Što možemo naučiti od udovice Clicquot

0

Rijetki su oni koji po boji žumanjka jaja od kokoši ne bi već iz daljine prepoznali žutu etiketu šampanjca Veuve Clicquot (Udovica Clicquot). No, rijetki znaju da u hrvatskim knjižarama postoji sjajan prijevod knjige “Udovica Clicquot: Priča o šampanjskom carstvu i ženi koja je njime upravljala” Tillar J. Mazzeo (preveli Romana Pezić i Branka Cimermanović) iz koje se uistinu može shvatiti ona izreka o životu koji piše romane.


Za udovicu Clicquot se zna, primjerice, da je suparnike bila pretekla u osvajanju svjetskih tržišta, ponajprije ruskog. No, ta priča nije imala nimalo lagan početak. Štoviše, sve je ukazivalo na katastrofu. Možda bi njezina odvažnost, strpljenje, vizionarstvo mogli svima biti svjetionik prema kojemu se treba ravnati kad se zapadne u nevolju.

Iz knjige prenosim dio koji govori o njezinom početku nakon kojeg bi svi, najvjerojatnije, odustali od toga posla:

——————————————————————————–

…Barbe-Nicole počinjala je svoj poslovni pothvat u vrlo nesigurnoj poslovnoj klimi – usred rata koji je svaki mjesec postajao sve žešći. Uspjeh nije bio samo nesiguran, nego malo vjerojatan. Te prve godine, međutim, partneri u Veuve Clicquot Fourneauxu imali su početničku sreću. Na prvom valu uspjeha dogovorili su prodaju više od 50.000 boca šampanjca, u vrijednosti od nevjerojatnih tri milijuna dolara, koje je trebalo dostaviti kroz vojne blokade koje su ograničavale trgovinske putove u Europi 1806. godine. Bio je to nevjerojatan pothvat za koji je trebalo mnogo razboritosti i odlučnosti. Takvim su potezom prkosili Napoleonovom novom takozvanom kontinentalnom sustavu, koji se sastojao od brojnih restrikcija kojima je cilj bio gospodarski ugušiti neprijatelje u Velikoj Britaniji, Pruskoj, Njemačkoj i, ponovo, Rusiji. Koalicija je uzvratila tako što je pokušala francuskim trgovcima pomrsiti račune i probijanje blokada nosilo je sa sobom rizik od gubitka cijele pošiljke. Nijedan osiguravatelj nije htio osigurati tako primamljivu robu kao što je bio šampanjac u vrijeme rata. Njihov je plan bio prebaciti šampanjac do Amsterdama koji je tada bio mala luka na francuskim trgovinskim putovima, izbjegavajući luke u Dieppeu i Bruxellesu. Odande bi transportirali vino u Njemačku, Skandinaviju pa čak i u Rusiju, tiho se provlačeći kroz malu prusku luku Memel u današnjoj Litvi. Partneri su se smijuljili razmišljajući o iznenađenju u očima konkurenata. U ratu koji je uništavao svačiji posao oni su pronašli sporednu trgovinsku rutu. U početku se činilo kao da su uistinu otkrili siguran put. Kad je tog proljeća Alexandre poslao poruku da je s vinom sigurno stiao u Amsterdam, Barbe-Nicol koja je vodila knjige u Reimsu, bila je vesela. Roba je sigurno napustila Francusku i bila dovoljno daleko da se izbjegnu najveće ratne opasnosti. A onda su doživjeli strašan udarac. Dok su trgovci stajali na doku i gledali kako radnici ukrcavanju njihov teret, strašne vijesti širile su se lukom. Buka i žamor polako su utihnuli u neugodnu i zlokobnu tišinu. Amsterdam je bio u blokadi. Luka je zatvorena, a brod koji su Alexandre i Barbe-Nicol unajmili za prijevoz vina neće moći isploviti.

Izlaz je postojao, ali bilo je prekasno. Odlučni da pojačaju gospodarsku izolaciju Francuske i njenih saveznika, Britanci su zatvorili na desetke luka sve do Sjevernog mora. Da je njihov teret stigao nekoliko dana ili čak nekoliko sati prije, bili bi izbjegli katastrofu. Očajan, Alexandre je javio vijesti u Reims. “Trgovina morskim putem potpuno je uništena”, pisao je, “pa samim tim i sva trgovina na kontinentu”. Jedino im je preostalo da vino skladište u Amsterdamu i da se mole da se luke ubrzo otvore.

U svibnju je već svima bilo jasno da će zastoj potrajati. Britanci su bili odlučni u namjeri da luke zatvore na neodređeno vrijeme. No vino nije moglo čekati. Skladišni uvjeti u Amsterdamu bili su vrlo loši, a vino je nestalno. Alexandre se vratio u Francusku zabrinut i malodušan. Barbe-Nicole znala je da se dogodila katastrofa….

… Konačno su iz Rusije stigle nešto bolje vijesti. Louis je saznao da je carica Elizabeta Aleksejevna trudna. “Kakav blagoslov za nas”, pisao je Barbe-Nicole i Alexandreu, “jer ako rodi princa u ovoj golemoj zemlji popit će se more šampanjca. Nikome to ne spominjite jer bi naši konkurenti odmah došli.” Tijekom više od deset godina braka carica je rodila samo jednom, no djevojčica je umrla dok je još bila vrlo mala. Nakon tolikih godina car će zbog rođenja sina prirediti raskošna slavlja na kojima će se, Louis se nadao, piti njihov tajno izvezen šampanjac. U ranu jesen krenuo je prema ruskoj granici, ne obazirući se na mogući rat. Bila je to najopasnija avantura u njegovom životu… Usprkos svemu Rusija je bila još jedan kolosalan neuspjeh. Carica je u jesen rodila kćer koja je, kao i prva, ubrzo umrla. Usto, pričalo se da otac djevojčice nije car nego Elizabetin zgodan ljubavnik, tako da car baš nije bio raspoložen za priređivanje slavlja na kojem bi se ispijao šampanjac…


Leave A Reply