Ruanda i Zanzibar – vinske i gastro zanimljivosti

0

Ne znam kako smo prije godinu i pol propustili otići u The Rock, restoran sa 56 sjedećih mjesta na čuvenoj kiterskoj plaži Jambiani, ali ovaj put je taj čardak, u kojeg se u poslijepodnevnim satima može doći samo čamcem, bio nezaobilazno “must do it” odredište. I nismo se prevarili. Štoviše, toliko smo se zavalili u udobne naslonjače, dobro papali i gledali u Indijski ocean nevjerojatne tirkizne boje, da smo previdjeli nagli dolazak plime te na kopno morali otići – plivajući!!! Restoran je ambiciozni Talijan počeo graditi prije pet godina na sedam metara visokoj stijeni koja strši iz oceana. Plima, koja počinje oko 16,30 sati, maksimalno povisi razinu vode na 4,5 metara…


Jeli smo salatu od hobotnice, nastavili sa The Rock Specialom – oceanskom platom s jastozima, divovskim škampama, filetom tune i lignjama sa žara, a finale je bio ananas flambiran vanilijom.
Isplatilo se potegnuti čak 60 kilometara iz Stone Towna da bi se u krajnjoj opuštenosti zaboravilo i na prirodne mjene…

Večera na vrućem limenom krovu

Jedna od posebnosti Stone Towna su limeni krovovi na kojima svaki hotel ima restoran. U doba zalaska sunca svi krovovi su puni, piju se kokteli, organiziraju se partyji… Hotel Emerson Spice je i u tome poseban. Tamo se može doći navečer samo uz rezervaciju i jede se večera u pet slijedova koji sažimaju sve kulture koje su oplemenile ovaj čudesni arhipelag. Druga posebnost uspona do krova Emersona Spicea je i u tome što večera počinje točno u minutu. Sjećam se da sam u Kigaliju jednom čekao večeru više od dva sata, a nikad nisam shvatio zašto je najkompliciranije i najzahtjevnije, pa tako i vremenski najdulje, čekati kavu!!!
Kad se naviknete da sve ide kao podmazano, onda se još više iznenadite što vam konobari diskretno posluže pet slijedova, a da i ne shvatite da je cijelo zadovoljstvo proletjelo za točno dva sata.
U Emersonu Spiceu otvoreno izražavaju ljubav svjetskim foodijima, smatraju ih božjim darovima! I znaju cijeniti što se za njihovu kuhinju svi moraju popeti vrlo strmih 99 stepenica. Od vina odabrao sam libanonsku kupažu iz doline Beqaa, Cuvee Musar. Bilo je to prvo vino dostupno u Stone Townu, a da nije iz Južne Afrike. E da, riba u umaku od vanilije – čudo!

Evo što se jelo u Emersonu Spiceu. Nazive jela sam namjerno ostavio u izvorniku…

Edina’s spinach leaf
Chaza stuffed tomato
Avocado Katia’s caviar quail egg
Bungo fruit ceviche

Tuna timbale salad
Grilled black pepper banana
Sautėed cherry tomato

Chicken croquette
Coconut mung’unye
Wild tembele salad w/grape fruit
Mbilimbi pickle

King fish in vanilla scented
Tomato sauce
Lemon mash potato
Mango pickle

Passion mango givrė
Orange cake
Star anis tufaa

Tornjevi od mrkve

Poslagani uz cestu nedaleko Gisenyija dosežu visinu i višu od dva metra. Dva metra mrkve! Vlasnik ih slaže i povezuje dostupnim priručnim sredstvima iz obližnjih močvara…

I ruandski epikurejci dobili svoj vrt

Ako Epikur konačni cilj u životu predstavlja duševni mir, onda ruandski epikurejci otvaranjem restorana L’Epicurien (kao i Panorame u Hôtel des Mille Collines) mogu ustvrditi da su dobili svoj vrt u kojem će uživati i promišljati neku drukčiju gastro Ruandu! I ne samo to. L’Epicurien predstavlja novi standard u usporenoj Ruandi u kojoj nema šanse da naručeni ručak dobijete za manje od sat i pol. U L’Epicurienu jelo stiže za – 20 minuta. Na Trip Advisoru je neki gost šaljivo napisao da u tom restoranu čak i Ruanđani mogu trčati! L’Epicurien je razbio mit i o Ruandi kao nedođiji u kojoj je nemoguće u restoranu naići na, primjerice, losos, patku ili zeca. Štoviše, ima i guščje jetre!
Odlučio sam se za pačja prsa u umaku od marakuje. I nisam pogriješio. Kao što je i voćna salata od ananasa, marakuje, banane, manga i lubenice bila savršeno osvježenje.

Spuževi iz Astride

Hotel Ibis u središtu Huyea, nedaleko granice Ruande i Burundija, godinama se reklamirao kao najstariji hotel u toj zemlji. I to još iz doba kad je Huye bio gradić koji se zvao Astrida, a ruandski kraljevi su još imali svoju rezidenciju u Nyanzi… Da ne pilim o povijesti Ruande, hotel Ibis je za svih mojih dolazaka u tu zemlju bio jedno od neizostavnih odredišta. I to uvijek zbog jedne stvari – puževa! Prekrasnih, kako piše u meniju, “burgundskih puževa” iz obližnjih polja. Hotel Ibis se u međuvremenu obnovio, u stvari – novi vlasnici su ga srušili i na tom mjestu pod istim imenom sagradili nešto što nema veza sa starom kolonijalnom zgradom sa čije terase sam obožavao gledati gužvu na glavnoj gradskoj prometnici. No, kvaliteta pripreme “burgundskih puževa”, koje naš prijatelj Ivica zove spuževi, ostala je nepromijenjena valjda još iz vremena Astride od prije 100 godina…

Iteke – zemljani kulen

Iteke izgleda kao kulen, raste u zemlji, ogavno izgleda, a tijekom kuhanja najbolje je zaobići kuhinju i gledanje u lonac. Dominiraju ljubičaste boje i u Ruandi se iteke koristi kao nadomjestak za krumpir.

Nova godina uz – jackfruit!

Neki dragi prijatelji su otišli “down under” trčati u potrazi za tasmanijskim vragom, većina će se prikloniti tradicionalnim sarmama, izvlačit će se najbolja vina i pjenušci za ispraćaj Stare i pozdrav Novoj godini, a moja trudnjača i ja izabrali smo asketski pristup odabirom solidnog jackfruita. Kupljenog uz cestu u mjestu Rugobagoba nedaleko našeg malog sela Kivumu u središtu Ruande. Tek da se malo odmorimo i pripremimo za predstojeće gurmanske napore na Zanzibaru.
Svima sve najbolje u 2014. godini!

Hobotnica u umaku od kokosa, karamelizirana tuna…

Već prva jela u Stone Townu ukazuju na gurmanski “pakao” u koji smo svjesno doletjeli. Fantastični svježi sokovi od passion fruita, manga, lubenice, sabljarka u umaku od avokada, karamelizirana tuna i hobotnica u umaku od kokosa tek su početak ponovnog druženja s ovim prekrasnim otokom začina. E da, riba i voćni umaci – uf, kako je to dobro!

Svježe iscijeđeni voćni sokovi svugdje i uvijek

Strašno je koliko sam po Zanzibaru strusio osvježavajućih netom iscijeđenih voćnih sokova. Od svega – lubenice, manga, ananasa, papaje, marakuje (passion fruita), naranče. U svako doba dana. Svugdje – na plaži, krovu hotela, restoranu, vozeći se u autu ili dali-dali, nečemu što se zove autobus, a u stvari je prepravljeni kamiončić. No, najviše mi je prijao u jednoj maloj ‘čajđinici’ pored hotela Swahili House u vjerojatno najužoj uličici labirinta Stone Towna…

Banane između kabalagare, matoke i waragija

Zemlje Velikih jezera (Uganda, Tanzanija, Burundi i Ruanda) najveći su svjetski potrošač banana, a godišnji prosjek po stanovniku je samo u Ugandi 0,70 kilograma. Dodaju li se Ruanda i Burundi, potrošnja banana po čovjeku u tom dijelu svijeta kreće se između 250 i 400 kilograma godišnje! Ili, tri do 11 banana dnevno.
Ono što me najviše iznenadilo jest da u Ruandi (a ista situacija je i u drugim zemljama!) 43 posto banana se kuha, tek 10 posto se jede na način na koji mi to konzumiramo u Hrvatskoj, a čak 47 posto se koristi kao sirovina za proizvodnju piva!!! Neslužbeni podaci, pak, sugeriraju da se i 90 posto ukupne proizvodnje banana koristi za proizvodnju waragija, odnosno piva i žestice najviše nalik ginu.
Matoke, banane za kuhanje, sinonim su općenito za hranu na istoku Afrike.
Meni osobno su najdraže minijaturne kabalagare, jestive banane koje nestaju u dva zalogaja, a po njima je u Kampali, glavnom gradu Ugande, prozvana tamošnja najživahnija četvrt poznata po brojnim noćnim klubovima, barovima i restoranima.

Sambaza – sardina iz Tanganjike

Za ranijih boravaka u Ruandi sambazu sam uglavnom jeo s roštilja. I bilo je to uvijek u malenom i prelijepom mjestu Kibuye na obali jezera Kivu. Ovaj put sambazu sam jeo u našem malom selu Kivumu u središtu Ruande, a Oswaldi, samostanski kuhar, priredio ju je u umaku od rajčica i luka. Čista delicija!
Inače, sambaze su posebnost jezera Kivu koje se ne može pohvaliti baš nekom biološkom raznolikošću. Tamo su stručnjaci otkrili tek 29 živih vrsta, a sambaza je, pak, među pet ribica koje su dovežene iz Tanganjike s namjerom da se lokalnim ribarima, u nedostatku ribe, omogući bilo kakav izlov. To je, nažalost, posljedica geološke povijesti i sadašnjosti jezera o kojem se priča kao o mogućem poprištu najveće ikad zabilježene prirodne katastrofe. I to zbog golemih količina metana i karbondioksida koji se nalaze na dnu jezera, a ispod kojih je – lava. Koja neprestano izvire u kraterima obližnjih vulkana Nyragongo i Nyamuragira.
Sambazu (limnothrissa miodon) u Ruandi vole nazivati sardinom iz Tanganjike.

Sami sebi napravite sok od šećerne trske

Tržnica Forodhani na rivi Stone Towna, u neposrednoj blizini zgrade The House of Wonders (u kojoj se nalazi prvi i jedini lift na otoku!), još prije godinu i pol mi je na prvi pogled predstavljala najveću atrakciju zanzibarskog arhipelaga. Ništa se u međuvremenu nije promijenilo. Štoviše, isti prodavači su na istim mjestima. Ibrahim mi je pomogao da sam sebi napravim sok od šećerne trske, bez kojeg mi je večernji izlazak na tržnicu Forodhani bespredmetan. Dakle, šećerna trska se prvo provlači kroz dio preše kojim se kruta kora prvo “izrezbari”, a potom u potpunosti samelje. Iz trske iscuri sok i cijedi se u golemu posudu iz koje ga Ibrahim izvuče šalicom i prelije u drugu posudu u koju je stavio led i – đumbir. Tako razlađen napitak natoči vam kroz cjediljku. Uživajte!

Forodhani market

Biste li odoljeli ovom izboru morskh delicija na tržnici Forodhani u Stone Townu? Od 18 do 22 sata svaki dan lokalni ribari izlažu i pred vama pripremaju ribu koju su taj dan ulovili u oceanu…

Ako je klinčić kralj, a cimet kraljica, onda je zanzibarska vanilija – zakon!

Na Zanzibaru, arhipelagu začina, vole reći da su klinčići kraljevi začina, a cimet – kraljica. Meni osobno se najviše dojmila vanilija, kojom je ovo otočje gotovo i doslovno namirisano. U restoranu The Rock smo jeli avokado flambiran vanilijom, u hotelu Emerson Spice ribu kingfish u umaku od vanilije, a uvjerljivo najbolji sladoled na Zanzibaru kojeg smo jeli u talijanskoj slastičarnici u naširoj od uskih uličica Stone Towna, Kenyatta Roadu, bio je od – vanilije!

Tilapija na ulazu u Kongo

Prije sedam godina prvi put smo supruga i ja kročili nogom u istočni i središnji dio Afrike. Razlog je bio prozaičan – provesti medeni mjesec s gorilama u gorju Virunga te s vrha aktivnog vulkana Nyragongo cijelu noć gledati u dnu kratera najveće na svijetu jezero aktivne lave. Prije nekoliko dana smo se podsjetili na te ludosti. Posjet gorilama je u međuvremenu poskupio sa 375 na 750 dolara, a 3469 metara visoki Nyragongo je zbog konstantne političke krize u tom dijelu Konga uglavnom nedostupan pustolovima.
U Gisenyiju (Rubavu), ruandskoj Opatiji na jezeru Kivu, koji je, praktički, spojen s Gomom, vjerojatno najdivljijim gradom u cijeloj Africi, obišli smo glavni granični prijelaz “Petite Barriere” i već na prvi pogled shvatili da je tamo vrijeme davno stalo. Osim što je viza za ulazak u Kongo porasla pet puta u odnosu na 2007. godinu!!!
Prije “Petite Barrierea” svratili smo u vjerojatno najljepšu kuću na jezeru Kivu koja je preuređena u restoran Le Bistro. U ponudi nije bilo sambaza, ribica nalik našim gavunima, jedine ribe koja se može loviti u jezeru. Zato smo se odlučili za meni omiljenu tilapiju, ribu iz porodice ciklida, a koja se u Ruandu doprema iz jezera Victoria. I nismo pogriješili – bila je to najbolje spravljena tilapija koju sam jeo u Africi, a koju sam i prvi put jeo prije sedam godina u Gisenyiju, prije ulaska u Kongo…

I u Ruandi se čaj kaže – čaj!

Zeleni, crni, bijeli, planinski… Čajeva u Ruandi ima svih vrsta i, poslije kave, najveća su izvozna snaga ove male zemlje. Ovu veliku plantažu sam snimio na pola puta između Ruhengerija i Gisenyija, ispod velikih ugaslih vulkana… E da, na swahiliju čaj se piše CHAI i izgovara se isto kao i na hrvatskom. Na kinyarwandskom jeziku piše se ICYAYI i izgovara se, naravno, isto kao i na hrvatskom…

 


Leave A Reply