Za vinorel je idealan dobričić, Boškinac za slikanje čempresa, a Tomićevi plavci za crvene nijanse

0

Ako cijeli istok slika gustim čajevima, a na zapadu slikaju talogom kave, zašto mi ne bismo iskoristili ono po čemu smo najprepoznatljiviji, a to je vino!? I zašto vinorel, kao tehnika slikanja vinom po papiru, ne bi postao suvremena inačica sepije, smeđe slikarske boje koja se dobija od sipina crnila!? Da budem vrlo konkretan, u odnosu na sve ostale tehnike – vinorel je blagodat!


Ovako zbori Dražen Pačalat, vinorelist iz Splita, koji se upravo tom vrlo rijetkom slikarskom tehnikom bavi posljednjih 50 godina. Tad je, naime, kao znatiželjni dječak na Krku u Njivicama uočio nekog čovjeka koji je radio vinorel. Dražen je postupno svoje maštarije nanosio vinima na papir, a unatrag 15 godina svojim javnim slikanjem po splitskim vinskim klubovima i restoranima izborio se za javno predstavljanje vinorela kao nezaobilazne slikarske tehnike.

Kaže, vino ga je toliko opilo da njegov miris i boju imperativno prenosi na papir stvarajući slike pune dalmatinskog ugođaja, starih kamenih kuća, ribara, težaka, prirode, mora, srdela, gradela…

Prije nekoliko godina sam u Feričancima upoznao umirovljenog profesora biologije Luku Maloču koji me uvjeravao da se najbolje radi s frankovkom, dok je nešto tamnije boje postizao kupinovim vinom. E da, hvalio se da njegove slike upravo zbog tehnike slikanja vinskim talogom, odnosno miješanjem crnog vina s vodom, mirišu godinama! Objasnio mi je da se vino izravno nanosi na akvarel papir, a gradacija boja postiže tako da se svaki put, prije novog nanošenja, pričeka dok se prethodna boja ne osuši. Za nanošenje “oštrijih” crta Luka bi prethodno malo isisao kist. Zbog toga se voli našaliti i reći da za sliku potroši litru crnog vina – decilitar iskoristi za nanošenje na papir, a devet decilitara popije!

Dražen Pačalat u svijetu vinorela sebe gleda kao promotora lokalnih sorata. Idealnim smatra dobričić, gotovo izumrlu sortu sa Šolte. Kaže, “dobričić je prebogat bojom i taninima” te “ne čudi što su ga svojedobno u lošijim godinama Francuzi kupovali da poboljšaju boju svojih vina”.

Za makedonske vrance, kojih ima na svim policama hrvatskih trgovina, Dražen kaže da su simpatični, ali njegov izbor su vina lokalnog podneblja.

Dalmatinska vina su prebogata vinskom bojom i taninima. Evo, upravo moj omiljeni dobričić je odlično vino za postizanje kontrasta. Boškinčeva kupaža cabernet sauvignona i merlota idealna je za slikanje borova i čempresa, jer to vino na papiru oksidira u zeleno. Tomićevi plavci, primjerice, nakon oksidacije na papiru dobijaju crvenkastu boju, dok je inače karakteristika plavaca da poslije oksidacije prelaze u zagasito ljubičaste tonove. U vinorelima nema bijelih boja, sve se praktički svodi na “slikanje sjenama” te se zato dobija taj dojam plastičnosti rješenja motiva, opisuje Dražen vina s kojima radi.

Ustrajavajući u svojoj navadi da slike stvara u javnosti, tako je i svoj posljednji vinorel, srdele, slikao u ambijentu caffe bare Marcus Marulus u Splitu. Poštujući nepisani kodeks, a koji nalaže da vinorelisti uz svoj potpis na slici u donjem lijevom kutu navedu i vrstu vina kojim su slikali te godinu berbe, Dražen je napisao da je slikao Matuškovim plavcem iz 2009. godine.

Slično Luki Maloči, i njemu je za vinorel potrebna tek “mrvica vina”. U stvari, od čaše vina na stolu za sliku mu je potreban “tanki horizontalni prst”, a ostatak iz čaše, visine okomitog prsta, iskoristi “za okrjepu”. Stoga, kad kaže da je slikao vinom kojeg je platio 350 kuna, onda ne treba strahovati da se vino bacilo, jer je većinu, ipak, popio.


Leave A Reply