Žabe s pršutom u kraljevstvu medne rose

0

Boraviti u dolini Neretve, a ne probati žabe – to vam je kao da tamo i niste bili! Pritom je nebitno jesu li pohane, na bijelo, u brudetu ili, pak, s pršutom. Što se mene tiče, nebitno je pojedete li ih u Vili Neretva ili u Vidu kod Đuđe i Mate ili, pak, u obližnjoj Hercegovini, gdje su cijene značajno povoljnije. Bitno je pojesti ih!


Meni je najveći problem kako Maju nagovoriti da mi se pridruži u toj kreketavoj gozbi. Njoj problem nisu ni ugandski skakavci ni ruandski puževi ni kenijski krokodili, ali otkad je prije desetak godina u Vidu na tanjuru vidjela žabu, koja ju je skoro pa doslovno gledala iz brudeta, žabe više ne može smisliti. S druge strane, nisam Auguste Escoffier, “kralj kuhara i kuhar kraljeva”, kao što ni moja žena nije prijestolonasljednica Velike Britanije pa da joj mogu tako lako podvaliti žabe i predstaviti ih “Butinama jutarnjih nimfi”, kao što je onomad Escoffier uradio princu Edwardu, mrzitelju žaba koji je nakon toga postao najveći ljubitelj žaba.

Bilo kako bilo, žablji restorani uz Neretvu i Norin u startu kod Maje bude loše sjećanje te sam strast za tim kreketavcima morao zadovoljiti u Etno selu Herceg u Međugorju. I nisam nimalo zažalio, premda, priznajem, njezin izbor dimljene vješalice je bio čudesan.

Ono što me u Etno selu Herceg iznova svaki put pozitivno zaprepasti je broj mladih ljudi koji za stolom piju buteljirana vina. Ruku na srce, 100 kuna za najbolje hercegovačke žilavke i blatine uistinu nije velika cijena, možda bi to mogao biti putokaz i ugostiteljima u Hrvatskoj da ne pretjeruju i ponude vina povoljnije. Ili barem da omoguće veći izbor “vina na čaše”… Etno selo Herceg ima 300 sjedećih mjesta u restoranu i 300 stolica na terasi. I mi smo morali čekati pola sata dok nam se nije oslobodio jedan stol!!!

Žabe su izuzetno popularne u Hercegovini i zbog činjenice da se mogu jesti i petkom kada je post, kao i riba.

Znam da ih obožava i tripicežder Siniša Pavić, koji je u svojoj meni kultnoj knjizi Kužini s ljubavlju o žabama napisao i ove retke: “… Zapravo, malo tko je naresta baš na žabama i češće se čovjek za života sudari s pršutom negoli s žabom. Ova nesumnjiva delicija jednostavno i prije svega nije pogodna da se njome mladunci nutkaju, jer uz nesretnu žabu se i previše odbojnih asocijacija vezuje. Kažu ružan ko žaba, pa žaba je (bljak) naresla iz punoglavca, a kulminacija jadnog ugleda u žabe jamačno je ona “bajkovita” varzija u kojoj ste krastavu žabu morali poljubiti ne bi li princa zaslužili. Nije žabu štedjela ni znanost koja joj batke spaja na struju, ni jezik naš svagdašnji koji učmalost najradije žabokrečinom zove, a ni umjetnost koja se najteže nosi baš sa žabljom perspektivom. Dovoljno da između žabe i pileta domaćica žabu zaboravi, a dodate li tomu i restoransku cijenu od preko 200 kuna za kil, iliti nabavnu od 100 kuna, sve je jasno… Žaba se ne voli na prvu, sa žabom se koketira dugo i polako, a onda ju se godinama navraća možda rijetko, ali zaljubljenički predano da bi ju se isćućalo dok se košćice ne zacakle”.

A biti u Hercegovini i na kraju objeda se ne zasladiti mednom rosom, kolačem čiji biskvit izgleda kao hurmašica, a nadjev kao tufahija, e to je već druga priča…


Leave A Reply