SAŠA SENJKOVIĆ: Dita nastavlja priču na bračkom dijalektu

0

Dugo se očekivala, na nekoliko vinskih manifestacija se nudila iskusnim nepcima na kušanje, u kultnom šibenskom Pelegriniju je već neko vrijeme dijelom restoranske vinske liste, ali tek od prije nekoliko dana može se glasno uzviknuti da je Dita vani! Ne dite, koje sve obitelji s nemalim uzbuđenjem dočekuju, nego – Dita, najnovije vino obitelji Senjković iz Nerežišća na otoku Braču koje je i prije izlaska u javnost stekla gotovo kultni status. Za Ditu se može reći da je bila, vjerojatno, najiščekivanije vino u Hrvatskoj, kao što se sada može slobodno ustvrditi da se to čekanje i isplatilo, jer – Dita će zasigurno svim sretnicima koji se dočepaju neke od tek 2.000 butelja biti vinski favorit godine!


Volim Senjkoviće, i Sašu i Magdalenu, premda sam Megi, kako se voli potpisati, upoznao tek kao Big Brother, čuli smo se telefonski, međusobno uhvatili glasovne vibracije, ali meni je i to bilo dostatno za zaključiti kako su sve priče koje sam o njoj čuo – istinite. Iz topline njezina glasa postaje jasno zašto ju obožava, primjerice, priznata novigradska kuharska zvijezda Marina Gaši.

  • Kad sam je prvi put vidjela uživo, odmah sam rekla da je ona lik s kojim bih se družila u životu, rekla mi je Marina nakon što sam je zapitao kako joj se Magdalena čini kao kuharica.
  • Ne sumnjam da je i na tom polju top, jer je ona kao osoba jednostavno prekreativna!

S ništa manje biranim riječima o njoj priča i Rudolf Štefan, pokretačka snaga šibenskog restorana Pelegrini u kojem bi Magdalena trebala „šegrtovati“ radi usavršavanja svojih kuharskih tehnika. Baš kao što će radi dodatnog „brušenja“ mjesec dana otići i u neki švedski restoran ovjenčan Michelinovom zvjezdicom…

  • Možda se sad nekome čini da se ovo moje kulinarsko usavršavanje pojavilo odjednom i naglo te da sada radim u petoj brzini, ali kod mene se to sve događa spontano i to još od početaka rada naše vinarije. U početku to nije bilo nešto ozbiljno, ali svake godine uvodiš nešto novo i postupno prerasteš ono što si do tada radio. Dakle, sve je imalo svoj rast i razvoj, nije ništa došlo preko noći i odjednom. S druge strane, kad vidiš da si napredovao onoliko koliko tvoje mogućnosti dosežu onda trebaš tražiti nekoga velikog da te usmjeri napraviti mali sljedeći korak. Kod svakoga možeš nešto naučiti, od najobičnije domaćice, koja svaki dan kuha za svoju obitelj, mame pa do Michelinovog Bitni su detalji koje ti primijetiš, naučiš i primijeniš na svoj način. Otići negdje i probati se oblikovati prema nečijoj tuđoj viziji je pogrešno, a dâ se razgovarati o tome da se možeš usavršiti, smekšati ili razviti to nešto što imaš, objašnjava Magdalena razvoj svojeg kulinarskog talenta koji, u najmanju ruku, ravnopravno konkurira podizanju kvalitete njihovih Spoža, Bossota, Bračkih riči i Dita

Nije Magdalena samo ona klasična kuharica iz kuhinje, ona je glavna „kuharica“ domišljatog nazivlja koje prati njihovu vinsku priču. Na pozadini etikete za Spožu, ponajbolji hrvatski rose, stoji Magdalenina pjesma na bračkom dijalektu „Bračka žena“, kao što se i na etiketama Bračke riči i Bossota mogu pročitati njezine pjesme “Bračka rič” i “Rajska kapja“, napisane iz hobija, a koje su već objavljene u antologiji bračkog pjesništva! Zbog toga su neki njihova vina prozvali – vinima s dijalektom!

  • Dijalekt je bogatstvo ne samo nas sa Brača nego cijele Hrvatske i činjenica je da se to sve više i više gubi te da se brački dijalekt u nekim bračkim mjestima gotovo i ne može čuti. To je žalosno, baš kao što me rastužuje što se i to malo bračkog dijalekta, koje se još tu i tamo može čuti, sve više doživljava kao nešto seljačko. To je potpuno kriva percepcija nas koji tako pričamo!!! Činjenica je da je to tradicija i kulturno bogatstvo i znam reći da dijalekt nije samo neka riječ nego cijela slika koju dobiješ takvim govorom. Kad ti netko kaže pergola ili dita, ti već vidiš tu malu koja ima fjoku u glavi, ti već vidiš da su oni malo umišljeni, uspravno stojidu… , priča Magdalena.

Da ne bude sve baš tako jednostavno kao što priča Magdalena, na etiketi Dite piše i objašnjenje naziva vina, odnosno: Dita je „nematerijalno nasljeđe obitelji staleškog porijekla: ‘Ona van je iz fameje ol dite’.“ U prijevodu s bračkog dijalekta, dita je nešto najplemenitije od obitelji, nešto što se prenosi od koljena na koljeno, najbolje iz kuće. Kad za nekoga misliš da je nešto posebno, najbolje što ima u toj obitelji, onda kažeš – „ti si od dite“! Sudeći po fotografiji koja dominira etiketom, ditu obitelji Senjković čine Sašin nono Bosso, Sašina nona, poznata s etikete za Spožu, kao i Sašina mama.

A za one ambicioznije valja reći da se Dita radi samo u najboljim godinama, da je ova Dita, koja se tek pojavila na tržištu, iz 2012. godine, dvije i pol godine se čuvala u drvenim bačvama, dvije i pol godine je potom odležavala u bocama…

  • Pokušat ćemo Ditu napraviti i od berbe 2016. godine, stavili smo vino u drvene bačve, a za pet godina ćemo vidjeti hoće li to vino biti Dita ili ne, priča Saša Senjković.

Dita je kupaža cabernet sauvigona (40 posto), syraha (40 posto) i plavca malog (20 posto), i taj omjer, definitivno, „nije formula koja će se svaki put nužno ponavljati“. Saša Senjković kaže da su već u drugom pokušaju proizvodnje Dite „omjeri znatno drukčiji“. No, tek treba vidjeti hoće li „Dita u nastajanju“ uistinu i postati – „Dita“…

  • Inače, prvu selekciju najboljeg grožđa radimo za proizvodnju Bossota, a najbolje od te selekcije ide za Ditu. Selekcija selekcije! Od berbe 2012. godine napravili smo 2.000 boca, a od 2016. godine eventualno će biti 1.500 boca, i to samo za posebne restorane, neće Ditu biti moguće svugdje nabaviti, priča Saša.

Kad sam prvi put pisao o Saši Senjkoviću i gotovo prometejskoj priči koju je on s ocem i bratom radio na predjelu Šibena njiva kod Dračevice nedaleko Nerežišća u stvaranju vinograde, usporedio sam ga u jednom dijelu s legendarnim Ivanom Enjingijem. Jer, kao što Ivan Enjingi vjerojatno nikada neće izaći iz svojeg prastarog Golfa u obilasku vinograda, tako ni Saša svojeg Fiata Pandu ne bi mijenjao za ništa. Tako sam pisao prije pet godina, tako je i danas – ni Saša ni Ivan nisu promijenili auto!

  • Panda je cijela istučena, ali je živa. Samo me uvjerila u stavu da auti kojima se voziš u vinograd imaju neograničeni rok trajanja, sa smješkom priča Saša.

Izlazak Dite nametnuo je novu usporedbu Saše Senjkovića i Ivana Enjingija. Naime, Ivan Enjingi je svoj čuveni vinograd na položaju Venje napravio doslovno na vulkanskoj stijeni koju je godinama lomio raznim strojevima i prilagođavao za nasade. Cabernet sauvignon, kao bitan sastojak Dite, dolazi od loze koja je zasađena na golemoj kamenoj kavi bez trunke zemlje. Kao što je Ivan Enjingi znao da će upravo s Venja, kad dođe vrijeme, dobivati grožđe za svoja najbolja vina, tako je i Saša govorio da će cabernet sauvignon, dobiven sa 1.300 loza koje su kroz kamenu kavu našle svoj put do vode, „biti čudo nad čudima“! Tako i bi – Dita je ponajviše zahvaljujući tom čudesnom „kamenom“ cabernet sauvignonu uistinu postala – vinsko čudo nad čudima!

 

Bez Darija Srne u Hajduku ne bi bilo ni bračko čudo u Šibenoj njivi!

 

Kad smo počeli graditi vinograde, svi su nam govorili: “Vi ste ludi!” Nakon sedam godina, kad smo radove na vinogradu počeli privoditi kraju, reakcija prijatelja, potpuno dobronamjernih, bila je gotovo identična: “Za ovo napraviti i trebalo je biti lud!”
Riječima Tončija Senjkovića, koji se sa sinovima Sašom i Larijem te nevjestama Magdalenom i Stašom upustio u graditeljski pothvat vrhunske krajobrazne arhitekture na predjelu Šibena njiva kod Dračevice nedaleko Nerežišća na otoku Braču, uistinu teško se nešto može dodati osim onoga što su rekli njihovi prijatelji.
“Ovo je čudo!”, nisam se ni ja mogao suzdržati od komentara kojim sam htio iskazati divljenje vidljivim rezultatima njihovih gotovo sizifovskih napora. Jer, laički govoreći, Senjkovići izgledaju kao sizifi, već godinama vlastitom mehanizacijom kopaju rupe, vade zemlju, zakopavaju te rupe kamenjem pa opet onom zemljom koju su izvadili ravnaju polje. A onda opet nešto vide, sjednu u bager i kamione i počnu – ravnati brdo! “Ovo je čudo!”, papagajski sam ponavljao, ali ovaj put slušajući Tončijeve brojke…
  • Vidite onaj vinograd u dolcu! S obzirom da struka ne preporuča previše vode u vinogradima, krenuli smo u izgradnju potpuno nove drenaže. Izvadili smo svu zemlju i zbog toga smo kopali duboko do tri metra. Potom smo na dno iskopanog ‘bazena’ nasuli velikog kamenja, a onda pola one iskopane zemlje ponovo nasuli preko kamenja na isto mjesto. Vinograd je sad širok dvadeset i pet, a dug tristo metara. I pripremili smo ga za sadnju u godinu dana! I tako smo pripremili tri vinograda!”, priča Tonči Senjković.
Naravno, sve te vinograde promatrali smo s “novonastalog” brda kojeg su Senjkovići podigli i izravnali u nekoliko tjedana. Naime, dva golema kipera tjednima su nasipavala kamenjem obronak brda dok nisu, praktički, “stvorili” poljanu na malo uzvišenijem položaju. Matematički gledajući, kiper dnevno prenese četiri puta po deset prostornih metara kamenja, a dva kipera su kamenje razvozili više od dva tjedna – dakle, za izgradnju novog vinograda Senjkovići su nasuli deset tisuća prostornih metara kamenja! Predložio sam im da na Agronomskom fakultetu otvore katedru VVVG – voćarstva, vinarstva, vinogradarstva i graditeljstva!
  • U početku se ni nama sve ovo nije činilo ostvarivo. No, sada, kad gledam na ovih deset hektara i trideset i pet tisuća posađenih loza, ponosno mogu reći da su ovi vinogradi – spomenik radu i ljudskoj volji, priča Tonči Senjković.
Najmanji vinograd, zasađen lozom caberneta sauvignona, napravili su, zamislite na golemoj kamenoj kavi bez trunke zemlje! No, 1.300 loza našlo je svoj put do vode i taj vinograd, pogotovo kad loze malo sazriju, bit će čudo nad čudima.
Ova spektakularna vinska priča, koja će prerasti i u turističku atrakciju, zamalo je mogla krenuti drugim smjerom. Odnosno, da se Saši Senjkoviću jednog dana nije dogodio ‘black out’ s nogometom, kako je to nazvao njegov otac, sve je moglo ostati na “nonotovom malom lozju”…
Saša Senjković je, naime, bio vrlo nadaren nogometaš i potpuno logično je što je već kao klinac završio u Hajduku. Igrao je u kadetima i juniorima Hajduka, a s voljenim klubom u osamnaestoj godini potpisao je profesionalni ugovor. Potom je dvije godine bio na posudbi u Splitu i Mosoru, pa je u Hajduku, gdje se vratio, bio godinu dana, ali nije igrao. Raskinuo je ugovor, otišao u inozemstvo i nakon sezone u Posušju sam sebi rekao: “Dosta!”
  • Došao sam pred tri metra visok zid kojeg nisam mogao preskočiti, nešto nije išlo kako treba i nisam se više htio mučiti. Odlučio sam prekinuti nogometnu karijeru i napustiti nogomet, priča Saša Senjković.
Najveća prepreka bio mu je Darijo Srna! Koji je to bio peh – biti slavljen, veliki talent, a u isto vrijeme za isto mjesto u momčadi boriti se s takvim velikanom kao što je Srna! Saša pritom ne misli ništa loše o svom prijatelju i bivšem suigraču.
Predložio sam mu da usred vinograda, kad okončaju sve radove, naprave i podignu veliki spomenik upravo Dariju Srni! Jer, nije svako zlo za zlo. Što bi bilo da nije bilo Srne u Hajduku i da je Saši Senjkoviću nogometna karijera krenula u potpuno drugom smjeru?! Bi li mu tada palo na pamet da će jednog dana po Šibenoj njivi voziti bager i kamione, kopati polja i razvlačiti kamenje?!
  • Promatrajući sve iz današnje perspektive, dobro je da se sve dogodilo kako se dogodilo i da sam na vrijeme shvatio da su nogometaši samo boca vina koju treba prodati, priča Saša.
Bilo je to prije osam godina. U isto vrijeme kad su otac Tonči i sin Lari glasno razmišljali o malom proširenju “nonotovog malog lozja”. Sašina odluka o napuštanju nogometa bila je kap koja je prelila čašu. Sve su dvojbe time prestale. Senjkovići su čvrsto odlučili postati vinogradari i vinari!
  • Nije bilo više ni govora o malom proširenju ‘nonotovog malog lozja’. Apetiti su porasli, sad se moralo gledati dugoročno na egzistenciju dvije obitelji, priča Tonči Senjković.
Prvo su htjeli svu ušteđevinu potrošiti na kupnju vinograda u Nerežišću, no brzo su se otrijeznili čuvši cifru koju je od njih zatražila vlasnica te zemlje. U njima su se probudili oni racionalni Bračani i odlučili su kupiti bager i zemlju na drugom mjestu i – sve sami izgraditi. Još su za isti novac kupili i dva kamiona te kompletnu opremu za buduću vinariju!
I 2011. godine, kad su već snove skoro pretvorili u javu, sama Božja providnost i kanaderi spasili su ih da im sve ne propadne. Požar koji je bijesnio Bračem doslovno se zaustavio na rubovima Šibene njive! S vatrenom stihijom borili su se četiri dana i pet noći. Nije bilo spavanja, mrdnuli nisu od vinograda, premda je sve uokolo bilo u plamenu!
Već s prvim berbama Senjkovići su na velika vrata ušli na hrvatsku vinsku scenu. Za njihov rosé Spoža, koji na pozadini etikete ima pjesmu na bračkom dijalektu Sašine supruge Magdalene Senjković “Bračka žena”, znalci tvrde da je ponajbolji hrvatski rosé. Saša Senjković objašnjava da su oni i u proizvodnju roséa krenuli vrlo ambiciozno i – ozbiljno! Spožu rade od probranog grožđa. Kao što, također, drugu selekciju grožđa rade za Bračku rič, a treću za, kako Saša voli reći – Bossota! Inače, i na etiketama Bračke riči i Bossota nalaze se Magdalenine pjesme “Bračka rič” i “Rajska kapja”, napisane iz hobija, a koje su već objavljene u antologiji bračkog pjesništva! Zbog toga su neki njihova vina prozvali – vinima s dijalektom!
  • Mi smo spoj tradicije i novoga naraštaja vinarstva. U proizvodnom procesu još se uvijek puno pita nona, koji svojedobno šest mjeseci nije htio kročiti nogom u vinograd nakon što je vidio da smo napravili zelenu berbu. Samo je rekao: ‘Ja se borio da imamo što više, a vi bacate grožđe!’, priča Saša Senjković.
Za Bračku rič, plavac mali s deset posto caberneta sauvignona, vino odležano osam mjeseci u novom američkom hrastu, Saša voli reći da je “hrvatska sorta napravljena na francuski način”, dok je Bosso, čisti plavac mali koji je odležao 14 mjeseci u devedeset posto novim bačvama od četiri vrste hrasta – američkog, francuskog, kavkaskog i slavonskog, “klasično dalmatinsko crno vino, hrvatska sorta napravljena na hrvatski način!”
Na njegovom mjestu, u situaciji kad u podrumu krajem kolovoza nema nijedne boce ni Spože ni Bračke riči ni Bossota za prodati, mnogi bi novac od prodanog vina uložili u neki bijesan auto i time urbi et orbi pokazali svoju popularnost. Za Sašu to ne vrijedi – on prastarog Fiata Pandu ne bi mijenjao za ništa. Štoviše, s tom minijaturom od auta on odlazi i u Zagreb i u Šibenu njivu. I time me podsjeća na Ivana Enjingija, koji ne izlazi iz svog pretpotopnog Golfa II…
Senjkovići u ponudi imaju i čistu esenciju – prošek iz bačve stare pedeset godina koja se cijeli svoj vijek nikada do kraja nije ispraznila i u koju su svake godine samo dolijevali novi prošek i miješali ga sa starima. No, taj prošek je već klasična bračka priča koju možete kušati na kap, ne i kupiti!
Saša Senjković u Hajduku nikada nije odigrao ulogu koju je sanjao, ali Hajduk nikada nije iz njega izišao. Nedavno je na nagovor svog rođaka, koga se smatra možda i najvećim sakupljačem Hajdukove memorabilije, napravio vino u čast Hajdukovog stotog rođendana te ga “zaštitio” grbom “Hajdukova kolekcionara”.
  • Tih tristotinjak boca nije za prodaju i smatraju se kolekcionarskom vrijednošću, za kraj poručuje Saša Senjković.

 

 

 

 

 

 

 


Leave A Reply