godina, Ravni kotari su se konačno po nečemu dobrome počeli bilježiti u kalendar. Shvatio sam da Ravnim kotarima uistinu ništa ne fali u odnosu na sredine koje se protežiraju kao nešto bogom dano za neke stvari. Ovdje, u stvari, fali jedino kritična masa budala poput mene koje će pogurati stvari, priča Radoslav.

Tvrdi da mu je životno opredjeljenje bilo pronaći neki izazov koji je povezan s prirodom, jer – “priroda ga je uvijek najviše znala nasmijati”!!!

Sad se vi vjerojatno pitate – kako? Pa, kad bih došao sa studija kući, sreo bih mater obično negdje u polju. I uvijek bi bila nasmijana, a znam da nema za platiti struju i vodu ako joj ja ne bih donio 200 kuna. Pitao bih ti ja nju zašto se tako stalno smije, a ona bi meni: “Vidi kako ova salata i ovaj vinograd blistaju!” Onda bih shvatio da se, u stvari, nigdje ne možeš tako opustiti kao u prirodi dok gledaš kako niče ono što sadiš i zori ono što siješ. Kad sam krenuo s ovim mojim dalmatinskim gracijama, ljudi oko mene su znali da nemam ništa, jer su mi četnici bili zapalili i srušili kuću. Ali, svi su znali za moju ljubav prema rodnoj grudi koja mi nije dala mira i baš zbog toga respekta svi su me trpjeli u svim ovim mojim poslovima, premda su svi govorili da sam „lud u pičku materinu“. No, rezultat svega je da se danas svi mi ovdje sinergijski dobro slažemo, ja uvijek ako mogu što pomoći pomognem, a ako ne mogu neću odmoći, uvijek imam neku produženu ruku za nešto progurati u političke vode… Evo, baš nešto surađujem na izmjeni zakona o poljoprivrednom zemljištu, aktivan sam oko ulja odnosno u regulativi koja će izjednačiti tretman naših i uvoznih ulja…Za sebe volim reći da sam čovjek koji je altruističku ušao u nešto što sustav ne razumije!

Za svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu Radoslav voli reći da je bilo “mirotvorno” te da ga je takav stav gotovo dotukao. Naravno – “zbog ljubavi”!

Govorio sam da ne moramo ratovati, jer ćemo kad-tad završiti za istim stolom. No, nije tako prošlo, završio sam u kninskom zatvoru sa 12 lomova, devet operacija, a na račun toga poslije rata nisam ni pomislio uzeti mirovinu. Naprotiv, povratkom iz progonstva u Polaču, krenuli smo u stvaranje novih Ravnih kotara. Ušli smo u opožarene i minirane poljoprivredne površine i stvorili ovo čemu danas svi svjedoče. Dobro, moraju se prihvatiti Plenković i oni na jugu koji su ranije počeli krčiti kamen i na kršu sadili loze, ali melioracija krša u Ravnim kotarima je tek novijeg doba, a naš iskorak u tom smjeru je mnogima otvorio vidike. Otkako smo 2005. godine krenuli s papirima, više od 1.500 hektara novih vinograda na toplom, ljubljenom kamenu sjeverne Dalmacije je stvoreno!

Za razliku od juga Dalmacije, gdje prevladavaju lokalne sorte, u Ravnim kotarima, pa tako i u Radoslavovim vinogradima uglavnom su loze sorti uvezenih iz Francuske. I to doslovno!

Kad smo poslije rata ulazili u ovu priču s vinom u Ravnim kotarima, sadnih materijala naših autohtonih sorti nije ni bilo. S druge strane, premda su Šibenik i jug Dalmacije nama jako blizu, ipak je ovdje klima bitno drukčija nego tamo. A treba znati da smo imali neko prijeratno iskustvo u Nadinskom blatu sa sortama iz Francuske koje su se pokazale na ovom prostoru izvanrednima. Štoviše, ovo podneblje se pokazalo puno boljim za cabernet sauvignon, merlot ili syrah od nekih dijelova Francuske u koju smo išli nabaviti lozne cijepove za naše vinograde. I tako, kad smo otišli u Francusku tražiti sadni materijal potreban za dizanje vinograda, prvo sam ih pitao imaju li zinfandel, koji mi se prethodno, tijekom tromjesečnog studijskog putovanja po Americi jako svidio. Još kad sam po povratku iz Amerike od profesora Edija Maletića čuo da je zinfandel predmet njegove doktorske disertacije te da je, po njegovom istraživanju, zinfandel u stvari tribidrag ili crljenak, rekao sam da bih u svojim vinogradima volio imati vino svojih predaka. I tako sam ti ja, na kraju, drevni crljenak u svoje vinograde nabavio u Montpellieru u rasadniku Erica Bourgueta… Eto, francuske sorte su se ovdje pokazale izvanrednima. E sad, što bi bilo da sam se odlučio ipak zasaditi plavinu? Osim zadovoljstva što imam domaće, po lozi bih dobijao tri kilograma grožđa, vino nikada ne bi bilo vrhunsko, ponekad tek kvalitetno, imao bih tekućinu koja nije za guštanje!

Muškat žuti u njegovom vinogradu, pak, bila je gotovo pa jedina želja njegova partnera Željka Uzelca, barem kad je u pitanju rad u vinogradu, i pokazalo se da čak i tako južno ta sorta može dati sjajne rezultate. Muškat žuti je postao misno vino Zagrebačke nadbiskupije!

Radoslav je oduvijek sanjao imati jedanaestero djece. Priroda mu je podarila kćer, ali, njemu su sva njegova vina i konji – njegova djeca!

Kad sam svojedobno razgovarao s hvarskim vinarom Vjekoslavom Vujnovićem, rekao mi je da na njega svi gledaju kao na nekoga čudaka koji živi neki svoj život. I dodao da „za proizvoditi vino čovjek mora biti malo otkačen, mora to voljeti, a za dobrog vinara najmanje devedeset posto njegovih mještana mora govoriti da je čudan“! Za Radoslava to govori gotovo svi s kojima sam pričao. Posebno kad ga se spomene u kontekstu jahanja konja do središta Biograda ili Zadra.

Gdje ćeš ti ljepše jezditi, gdje će ti kosa vijati i grive konja maziti nego u Ravnim kotarima. Ti moji turnusi jahanja prema Zadru ili Biogradu samo su jedan od sadržaja bez kojih ne mogu. Meni je otići na konju u Biograd na kavu, i tamo razveseliti turiste, ili do Benkovca, i tamo popiti nekada i dvije litre vina, izazov u kojem neprestano sebe testiram. Svi mi idemo dragom Bogu za slugu, a i ovdje smo sluge. Samo što ja uvijek nešto nosim drugima, ja sam pravi vjesnik proljeća!


Leave A Reply