ZVONKO BOGDAN: Zvijezda tamburaške glazbe koja ne svira tamburicu, vinar koji ne pije vino!

0

Veliki Zvonko Bogdan u svojim rijetkim intervjuima znao je navoditi očeve riječi: “Što naučiš do dvadesete, to ćeš znati, a što stvoriš do četrdesete, to ćeš imati!” Ovome nizu pridodao bih: “Što sagradiš u sedamdesetoj godini života, ostat će za sva vremena tvojim obožavateljima!” Jer, ne znam kako drukčije opisati pustolovinu čovjeka proslavljenog po golubovima, konjima, a najviše po glazbi, koji se u životnom smiraju odluči ući možda i u svoju najveću poslovnu priču. I pritom, po tko zna koji put, ponovo pogoditi “u sridu”. Zvonko Bogdan je, naime, bez ikakvog vinskog iskustva na nagovor najbližih prijatelja i poslovnih partnera “posudio” svoje ime vinariji, a niti tri godine od početka kopanja temelja spektakularne zgrade na Paliću vina s njegovim potpisom dosegnula su vinski vrh u Srbiji.


Barem tako se, kušajući na slijepo pedeset i dva vina iz Srbije, odlučila tamošnja vinsko-kritičarska i sommelijerska elita ocjenjujući Cuvée No1 2008 i Život teče 2010 najboljim i desetim srpskim crvenim vinom, a Roze – najboljim srpskim roséom. Ulaganje u vinariju u Srbiji proglašeno je – investicijom godine, a čak je i krov velebne vinarije u secesijskom stilu ocijenjen – najljepšim europskim krovom! Nagrade i priznanja pršte sa svih strana. Naravno, Zvonko Bogdan u cijeloj priči figurira kao mamac za mase, jer ogromna investicija u vinograde i vinariju i inozemne enologe zahtijevala je, doslovno, blitzkrieg na tržište i prekonoćno zauzimanje pozicije tržišnih lidera u Srbiji. Štoviše, Zvonko Bogdan uopće ne pije vino. Za sebe voli reći da je među rijetkim interpretatorima “koji su posljednjih pedeset godina proveli u kavani s pijanim tamburašima, a da ne pije”.

Ja ne moram piti, jer je moj otac popio i za mene. Zahvaljujući njemu, ja sam u veoma dobrom raspoloženju i bez vina”, priča Zvonko Bogdan.

Ruku na srce, Zvonka se i u svijetu tamburice smatra ponajvećim zagovornikom toga glazbala, ali, priznaje, “ostao je samo na pjevanju, na tamburi ne umije udariti dva tona”!

Vinska priča Zvonka Bogdana započela je, praktički – usput. Kao sredstvo ispunjenja jedne stare ideje o Muzeju Zvonka Bogdana. U kojem će mjesto imati i “fijaker stari” koji je “ulicama lutao i sobom nosio zaljubljeni par”…

Taj fijaker napravio je moj otac i dugo sam ga čuvao kao uspomenu na neka vremena koja više ne postoje. Pored fijakera, u muzeju će se nalaziti sve moje ploče, fotografije, pjesme raznih autora i tekstopisaca koje sam sačuvao od zaborava, primica legendarnog tamburaša Janike Balaša, kao i klavir Ladislava Baloga, Franza Liszta mog stvaralačkog života, priča Zvonko Bogdan, koga i danas nazivaju balkanskim Frankom Sinatrom.

Muzej Zvonka Bogdana nalazit će se u konačnici u Vinariji Zvonko Bogdan, možda i jedinom istinskom chateauu u cijeloj regiji, čiji toranj visok trideset i šest metara, dominira krajolikom.

Ideja o muzeju i vinariji, u stvari, stara je više od dvadeset godina. Nekolicina prijatelja i poštovatelja mog rada, tada je predložilo da u Subotici napravimo Klub Zvonko Bogdan u kojem bi izložili prigodnu memorabiliju iz moje glazbene karijere. No, tu ideju smo samo otaljavali, sve dok moja supruga nije predložila da stvar u svoje ruke uzme Lajoš Čakanj, čovjek zlatnih ruku, koji od ničega napravi čudo. Tako se i dogodilo. Samo mi je rekao da moje ime ne zavrjeđuje biti smješteno u kutu neke prostorije, nego da mora biti predstavljeno na velikoj razini. I tako je došao na ideju da se počnemo baviti vinskim poslom i da u vinariji, koja bi financijski održavala cijelu priču, otvorimo muzej, priča Zvonko Bogdan.

Njegov jedini uvjet za bavljenje vinarstvom, odnosno čašćenju vinarije svojim imenom, bio je da kvaliteta vina Vinarije Zvonko Bogdan ne smije biti ispod razine koju je on dosegnuo u glazbi. Stoga i ne čudi što su trojica njegovih prijatelja unajmili vrhunskog enologa i svjetski priznatog njemačkog vinara Thomasa Seegera. Pod vinovom lozom zasad je 26 hektara zemljišta na obali jezera Palić, a namjeravaju u vinograd pretvoriti još dvadeset i pet hektara. Prema Seegerovim riječima, to je površina na kojoj se može nadzirati kvaliteta vinove loze, grožđa, od starta do prerade. “Sve preko toga je – industrija”, tvrdi Thomas Seeger koji se od sorti opredijelio za sauvignon blanc, pinot bijeli, merlot, cabernet franc i frankovku. I pogodio! Jer, već na prvom natjecateljskom vrednovanju, Vinarija Zvonko Bogdan je za sauvignon blanc dobila zlatnu medalju na svom prvom međunarodnom predstavljanju na San Francisco Wine Comptetition, a na istom natjecanju merlot je zaslužio srebrnu, a crveni cuvée Život teče brončanu medalju. Nekoliko mjeseci kasnije, u Beču na International Wine Challengeu Vinarija Zvonko Bogdan osvojila je tri srebrne medalje.

Ja vina ne pijem, samo ih kušam! No, zanimljivije je da u cijeloj priči moji prijatelji rade, a ja sam za sve ustupio svoje ime i – uživam! Dobro, možda ću koji put i zapjevati u vinariji, priča Bogdan, dodajući da ima pričuvno rješenje i za slučaj da projekt s vinima ne uspije.

Naime, uz samu vinariju, ispod zemlje crnice, nalazi se sloj gline dubok šezdeset i osam metara. Zvonko Bogdan kaže da se onda mogu okrenuti otkopavanju i vađenju gline te jako lijepo živjeti do kraja života od prodaje crijepova i cigala.

No, kako se priča zakotrljala, glinu još dugo nitko neće morati otkopavati. Pokazujući unutrašnjost vinarije, Zvonko isijava zadovoljstvom. Uređenjem i kvalitetom vina nadmašena su i najoptimističnija očekivanja.

Znam čovjeka koji je sve radio i znao sam, družeći se s njim godinama i zajednički ispijajući svako jutro kavu u njegovom restoranu Boss u središtu Subotice, da će zgrada vinarije biti prelijepa, ali ovako nešto nisam mogao ni zamisliti. Ali, sada znam da šlag dolazi na kraju, jer – jedini sadržaj kojeg u Vinariji Zvonko Bogdan još nema, a zbog njega je sve i počelo, tek treba dovršiti. S ovakvom vinarijom postanu istinite riječi moje supruge koja je davno rekla da Muzej Zvonka Bogdana ne može biti bilo gdje, priča Zvonko Bogdan.

Inače, kad je krenula vinska priča, zgrada vinarije nije bila ni blizu završetka, vina su se punila u Sloveniji, njegovi su partneri na službenoj internetskoj stranici Vinarije Zvonko Bogdan anketirali obožavatelje velikog pjevača i angažirali ih u odabiru najbolje etikete koja će krasiti butelju merlota. I bili su zaprepašteni odzivom, jer se u nekoliko dana javilo više od sedam tisuća ljudi. A među njima su gotovo trećina bili Zvonkovi obožavatelji iz Hrvatske! Etiketa koja je osvojila srca svih, bila je reprodukcija slike Vinogradar i vinogradarka poznatog somborskog slikara Eugena Kočiša. Pinokijevski drveno-lutkasti likovi sa slike počeli su se tako pojavljivati svake godine u drugom izdanju na nekoj drugoj etiketi, a Eugen Kočiš je, na neki način, postao vizualna prepoznajnica najboljih vina Vinarije Zvonko Bogdan.

Bogdanov merlot postao je apsolutni hit i za nekoliko dana po puštanju u prodaju planulo je svih tri tisuće osamsto šezdeset i četiri butelja.

Za Hrvatsku sam jako vezan još od djetinjstva, kad sam kao derančić paorskim kolima išao kod Stipe i Jele u Draž po grožđe i to grožđe onda prodavao u Somboru. A iz Osijeka je i moj tetak, oftalmolog Ljudevit Vlašić, prisjeća se Zvonko Bogdan, kralj tamburaškog evergrina.

Ako mu želite postaviti neugodno pitanje, onda ga pitajte za najdražu pjesmu.

Jedna pjesma mi je najdraža, jedna najlipša, a jedna najbolja! A koja… to nije važno! Sve moje pisme, pesme i pjesme vezane su za određene ljude, vrijeme i događaje. Ništa nisam trebao izmišljati, moja dužnost bila je stihovima sačuvati uspomenu na Bunjevce. ‘Hej salaši na severu Bačke’, kao moja prva velika uspješnica, bili su moje prvo obraćanje naciji iz koje sam potekao, ali i prvi uspješan pokušaj čuvanja uspomene na vrijeme koje se više neće ponoviti. Kad se danas sjetim da u počecima nisam volio tamburicu, da sam se stidio što sam Bunjevac… Opet, nikad neću zaboraviti ponos koji sam osjetio nakon reakcija publike na moju prvu izvedbu ‘Kolo ide, tamburica svira’ 1964. godine i kad me publika nakon te pjesme doslovno natjerala da se nastavim baviti tom, za njih egzotičnom glazbom, priča Zvonko Bogdan čiji podvig, osam godina pjevanja svaku večer zaredom na istom mjestu, u hotelu Union u Beogradu, vjerojatno više nikad nitko neće ponoviti.


Leave A Reply