VLADO KRAUTHAKER: Bit života je u neprestanom traženju novih stvari i rješenja

0

Čovjek uvijek mora nešto raditi, jer samo tako se može početi primjećivati ono što napravi, kratko je veliki kutjevački vinar Vlado Krauthaker prokomentirao pojavu vinjaka s njegovim potpisom, najnovijeg uradka iz svoje skoro 700.000 litara velike vinske proizvodnje. No, da njegov vinjak ne bi bio tek jedan od destilata koji se pod tim imenom može pronaći na tržištu, Krauthaker se pobrinuo i da cjenovno ne može biti dostupan svakome. Naime, Krauthakerov vinjak je uvjerljivo najskuplja hrvatska žestica, a za bocu od pola litre potrebno je, samo u njegovom podrumu, izdvojiti skoro 500 kuna!


Ako ništa drugo, visokim cjenovnim razredom Krauthaker je zasigurno izbjegao da se njegov vinjak spominje u kontekstu jeftinih žestica koje su na ovim prostorima isprostituirale ime tog plemenitnog pića.

  • Ako se radi na pravilan način, vinjak je najplemenitije žestoko piće. Mi idemo na što duže odležavanje u drvetu, a ovaj naš je dozrijevao čak 10 godina u hrastovim bačvama, kaže Vlado Krauthaker uspoređujući svoj vinjak s najcjenjenijim konjacima koji nose oznaku XO, što je u rangu francuskog označavanja vrlo starih (extra old – XO) konjaka.

A i cjenovno je, tvrdi, na razini tako starih konjaka iz njihove postojbine u pokrajini La Charente, oko gradića Cognaca, gdje su se francuski majstori svojedobno dosjetili iz kiselog grožđa napraviti zaštićeno piće koje će slavu Francuske ponijeti diljem svijeta.

  • Već dugo želim krenuti s proizvodnjom vinjaka, još iz razdoblja kad sam počeo raditi u Kutjevačkom podrumu. Svojedobno je u Kutjevačkom podrumu postojao projekt koji je trebao u dogovoru sa čuvenom francuskom destilerijom Camus zaživjeti početkom 1980-ih godina. Čak se nešto malo vinjaka bilo i napravilo, a ja sam u tome sudjelovao kao mladi enolog. Smrću legendarnog Ivana Jambrovića, tadašnjeg upravitelja Kujevačkog podruma, propao je i taj projekt i nitko ga kasnije nije ni pokušao obnoviti, prisjeća se Vlado.

Proizvodnje vinjaka se dosjetio u trenucima razmišljanja čime bi obogatio ponudu svoje vinarije. Nije ljubitelj pjenušaca i pjenušavih vina te se dugo nije htio ni upustiti u proizvodnju takvih kapljica, ali i tome je podlegao proizvevši 2018. godine pjenušac Julija (u spomen na svoju majku!) od traminca i muškata. Ali biti prvi i najbolji u proizvodnji hrvatskog vinjaka bio mu je izazov iz mladosti kojim se konačno odlučio pozabaviti.

  • Za ovaj vinjak volim reći da je projekt kojeg sam radio u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu, a glavna suradnica mi je bila profesorica Pavica Tupajić. Zajedno smo obišli Francusku želeći kupiti alambik, aparat za destilaciju, ali to nismo i ostvarili zbog visokih i meni tada nedokučivih cijena. Zato sam svoju prvu seriju vinjaka, kojeg sam napravio oko 2.000 boca od pola litre, destilirali kod obitelji Šimić u Požegi, a oni su poznati proizvođači voćnih rakija, posebno viljamovki, dok smo drugu seriju vinjaka destilirali u Zvečevu. To ne znači, naravno, da smo odustali od vlastitih strojeva.

Za Vladu Krauthakera vinjak je logičan nusproizvod koji ide uz vino i za njega je to najviši stupanj kvalitete koju može dosegnuti neko žestoko piće.

  • Možda bi trebao proizvoditi još neko žestoko piće poput komovice, ali to me puno ne zanima. Vinjak mi je trenutno najveći izazov, a kako bi čovjek radio kad ne bi imao izazove koji će oplemeniti to što radi i koje se kasnije, eventualno, može komercijalno iskoristiti. Ovaj vinjak je već dobro prihvaćen, a velika cijena je morala biti zbog veličine projekta – nisam htio nikakvu drugu cijenu nego onu koja će nam jamčiti stopostotnu isplativost, pa kad se proda – proda. Ovaj vinjak već ima svoje kupce. Francuski konjaci su dobili veliku konkurenciju diljem svijeta, sve više je dobrih destilata poglavito u istočnim zemljama poput Armenije ili Gruzije, a nedavno sam čuo i za jako dobar turski vinjak. A tu je i Španjolska…

Kao osnovu za proizvodnju vinjaka Vlado Krauthaker je iskoristio čak sedam različitih sorata grožđa.

  • U proizvodnju vinjaka sam išao jednim putem koji je malo neobičan u pripremi samog mladog vina koji je osnova za proizvodnju vinjaka. Naime, prvo smo napravili zelenu berbu, kad je u grožđu 7-9 posto alkohola, a ovaj vinjak je rađen na osnovi sedam sorata za koje je najbitnije bilo da nisu aromatične, poput graševine ili zelenca te još nekih crvenih sorata, priča Vlado.

Vinjak je tek jedan od izazova kojima je Vlado upotpunio svoju fascinantnu nisku proizvoda. Kad sam prvi put razgovarao s njim, a bilo je to 2012. godine, gotovo s nevjericom sam slušao njegovu priču da je, nakon nekoliko pokusnih godina, uspio od grožđa iz svojih vinograda na obroncima Krndije, napraviti – crljenak. Vlado je tada samouvjereno ustvrdio da je njegov vinograd u Kutjevu „najsjevernija točka na kojoj je netko posadio i uspješno dobio vino od te sorte“.

  • Za crljenak smo imali dogovor s Agronomskim fakultetom iz Zagreba da zasadimo devedeset loznih cijepova i pratimo kako se razvijaju. Već 2016. godine dobili smo prvo vino, ali bilo je s izuzetno velikim sladorom, sto pet oechsla. Prema našim iskustvima, u Kutjevu crljenak dozrijeva zajedno s merlotom i pokazao je da ovdje postoje svi uvjeti za njegovo normalno dozrijevanje. S obzirom da je devedeset loznih cijepova bilo malo za napraviti vino, zasadio sam još tisuću dvjesto loznih cijepova. Pazite, za provjeriti neku sortu treba ju promatrati najmanje deset godina. Ako u prosjeku pedeset posto bude kvalitetnih i visokokvalitetnih godina, onda je ta sorta gospodarski zanimljiva. Crljenak će ovdje naći svoje mjesto kao i merlot, ispričao mi je tada Vlado.

Nekako u isto vrijeme na istu temu bio sam razgovarao i s baranjskim vinskim velemajstorom Mišikom Gerštmajerom, kojeg sam pitao zašto u svojoj ponudi nema nijedno crveno vino. Odgovorio mi je neočekivano – već godinama eksperimentira sa crljenkom, kojeg je dobio od pokojnog Antuna Plenkovića, vinskog velikane iz hvarske Svete Nedjelje, ali nije ni blizu bio zadovoljan rezultatima.

  • Taj crljenak me izluđuje, jer i u rujnu i u studenom ima po 18 šećerne slasti. Vidjet ću sljedeće godine, po trsu ću urod smanjiti na samo dva grozda, pa ćemo vidjeti kako će biti… U četiri godine, koliko se igram s njim, još nisam napravio ni blizu vino kakvo bih želio da bude! S druge strane, neki dan sam pio neki izvrstan čileanski cabernet sauvignon i shvatio da nikada neću raditi to vino. Možda bih za nekoliko godina i napravio takvo vino, ali trebalo bi mi najmanje 20 godina za dobiti konstantnost sorte. A za tako nešto nemam ni vremena niti mi se toliko više radi, priča Mišika smatrajući Baranju vrlo perspektivnom, gotovo idealnom za crvena vina.

Skoro pet godina kasnije Mišika je kategoričan u uvjerenju da je njegova baranjska priča sa crljenkom okončana.

  • Nemam ja tu više nikakve dvojbe, neću se više baviti crljenkom! Cijela priča je počela kao suradnja s Ivanom Pejićem, koji je među najzaslužnijim što je crljenak, odnosno tribidrag dobio svoje međunarodno priznanje, te mojim dobrim, sada nažalost pokojnim prijateljem, Zlatanom Plenkovićem, koji mi je donio 250 trsova crljenka da ga ovdje zasadim. Ne mogu reći da mi nije bilo zanimljivo okušati se u, barem pokušaju, sadnji nečega što je toliko popularno u Italiji i Americi, gdje se ta sorta poznaje pod imenima primitivo i zinfandel. Sve mi je bilo dodatno zanimljivo, jer se u Americi radi i bijelo vino od te sorte pa sam, eto, htio vidjeti kako se crljenak ponaša u Baranji. Nažalost, nismo bili uspješni, crljenak je ovdje vrlo teško dozrijevao, a u vrijeme dozrijevanja na jednom grozdu je bilo i po 15 različitih boja…, rekao mi je Mišika Gerštmajer.

Vlado Krauthaker, međutim, ne odustaje! Premda se uvjerio da „crljenak definitivno nije za Slavoniju“, vinograd crljenka ipak nije iskrčio. Možda ne može dobiti crveno vino, ali može – rosé!

  • U tri berbe još nisam od te sorte uspio proizvesti crveno vino, nego radimo rosé. Bez obzira što cvate i dozrijeva u isto vrijeme kao merlot, dok merlot u dozrijevanju ode u pozitivnom smjeru, crljenak stane, dalje ne ide… To je očito do genetskog potencijala i klorofila kojeg ima u listu. Počne mijenjati boju lista i tu više nema fotosinteze, čime se pokazuje da on traži ipak jednu topliju klimu, toplije noći koje mu omogućuju brže dozrijevanje – on mora u 15 dana dozoriti, a kod nas to ni za mjesec dana ne može ni približno postići. Dake, od crljenka samo rosé, priča Vlado Krauthaker koji je za Vincekovo 2017. godine svojim gostima, među ostalim vinima, ponudio i bačvicu roséa od crljenka.

Vlado će i dalje svake godine pokušavati izvući maksimum iz vinograda zasađenog crljenkom, ali, uvjeren je – „ta sorta definitivno nije obećavajuća za Slavoniju“!

Za razliku od crljenka, Vlado je uspio, među rijetkima izvan svoje domovine u sjeverozapadnoj Italiji, u svojim vinogradima posaditi nebbiolo i od njega napraviti napraviti dobro vino.

Pišući o nebbiolu, velika Jancis Robinson je ustvrdila da, ako je pinot crni sorta koja najviše mami vinare, onda je nebbiolo odmah iza njega. I dok pinot crni sretno putuje iz svoje rodne Burgundije te se uspješno skrasuje i u takvim dijelovima svijeta kao što su Oregon, Australija, Južna Afrika ili hladniji dijelovi Kalifornije, dobar nebbiolo je i dalje izuzetno teško pronaći izvan svoje domovine u sjeverozapadnoj Italiji. Čak i u Pijemontu nebbiolo je izbirljiv u izboru mjesta gdje će sretno rasti i sazrijevati…

Hrvatska ima sreću što u njoj živi i radi Vlado Krauthaker, veliki vinar koji se ne predaje godinama. Štoviše, Vlado je sve aktivniji, a njegov pokusni vinograd sve nedostatniji za silne sorte koji bi htio pratiti i, eventualno, za stalno zasaditi u svojim komercijalnim vinogradima. Izgleda da magličasta jutra na Mitrovcu sve više nalikuju Barolu te je sve izvjesnije da bi nebbiolo mogao postati jedna od novih velikih prepoznatljivosti Zlatne doline. Zahvaljujući nebbiolu Vladin Mitrovac moglo bi se nazvati – Vladolo!

  • Nebbiolo je talijanska autohtona sorta Pijemonta, koji je na istoj paraleli kao i Kutjevo i cijela Slavonija, koji imaju slične uvjete onima koji vladaju u Valtellini, priča Vlado Krauthaker.

Prema Vladinim riječima, on je već sedam godina okupiran radom na nebbiolu, a tek je koncem 2016. godine proizveo jednu malu količinu za tržište – njegov nebbiolo se prodaje tek u dva restorana u Dalmaciji, u Splitu i Šibeniku, i nigdje drugdje. U svojoj arhivi sačuvao je još samo šest butelja.

  • Upravo ta dva restorana su mi prioritet i moram im osigurati stalnu dostavu nebbiola. Tek kad proširim vinograde i zasadim nove trsove nebbiola moći ću govoriti o proširenju tržišta za tu sortu, priča Vlado.

Ovaj ponajbolji proizvođač graševine tvrdi da nebbiolo i u uvjetima Zlatne doline “može puno dati”.

  • Nebbiolo odlično podnosi zimsko i proljetno smrzavanje, od svih sorata je najotporniji, a otporan je i na jesensku trulež. Čak i u lošijim godinama daje dobra vina. Ima jako dugačku vegetaciju, jedino je problem što je neotporan na peronosporu. Ako se odlučim ići na veliku količinu, moram još eksperimentirati, priča Vlado Krauthaker.

Slijedeći životni moto da je bit života u neprestanom traženju novih stvari i novih rješenja, Vlado Krauthaker je u svoju ponudu uvrstio i neuburger, staru sortu koja je nekad davno postojala u hrvatskim vinogradima, ali se izgubila. I ne samo to – od tog prirodnog križanca pinota bijelog i zelenog silvanca porijeklom iz Austrije Vlado je uspio napraviti uspješan izvozni posao, jer cijelu proizvodnju neuburgera izveze u Češku!!!

  • Bilo je ranije, gore na Plešivici i u Međimuruju, nekolicina vinara koji su se bavili tom sortom koja je dugo bila prisutna u našem podneblju. No, ne znam više nikoga tko se ozbiljno bavi neuburgerom. S obzirom da sam ja podrijetlom iz Međimurja, a mi u kući smo na našem vinogradu, koji je imao tri hektara, imali i tu sortu od koje smo pravili jedno fino vino, bilo je potpuno logično da neuburger posadim ovdje u Kutjevu. I mogu vam reći da sam i u ovom podneblju uspio postići lijepe rezultate s tom sortom. Ja svake godine neuburger proizvedem i prodam u – Češkoj! I to u restoran Hrvatski mlin u vlasništvu Dražena Horvata. U Češkoj je ta sorta jako popularna i baš zato je veliki uspjeh tamo prodati to vino! A na hrvatskom tržištu da to vino nekoga i zanima, baš i ne, priča Vlado.

A od blauburgera, umjetnog križanca frankovke i portugisca, Vlado je uspio napraviti vino koje se iz njegove vinarije kompletno proda u – Švicarskoj!

  • Nasad blauburgera sam već značajno proširio na jedan hektar i, ne računajući prodaju u Švicarskoj, tek sada će se to vino, i to nakon 15 godina mojih eksperimentiranja, pojaviti na hrvatskom tržištu. Od blauburgera, kao i od neuburgera, očekujem da osvježe vinsku ponudu.

Svoju znatiželju prema ‘novome’ Vlado Krauthaker pokazao je još u Kutjevu d.d., gdje je prije odlaska u privatnike, sve do početka 1990.-ih godina, radio kao glavni enolog. Iz toga razdoblja pamti gotovo svakodnevno nadziranje dvadesetak ‘ekperimentalnih’ sorata. Stoga i ne čudi što su odlaskom u privatnike među prvim loznim cijepovima koje je zasadio bile sorte poput muškat ruže, verduzzo friuliano, nebbiolo, manzoni, a uslijedili su neuburger, bianca, blauburger, malbec… Naravno, graševina je i dalje Krauthakerova najzastupljenija sorta.

  • Još u Kutjevu d.d. zapazio sam verduzzo friuliano i logično je da sam ga poželio imati u svojem vinogradu. Ovih dana mi baš dolaze ljudi kojima sam se obratio za proširenje sortimenta u vinogorju uvrstiti verduzzo kojega se smatra, usput rečeno, jednim od roditelja graševine. Za manzoni, koji je križanac pinota bijelog i rajnskog rizlinga, već sam dobio i etiketu, a koristim ga kao osnovnu sortu u vinu MaDaMe. Imam i biancu, sortu otpornu na sve bolesti, kojoj ni ne znam porijeklo, ali raširena je u Mađarskoj i Austriji i vrlo je konkurentna za sljubljivanje s drugim vinima. Za nju ne treba nikakvo prskanje i možete ju odmah proglasiti ekološkim vinom! Također smo iz zaborava na ovim prostorima vratili muškat ružu. Sve ovo što sam nabrojao prestali su biti eksperimenti i postali su ozbiljna vina koja konkuriraju graševini. Na ovim sortama radim već petnaest godina i pokazuju se gospodarski vrlo zanimljivim sortama s kojima se da napraviti rezultat, odnosno kvalitetno vino koje tržište i gastronomija mogu prepoznati, priča Krauthaker.

Prema vlastitom priznanju, vodilja za pokuse u svom vinogradu bila mu je četrdeset i peta paralela koja prolazi Kutjevom, odnosno kroz sva poznata svjetska vinogorja. Vlado Krauthaker htio je provjeriti koliko sorte koje uspijevaju na toj paraleli u nekoj drugoj državi mogu i u Kutjevu dati dobre rezultate.

Drugi motiv koji ga je ‘prisilio’ na pokuse s novim sortama je – promjena klimatskih uvjeta. U tom kontekstu ne treba se čuditi što je odlučio provjeriti čak i mogućnosti hercegovačke žilavke u

Slavoniji.

  • Sve više nam se događa da u Kutjevu imamo previše alkohola, prebrzo dozrijevanje… A ako je prerana berba, tu najviše trpi graševina. Naša obveza je naći druga rješenja za nova pokolenja!

Vlado ne staje, nove ideje su na vidiku, a među prvima koje će uskoro dobiti svoje ostvarenje je nabavka nadzemnih amfora, u kojima će nastaviti razvijati svoju priču s vinima bez sumpora, poznatijim kao – Kuvlakhe.

  • Moram uvesti neku novu kvalitetu u podrum, a bolje od nadzemnih amfora nema. Dosad sam radio ispitivanja na svoj način u posudama koje sam imao, ali s ovim iskustvom mogu ići dalje i ulagati u posuđe koje je bolje i adekvatnije za takvu proizvodnju vina. Vina iz serije Kuvlakhe postaju ozbiljna priča, ali teško ih je prodati. Ljudi nisu dovoljno educirani, premalo ih je koji imaju takav pristup vinima. Narančasta vina zasad radim od graševine, zelenca, verduzza i manzonija, a trenutno duže maceracije ispitujem na pinotu crnom, merlotu i cabernet sauvignonu, koji s takvim pristupom pokazuju neke potpuno nove okuse, poglavito nakon odležavanja od dvije godine. Idem dalje, neprestano analiziram sve što napravim, sve gledam samo kao vino i ne zanima me nimalo financijski cijela ova priča, priča Vlado dodajući da proizvodnju Kuvlakhea ne smatra igrom nego – izazovom i povratkom u prošlost najmanje dvjesto godina.
  • Trebamo se vratiti prirodi, enologija se mora vratiti u stara vremena kad nije bilo toliko utjecaja kvasaca i enoloških preparata. I upravo zato sam se odlučio na jednu, zasad, eksperimentalnu proizvodnju vina bez imalo sumpora – ako ide ide, ako ne ide ne ide! Znam da je to jako težak pristup i nemoguć za napraviti svake godine, rekao je Vlado krajem 2015. godine na radionici nazvanoj Maceracija na malom i intimnom osječkom vinskom festivalu WineOS na kojoj je predstavio i maceriranu KUVLAKHE verziju manzonija, sorte za koju dugo vremena nije znao što uopće s njom raditi. (KUVLAKHE u nazivima njegovih maceriranih vina je akronim za Kutjevo VLAdo KrautHakEr!).
  • Na kraju sam se odlučio poigrati se s njima tako što sam ga macerirao 27 dana na pokožici i bez imalo sumpora. Zbog toga nema neku intenzivnu fenolnu reakciju boje. Maceracija je rađena u inoksu, pustio sam da se završi fermentacija i – neka Bog odluči i bude kako bude! Mi smo ga otočili, spremili da se prirodno očisti, nismo radili nikakvu filtraciju, nema kvasaca, grožđe je iz ekološkog vinograda. Ovo vino nema u sebi sortne karakteristike manzonija, ima lijepu i visoku kiselinu, sama fermentacija je bila spontana, nije bila pod hlađenjem ili bilo kakvom kontrolom, ispričao je Vlado i dodao da je takvo vino u Hrvatskoj teško prodati.

Prema njegovom iskustvu, u Hrvatskoj je tek nekoliko restorana “kojima su takva vina zanimljiva čisto kao raritet”.

  • Mi takva vina uglavnom prodamo na pragu, od 100 kupaca 2-3 se odluče i žele kupiti takva vina.

Na temelju iskustava s KUVLAKHE graševinom iz 2013. te 2009. godine, koje je macerirao 60 dana (za razliku od nevjerojatne KUVLAKHE graševine iz 2011. godine koju je držao na pokožici  čak 207 dana!), i koje se razlikuju “tek” po tome što mlađa nije bila nimalo u drvenoj bačvi, može se reći da “ovim oksidativnim metodama graševina više nije graševina, nestalo je one voćnosti i ljepote”.

Stoga još nevjerojatnije zvuči kad Vlado, koji živi od svježe graševine, razmišlja još više se posvetiti igrarijama s maceriranim vinima kojima ga je svojedobno zaludio Georgij Kvesitadze, profesor biokemije i biotehnologije s Odjela za biologiju gruzijske Nacionalne akademije za znanost.

  • Mene ne zanima novac, ovo što radim je zdravo vino, puno zdravije nego sa sumporom. Fenoli su bitni za zdravlje čovjeka! I uskoro ćemo početi sva ta vina raditi i u amforama. Trebamo se samo odlučiti hoćemo li ta vina raditi zbog sebe ili kupaca.

Govoreći o fenolima, naglasio je da su oni “jamac sigurnosti čuvanja vina na duže vrijeme” te da se graševina upravo zbog više fenola koje ima u sebi “pokazuje kao potencijal za utakmice i preko 10 godina”!

  • U analizama koje smo radili utvrdili smo da graševina u sebi sadrži više flavanoida nego plavac mali, što je posebno važno u medicini. No, znat ćemo još više o utjecaju graševine na zdravlje kad svoj projekt, koji zasniva na mojim vinima, završi profesor Mladen Boban sa splitskog Medicinskog fakulteta.

Posebno oduševljenje izazvao je KUVLAKHE Merlotom iz 2011. godine, koji je macerirao 60 dana, a ništa manje pozitivne reakcije nije privukao ni njegov Merlot izborna berba 2012., sa 24 grama ostatka šećera i “peljeških” 16,7 posto alkohola.

  • Sve je rađeno spontano, nema hlađenja, kvasac je rekao NE i došlo je dokle se moglo! Maceracija je bila između 40 i 50 dana, a fermentacija još nije bila završila i zato se nismo usudili držati ga još dulje na pokožici.

Nove vidike mu je Georgij Kvesitadze otvorio 2008. godine, a godinu kasnije Vlado je odmah doletio u Gruziju gdje su mu odmah ponudili da slobodno otvori amforu i iz nje čašom nagrabi vino.

  • Bio je lipanj. Kad su mi rekli da zagrabim iz amfore i pritom mi ju otvorili, ostao sam šokiran. Vino je još stajalo na komini! Kad sam im iskazao svoje čuđenje, rekli su mi da kod njih maceracija traje sve do sljedeće berbe. Tek tada vino otoče, kominu destiliraju, a amfore operu. Onda mi je moj Georgij objasnio da tako proizvedeno vino mora imati puno fenola, jer dugotrajnim ležanjem na komini sve se izvuče iz bobica, pa i iz sjemenki.

Za njega su tada prestale sve dvojbe, ako ih je uopće i imao. S obzirom da u svom sortimentu nema rkaciteli i saperavi, u Gruziji su ga posavjetovali da na njihov način radi sorte koje ima na raspolaganju. Nekoliko mjeseci kasnije, maleni dio berbe graševine, zelenca i verduzza friuliana završio je u posebnim posudama u kojima su, zasebno, macerirale pedeset i pet do šezdeset dana. Sljedeće godine, Vlado Krauthaker ponovo je pohitao u Gruziju. Odnio im je na analizu sva tri vina koja je napravio na njihov način od berbe 2009. Rezultati su bili zapanjujući.

  • Ustvrdili su da u vinima koje sam donio imam više flavonoida nego što oni imaju u svojim crvenim sortama! A mogućnostima graševine bili su iznenađeni te su samo ustvrdili da je graševina debelo najbolja sorta za ovako dugotrajne maceracije.

Prema Krauthakerovim riječima, svi koji rade narančasta vina još uvijek dosta eksperimentiraju. On, pak, namjerava nastaviti raditi na način na koji su mu objasnili kako se to radi u Gruziji. Međutim, ne želi kupiti amfore dok god ne provede sva ispitivanja i ne dobije odgovore na sva pitanja. Poput – koliko dugo i kako Kuvlakhe može izdržati u boci?! Proizvodnju Kuvlakhea ne smatra igrom nego – izazovom! I povratkom u prošlost najmanje dvjesto godina.

Vlado Krauthaker vjerojatno je jedini hrvatski vinar koji se može pohvaliti da je neki ugledni pjesnik u njegovu čast napisao akrostih. A upravo tako je u kolovozu 1999. godine ‘gazdi iz Zlatne doline’ svoje divljenje iskazao hrvatski pjesnički velikan iz Dubrovnika Luko Paljetak:

Vîšnji u jednom spojili su zrnu

I svod i zemlju i plamen i vodu,

Nadahnuvši ih duhom šta na crnu

Ovu nam zemlju donosi slobodu;

Kada se trs iz tvrde pruži gline

Radosna svjetlost grozd obasja s kraja

Astralnog onog, iz Zlatne doline,

Ukaže nam se tada dio raja

Trajnog, u vinu; njemu uvijek budi

Hvala i čast, jer čaša hrabrost lavu,

Ali i ovci istom mjerom nudi,

Kruneći i odrubljujući glavu:

Em, kako bude bit će, naš fijaker

Raskošni vozi gazda Krauthaker!

Vladine veze s brojnim umjetnicima dovele su do pokretanja likovne kolegije koja, eto, više od pet godina nalazi svoj dom pod trijemom Vinarije Krauthaker u Jambrovićevoj ulici u Kutjevu. Bolski ugostitelj i slikar, Stanko Marinković, hvali se da je upravo zahvaljujući Vladi Krauthakeru, “prijatelju i vinaru, došao na Olimp, moje djelo je bilo izloženo u Muzeju Mimara”!

  • Zapravo, meni je već dolazak u Kutjevo na Festival graševine nagrada za prethodnu godinu koju sam odradio u ugostiteljstvu u svojoj Ribarskoj kućici u Bolu na Braču. S druge strane, osim ugostiteljstva, moja druga ljubav je slikarstvo. Kad se to sve spoji – prijateljstvo, ljubav i strast, onda ni uspjeh ne može izostati. Premda, ni u primisli nisam imao da će prošle godine te naše slikarije na starim Vladinim bačvama završiti u Muzeju Mimara. Za razliku od drugih umjetnika, čija su djela bila izložena na cijelim bačvama, jedino je moj uradak bio na – pola bačve! Ali, ja sam bio jedini koji je tu polovinu bačve prodao i pola zarade od te polovine darovao za obnovu vukovarskog Vodotornja, priča Stanko.

“Krivac” što se već petu godinu zaredom Festival graševine održava nekako u sjeni Likovne kolonije kod Vlade Krauthakera njegov je prijatelj Ivo Raič, hiperrealist iz Neuma i vokalni bas zagrebačke klape Nostalgija.

  • I danas se sjećam tog svog razgovora s Vladom prije šest godina kao da je bio jučer. Pričali smo o tome što bi mogli pokrenuti kako bi na neki način spojili umjetnost i vino. Priča se otegnula i onda je Vlado u nekom kontekstu spomenuo kako se svake godine baci određen dio dotrajalih i odsluženih bačava… Tako je krenulo. Moram priznati da nitko od nas koji pet godina dolazimo na ovu Koloniju nije prije imao nikakvo slično iskustvo oslikavanja bačava, ali ideja se pokazuje izvanrednom. Oslikavanje bačve je malo neobično, jer bačva nije plošna, ona je zakrivljena, a i površinski je velika, ima preko tri četvorna metra. To su ogromni formati koje treba napraviti u dva dana, priča Ivo Raič.

Sašo Petruševski Novak, slikar sa zagrebačkom i rovinjskom adresom, prepoznatljiv po svojim primorskim motivima, odlučio je u Kutjevo donijeti dašak Mediterana te na bačvu prenijeti brodice, sunce, kamene kućice…

  • Ono što me posebno privuklo na ovaj posao je upravo bačva, koja je kao podloga jako interesantna, ovalnog je oblika, a sliku koja nastaje na bačvi nema početka ni kraja. Inače, po dimenzijama bačva odgovara platnu veličine 2,5-1,2 metra, nije zanemariva veličina. Strašan izazov je odraditi sliku koja nema početak ni kraj, a da nije apstrakcija, tvrdi Sašo dodajući da se bačva nipošto ne može oslikati pijući mineralnu vodu – oslikavanje zahtjeva potoke vina!

Likovna galerija Krauthaker uspjela je u svojih prvih pet godina postojanja okupiti respektabilnu nisku umjetnika koji su se htjeli okušati u njima potpuno novom mediju – bačvi. Među njima su bili Bane Milenković, Vatroslav Kuliš, Antun Krešić (njegov portret Vlade Krauthakera na bačvi neki zazivaju kao potencijalnu etiketu za neko novo vino Vinarije Krauthaker, op.a.), kipar Petar Barišić, Stipe Nobilo (njegove slike su zaštitni znak Vinarije Zure iz Lumbarde, op.a.), Hrvoje Šercar, Tihomir Lončar, Petra Barač, Višnja Jakšić, Milan Hercigonja…

 

 

 

 


Leave A Reply