TONĆI MADIRAZZA: Lovac na muflone koji dalmatinske vjetrove kroti u svojim vinima

0

U subotu se u Potomju oženio Joško Braenović, sin Mate Braenovića, kultnog pelješkog ugostitelja iz Dalmatinske kuće u Borku, vinara i predsjednika nogometnog kluba Grk. Još ne znam kako je prošla svadba, ali znam da se u takvim prigodama na Pelješcu neizostavno mora zapjevati lokalna veselica “Surgat ću je negdi”.


Nema onog starog maestrala, u paučini zaspala su vesla, već vidim da je pjevao Joško, a tercu mu držao njegov prijatelj iz lova i ribolova Tonći Madirazza za kojeg rijetki znaju da je upravo on autor te i još 20 drugih pjesama koje se često pjevaju na najvećem dalmatinskom poluotoku.

A na Pelješcu, poglavito u Potomju, srcu Vinskog carstva, ponajviše se pjeva upravo u Tonćijevoj vinariji koja se raširila pored raskrižja na kojem se prepliću glavna poluotočka prometnica i uska cesta koja vodi prema legendarnom tunelu i Dingaču. Gotovo svaki put kad bih boravio na Pelješcu, s brojnih oglasnih mjesta uvijek bi se kočoperili pozivi na neki plesnjak kod Madirazze. Jednom su to bile Gazde, drugi put Giuliano, treći put Trio Gušt sa svojim zagorsko-slavonskim, starogradskim, dalmatinsko-istarskim i internacionalnim mixovima, a najpompoznije se najavljivala Maja Šuput. Bogami, sudeći po fotografijama koje se se munjevito bile proširile društvenim mrežama, Maja Šuput je ozbiljno shvatila svoju ulogu animatorice te je na pjesmu uspjela nagovoriti i svojeg domaćina Tonćija, koji, bez obzira što je skladatelj, nije oduševljen čak ni pomišlju da bi mu netko mikrofon mogao staviti ispred glave. Na njezinom koncertu se Tonći potpuno raskravio, nestale su sve kočnice, uzeo je i gitaru u ruke, a Maja Šuput je od iznenađenja zbog njegova talenta doslovno jezik isplazila do poda!!!

Za našu vinariju neki vole reći da ima društvenu odgovornost zbog koncerata koje znamo tamo upriličiti. Ali, što je čudno ako Pelješac želimo prikazati i kao turističku destinaciju gdje će se ljudi dobro zabaviti, i to uz vrhunska vina, priča Tonći.

Dodao bih – uz vina nadahnuta vjetrom, jer Tonći je svoju vrhunsku liniju najboljeg od pošipa, plavca malog i plavca malog s Dingača nakitio boforima i imenovao trima vjetrovima koji su na Pelješcu posebno udomaćeni – maestralom, tramontanom i garbinadom.

O dvostrukim i trostrukim insolacijama na najboljim pelješkim vinogradima sve se zna, ali nisu zanemarivi ni vjetrovi koji jako utječu na život mještana, a na nekim položajima su apsolutni činilac kvalitete vina, priča Tonći.

Njegov najmanje “vjetrovito” vino je Maestral, odnosno plavac mali, koji “puše” četiri bofora te je po snazi – umjeren. Slijedi ga Garbinada, odnosno pošip, koji je umjereno jak i “puše” pet bofora, dok je Tramontana, odnosno Dingač, jak vjetar koji puše šest bofora. Druga linija Dingača Tramontane “udara” s devet bofora i smatra se olujnim!

Neće biti novih vjetrova iz moje vinarije, ali se ni ova tri neće utišati, kaže Tonći razvidno aludirajući na Brunu Trapana koji je u svojim počecima vina nazivao po vjetrovima iz ruže vjetrova, ali opstali su mu tek Ponente (malvazija) i Shuluq (syrah/shiraz).

Posebnost Tonćijeve vinarije je i u tome što trenutno jedini na Pelješcu prave vino od sorte grk koja je svojedobno bila jedina bijela sorta na Pelješcu, a u čast koje se lokalni nogometni klub iz Potomja zove – “Grk”. Danas umjesto grka pelješki vinari sade rukatac…

Mi imamo na Pelješcu još nekih stotinjak loza grka, ali vino pravimo ipak od grožđa s Korčule, i to iz polja pored Smokvice s trsova koji su stari najmanje 100 godina i koji su jedini tamo preživjeli filokseru! I iz tog vinograda su uzimane plemke i sađene u Lumbardi. To je nevjerojatna sorta, kad ga beremo u kolovozu imamo “problem” s visokim alkoholima, za razliku od grka u Lumbardi gdje su alkoholi rijetko preko 12 posto. No, vino je toliko skladno da se alkoholi uopće ne primjećuju. Dida mi je pričao da je grk prije bio puno bolji i otporniji na bolesti od pošipa, priča Tonći.

A da bi Grk i vizualno podsjeća na vjerojatnu postojbinu te sorte, Tonći se odlučio uistinu izvanredno vino nazvati po tetradrahmi Heracles, najvrijednijem novčiću iz antičkog doba pronađenom na Korčuli.

Kad sam se s Tonćijem dogovarao za razgovor, bio je u velikoj žurbi, jer su ga ispred vinarije čekali prijatelji s kojima je trebao ići u lov. Nisam mu spomenuo ni riječ neke moralne poduke, ali odmah se počeo pravdati da “nije među onima koji se slikaju s trofejima”. S druge strane, loviti muflone po pelješkim gorama “nešto je što se svakom Pelješčaninu ukaže rođenjem”.

Kad živite na Pelješcu morate imati neku drukčiju zanimaciju nego kad živite u gradu, lov i ribolov su jednostavno način života koji ovdje funkcionira. Znam da se na ovo mnogi zgražaju, ali to je jedan poriv koji je usađen u čovjeka rođenjem, ili jesi lovac ili nisi, priča Tonći.

Kaže da je prije bio lud za motociklima, ali da ga je “prošla ta manija” i da je napuštanje tog oktanskog svijeta “nešto najpametnije što je dosad napravio u životu”.

Ti s motora moraš pasti, pitanje je samo kad će se to dogoditi!

Osim strasti za glazbom, Tonći je i pasionirani slikar. Što i ne čudi, jer njegovo Potomje je tek nekoliko kilometara udaljeno od Kune, rodnog mjesta Celestina Medovića, jednog od najcjenjenijih hrvatskih slikara iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća.

Zima je duga i na raspolaganju ti je dovoljno prostora da se baviš raznim stvarima. Pa tako i slikanjem. Treba znati masu toga da popuniš vrijeme i preživiš zimu.

No, premda je multipraktik i “puno toga svaštari”, Tonći kaže da nije svaštar i da je u svemu što radi jako dobar.

S ponosom će uvijek pričati o svom Dingaču Grande Madirazza Riserva iz 2005. godine, proizvedenog od probranih bobica najveće kvalitete i pet godina čuvanog u hrastovim bačvama, koje je svoju premijeru imalo na ručku pape Benedikta XVI. i 120 biskupa i kardinala. Papi se vino toliko svidjelo da je u Vatikan otišlo još 100 boca tog Dingača!


Leave A Reply